“Mjerilo ljubav”

Duhovna misao Novosti

Trideseta nedjelja kroz godinu A

Mjerilo  ljubav (Mt 22,34-40)

Ljudi se služe metrom kad žele nešto izmjeriti: širinu, duljinu, visinu.
S metrom se mogu mjeriti različite stvari.
Bog također ima mjerilo. Božje  mjerilo je ljubav.

Božja ljubav naime nije mjerljiva. Veliki problem našega vremena je, da ima ljudi koji misle,  da se Božja ljubav mora ograničiti. Ima ih  koji misle: Božja ljubav ide tako daleko, ali nije za te ljude, koji možda drukčije žive, ljube. Spomenimo ljude  koji misle, da točno znaju, koga Bog ljubi, što Bog želi i što to za nas znači. To je uistinu mala predodžba o Bogu!  Bog je sama ljubav, ona je njegov život. Mi ne možemo izračunati njegovu ljubav, nju ne možemo povećati, ni umanjiti. Njegovao  mjerilo  je sigurno  drukčije  od našega. Bogu hvala!

I ove nedjelje Isus nailazi na svoje protivnike koji mu ponovno žele postaviti zamku, uhvatiti ga u nekoj pogrešci, kako bi ga mogli optužiti. Pitanje glasi: Koja je zapovijed najveća u Zakonu? Isus znade  za njihove namjere, ali im ipak odgovara: Najveća i prva zapovijed je ljubav prema Bogu. A druga je ljubav prema bližnjemu.  

Ta dvostruka zapovijed je najsažetiji sadržaj kršćanske vjere. To je srce kršćanske religije, srce s dvije komore koje su nerazdvojno povezane među sobom.

Ljubav prema Bogu je za onoga koji vjeruje, jaki impuls, motivacija, da ljubi bližnjega. Tko može vjerovati, da je ljubljen od Boga, može vjerovati i da je njegov bližnji od Boga ljubljen. To se osobito pokazuje u ozbiljnom slučaju, kad nam teško pada biti dobar prema čovjeku koji nije dobar, koji nam nije simpatičan, koji je zao, bezvrijedan, bijedan u obuhvaćanju riječi. Ljudske simpatije imaju svoje granice, koje ljubav Božja pobjeđuje.

Ali zašto je zapovijed ljubavi prema Bogu na prvom i najvažnijem mjestu? Možda je oštroumnu i najkraću definiciju ljubavi dao crkveni otac Augustin: “Ljubav, to znači: ja hoću, da ti jesi”. Što to znači? Ljubav treba iskustvo. Riječi nisu dovoljne. Tko je meni prvi rekao: “Ja hoću, da ti jesi”, taj me je prvi ljubio. Bog je to rekao meni, dok moji roditelji još nisu znali, da sam bio “na putu”. On me je prvi ljubio.

Stoga moramo najprije ljubiti Boga. Ne samo malo, ne samo s ostatkom interesa i vremena, ne samo s tim što je preostalo kad je inače sve učinjeno, nego sa svom snagom, svim srcem, svim umom svojim. Te tri dimenzije su jasne: Ljubav prema Bogu je stvar srca, ali nikakva pretjerana osjećajnost. Ona je čin snage, ali ne mliječne snage, nego unutrašnje privole koja se dokazuje u djelima. Ona nije iracionalna nego razumna, razborita.

Isusu je jednako važna i druga zapovijed, naime zapovijed ljubavi prema bližnjemu. Ako ljubim Boga, tijelom i dušom sam usmjeren na njega, tada ne mogu drukčije nego i ljude ljubiti. Ja mogu gledati njihovu jakost i slabost  u Božjem svjetlu.

Bližnji kojega vrijedi ljubiti, prema zakonu Staroga zavjeta najprije je pripadnik vlastitoga naroda (usp. Lev 19,18). Isus to ne taji. Ali on proširuje pojam: bližnji je onaj koji je potreban ljubavi i pomoći. Isus u tom daje  zoran primjer u prispodobi o milosrdnom Samarijancu
 (Lk 10, 25-37). Taj pomaže onomu koji je upao među razbojnike, bez obzira na ljudske granice

Konačno, Isus samoga sebe identificira sa svima onima koji trebaju pomoć. On ih izričito spominje po imenu: gladni, žedni, nezaštićeni, stranci, bolesni, zatvorenici (Mt 25,33-46).
To dakle znači: Njemu je učinjeno, što je učinjeno ovim ljudima. Njemu je uskraćeno, što je uskraćeno ovim ljudima. Dublja motivacija za ljubav prema bližnjemu ne može se zamisliti. Nje nema u nijednoj religiji svijeta. Ljubav prema bližnjemu u tom pogledu je test i dokaz za ljubav prema Bogu. Ona ne ide mimo čovjeka, nego prodire usred njega. Izričito je rečeno u Novom zavjetu: “Tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti.” (1 Iv 4,20)                      

O zapovijedi ljubavi prema Bogu i čovjeku, visi sav Zakon i Proroci.  One su najsažetiji sadržaj kršćanske vjere. Ako  ljubim Boga srcem, dušom, umom i svom snagom njemu se izručujem, tada ne mogu drukčije nego i ljude ljubiti kao samoga sebe.     

Fra Jozo Župić