Danas mnogi ljudi žive kao u „tamnoj noći“. Neki se osjećaju kao okruženi željeznim oklopom, koji im uzima prostor za disanje i njihov osjećajni svijet stavlja na led, tako da ni za što više nemaju interesa. Neki ljude sebe doživljavaju kao uronjeni u svijet gorčine, koja im zagorčuje svaku radost.

Svemir i sve što postoji podložno je razvoju. U tom svemiru su bića, kruna stvorenja, mi ljudi. Ali ni mi u svemiru nismo dovršeni. Energija svega koja se u nama skuplja, živi u našoj svijesti kao san, nada, čežnja i nemir. Nitko od nas ljudi ne može spriječiti otvorenost postojanja prema Beskonačnome.

Ako mi ljudi više ne osjećamo mogućnost krivnje, tada više ne zamjećujemo svoju životnu dubinu postojanja, ono što je istinito u nama i ono što nas razlikuje. Gubimo svoju slobodu i odgovornost. Ako izgubimo svjesnost krivnje, zlo se u nama ne izražava više kao nečista savjest, nego kao rašireni strah ili depresija

Mi kršćani katkada koristimo ispovijed kako bismo pobjegli od vlastitih krivnji. Želimo ih se što je brže moguće osloboditi preko ispovijedi bez sučeljavanja s krivnjom. To nije zreo način odnosa prema krivnji.

Često se iz svećeničkih usta čuju tužaljke da moderni čovjek nema osjećaja za krivnju i grijeh. S time se veže i smanjeno prakticiranje sakramenta ispovijedi. Zasigurno današnji čovjek ne pokazuje razumijevanje za tradicionalno shvaćanje grijeha kao prekršaj zapovijedi.