26. nedjelja kroz godinu A
Mt 21,28-32/ Fil 2, 1-11
Naše DA i naše NE
Danas ponovno imamo jednu prispodobu koju Isus primjenjuje da bi svoje slušatelje doveo do bitne točke svoga božanskog poslanja. I ovaj put vanjske su okolnosti u kojima je prispodoba ispričana o “različitim sinovima”, i stvarno je dramatična. Isus je već uz klicanje stanovnika Jeruzalema ušao u Davidov grad i ova se scena odigrava između Cvjetnice i Velikoga petka. Dan prije on je izagnao trgovce iz Hrama. U Hramu mu priđoše slijepi i hromi i on ih ozdravi (Mt 21,14). Budući da je Isus nastupio s božanskim autoritetom, mora se sada opravdavati pred najvišim autoritetima Hrama, glavarima svećeničkim i starješinama narodnim: “Kojom vlašću to činiš ? Tko ti dade tu vlast?” (Mt21,23).
U tom trenutku Isus se objavljuje kao ´Božje DA´ ovome svijetu. Isus je sigurno ovu prispodobu ispričao jer je dobro zapažao. Sigurno je zapazio ljude koji su nešto obećali a tada se iz nekih razloga nisu držali svoga obećanja. Isus je promatrao ljude koji su izjavljivali da će nešto živjeti, ali su ostali samo kod riječi. On je prije svega imao na nišanu pobožne, koji su bili religiozni vođe. Često je zapažao da su oni živjeli pobožno, da je njima bila poznata riječ Božja i da su se oni u tome dobro snalazili. Religija im je prije svega služila kao fasada. Ljudi su željeli biti dobri prema vani, ali se iza fasade često odigravalo nešto drugo.
Tko tako djeluje ili postupa, živi kao prvi sin. On najprije kaže DA, ali ipak ne ide u vinograd svoga oca. Ja se uvijek moram pitati: gdje vidim sebe u ovom prvom sinu. Gdje izjavljujem da sam pobožan i religiozan i dobar katolik, da je kod mene sve u skladu a ipak živim nešto drugo, suprotno mojoj izjavi. Mi jednostavno očekujemo da ljudi čine to što su rekli. Ljudi, koji ne žive što su obećali, prije svega su nesimpatični.
Simpatični i obljubljeni su ljudi, koji djeluju kao drugi sin. Isus priča, da taj najprije kaže NE. Tada se predomisli. I ide u vinograd. Vinograd je ovdje slika za život s Bogom. Što se često događa u našemu životu? Mi želimo imati nešto od života. Želimo biti vlastiti gospodari i oblikovati svoj život prema našim predodžbama. Bog nam u svojoj riječi daje orijentaciju i oslonac. Stoga bismo trebali uvijek iznova tražiti Božju volju u našemu životu, i obnavljati našu vjeru. Svi smo pozvani sudjelovati u vinogradu. Rast plodova daruje Bog. Mnogi su plodovi. Pavao traži od Filipljana da budu jedne misli, da njeguju istu ljubav, da budu jednodušni, i da ne bude nikakvog suparništva ni umišljenosti, nego da u poniznosti jedni druge smatraju višima od sebe. Ima puno pohvalnih pjesama o prijateljstvu. I s razlogom. Pravi prijatelj ili prava prijateljica su nešto neizmjerno dragocjeno. U jednoj pjesmi se kaže, da je pravi prijatelj nešto najbolje što ima na svijetu. To je također ono što Isus danas u evanđelju nudi velikim svećenicima i starješinama narodnim: pravo prijateljstvo s Bogom.
Pravi prijatelj ne kaže: “Da” i ne čini. Pravi prijatelj se kaje ako je morao odbiti nešto prijatelju. On će se staviti na način da to ipak učini. Tako kao što kod dvojice sinova o kojima Isus priča u evanđelju, ovisi o njihovoj odluci, i njihovu odnosu, hoće li to biti pravo prijateljstvo s Bogom. Jesam li ja onaj koji kaže “DA”, izgovaram vjerovanje, u Crkvi ostajem, ali tada u vinogradu Božjem – dakle u svijetu – ipak ne činim što sam mogao učiniti? Ili sam taj, koji puno puta oklijevam, ili možda uskraćujem posluh, ali se tada predomišljam i činim što je u promisli Božjoj, što je u promisli Isusovoj i tako mijenjam ovaj svijet u Božje kraljevstvo?
Vjerujem da je svaka i svaki od nas postavljen na osobni, jedninstven put, da bi se po nama i po našim zavjetima očitovala Božja slava ovdje na zemlji. Mnogi ljudi čekaju na to, da vide nešto od Božje slave, da osjete Božju dobrotu, da dobiju nadu i snagu, potrebne za daljnji život. Isus je ispunio Očev plan bez nasilja. Predanje Očevoj volji vodi ga do same smrti, ali je po predanju postao spasitelj svijeta, on je dao duh koji omogućuje svijetu da se u vremenu ujedini s Bogom.
Ovdje bih spomenuo izreku jednoga židovskog rabina, učitelja u vjeri: “Velika čovjekova krivnja nisu grijesi koje on učini, kušnja je moćna i njegova snaga je neznatna. Velika čovjekova krivnja je u tome, da se on u svakom trenutku može obratiti, ali to ne čini.” To je ono što su učinili carinici i bludnice i stoga su se približili Božjem kraljevstvu: u hrabrosti su se promijenili na bolje.
fra Jozo Župić
