Srijeda druge nedjelje došašća
Iz 40,1-11; Mt 18,12-14
Uvod
Svima nama poznata je lijepa starohrvatska, božićna pjesma ´Radujte, se narodi´. U ovom vremenu došašća govor je o radosti. Ta se radost na poseban način može doživjeti kod djece koja se s puno radosti pripremaju za Božić. Tiskani su i dječji adventski kalendari i djeca svakoga dana na tim kalendarima otvaraju vratašca, iza kojih se pojavljuju slike i s puno napetosti očekuju Božić. Mi stariji puno puta gubimo radost. Advent i Božić kod mnogih su povezani prije svega s osjećajem stresa. Nije malo onih koji su radosni kad sve ovo prođe. U zbornoj molitvi molimo da nam Bog dade, da s puno radosti očekujemo Kristovo rođenje. Stoga molimo u misnom slavlju da nam Bog daruje radost, da s pouzdanjem i očekivanjem možemo prići k Božiću. Jer ako Bog dolazi u ovaj svijet dijeliti našu sudbinu – kakav bi se osjećaj morao osjetiti, osim neizmjerne radosti?
Impuls
Ima puno slika kojima opisujemo Boga. Mi želimo njega, neshvatljivoga, barem malo razumjeti. Stoga posežemo za stvarima koje susrećemo u našoj okolini. Takav je Bog, kažemo. On je kao otac, on je kao ljubljena majka. Uvijek iznova susrećemo se sa slikom pastira: “Kao što pastir vodi svoje stado na pašu”, slušamo u čitanju. I u evanđelju uspoređuje Isus Boga s jednim pastirom, koji ostavlja 99 ovaca, da bi tražio izgubljenu.
Bog je kao dobri pastir. Ta slika je danas prilično strana. Vremena u kojima su se pastiri redovito susretali, davna su prošlost. Ipak mi oživljavamo te pastire na Božić: nalazimo ih u jaslicama koje svake godine s radošću pravimo po našim crkvama. Oživljujemo ih također u božićnoj dramskoj igri. Pastiri pripadaju Božiću, jer su bili prvi kojima je naviještena radosna vijest o rođenju Djeteta.
Bog je kao dobri pastir. Ta slika Boga može nam pomoći, da bolje razumijemo jedan aspekt: Bog se brine za ljude. Dakako, ta je slika i problematična: mi ljudi nismo ovce, koje jednostavno slijepo trče za pastirom. Imamo naš razum, moramo samostalno donositi odgovorne odluke. Stoga je usporedba Boga s jednim pastirom samo slika. Ali što nam ta slika može kazati u adventskom vremenu? Možda ipak to, što prorok Izaija donosi: Bog nas okuplja oko sebe. Brižljivo nas povezuje sa sobom. Ne dolazimo mi njemu, nego on dolazi nama. I po nas. To vjerujemo u ovom vremenu došašća i u sve dane našega života.
Meditacija
Izraelski narod je tlačen,
pati pod jarmom,
koji mu je nametnuo Babilon.
I mi ljudi
nosimo puno jarma,
puno toga opterećuje naša ramena.
Izaija nas želi utješiti svojim riječima:
dat će se oslobođenje i spasenje.
Kao što je Izrael postigao spasenje,
tako će svi ljudi imati udjela
po Kristu, našemu Gospodinu.
Fra Jozo Župić
