“Svaki život nosi u sebi zadaću”

Duhovna misao

Petnaesta nedjelja kroz godinu B
(Am 7,12-15;  Ef  1, 3-14; Mk 6,7-13)


Svaki život nosi u sebi zadaću

Slušajući današnju Božju riječ, možda bismo mogli pomisliti da je skandalozno to što Bog šalje Amosa, stočara i gajitelja divljih smokava kao proroka narodu Izraelu. Amosu je to zahtjev,  a još više ljudima koji ga slušaju. Na osobit način bune se bogati i moćnici. On kritizira njihov odnos i svojim proročanstvom prijeti im  propast.

Amos doživljava otpor i kod svećenika Amasje koji mu kaže da bježi u zemlju Judinu i da ondje prorokuje. Ne čudi odbacivanje Amosa. On se ne da ušutkati, nego upućuje na nalog koji je dobio od Gospodina.


Teolog Romano Guardini jednom je rekao: “Svaki je čovjek jedinstvena Božja riječ, koju Bog izgovara samo  u tom čovjeku. Svaki čovjek ima jedinstveni nalog za svijet, kojega Bog samo tomu  čovjeku daje.”

Svaki život nosi u sebi zadaću, oporuku koju treba otkriti.

Martin Luther King  rekao je u  svojoj propovijedi 4. veljače 1968. godine u baptističkoj crkvi u Atlanti : “Ja neću iza sebe ostaviti nikakav novac. Naumio sam,  da iza sebe neću  ostaviti  nikakve luksuzne stvari. Htio bih iza sebe ostaviti samo život ispunjen ljubavi. I to je sve što bih htio. Ako mogu pomoći nekome na mome putu, ako mogu nekoga razveseliti  mojom riječju ili pjesmom, ako mogu nekome pokazati da ide krivim pravcem, tada moj život neće biti uzaludan. Ako mogu činiti moju dužnost kao kršćanin, ako mogu donijeti izbavljenje za uskomešani svijet, ako mogu raširiti poruku kao Gospodin, tada moj život neće biti uzaludan.”

Učenici u evanđelju koje Isus šalje dva po dva,  po Isusovoj zapovijedi,  ne trebaju na put nositi ništa osim štapa: ni kruh, ni torbe, no novaca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina.

Oni trebaju jednostavno pričati ljudima o Bogu. Iz punog osvjedočenja, sa svim srcem, sa svime što su već razumjeli. Pričati o Bogu koji je u Isusu postao čovjek. O Bogu koji je tu za sve. Koji ljude ne samo razumije, nego ih podnosi ako im dobro ne ide. Koji vidi gdje su nevolje, strah, nesigurnosti ili pak smrt.

Oni imaju vremena za ljude. A ljudi im pričaju o svome životu, o svome radu, o svojim bolestima, o svojoj djeci, o svome jadu. Učenici samo slušaju. Ljudima već pomaže to da su našli nekoga koji ih pažljivo i pošteno sluša. Tamo gdje susreću bolesnike, mole se za njih, mažu ih uljem da bi u doticaju osjetili da je Bog s njima i u njihovoj bolesti.

Nedavno je jedna naša akademkinja i neuropsihijatrica u razgovora s jednom novinarkom rekle i ovo: “Američki psihijatar Georg Vaillant s Harvarda je u završnici istraživanja Grantove studije, a Grant je bio student koji je na uzorku od tristotinjak kolega započeo istraživanje o tome što čovjeka čini sretnim, dakle Vaillant je pratio te ljude zadnjih petnaestak godina istraživanja i donio je jedinstven zaključak: za sreću nisu nužni novac, karijera, status, pa čak ni zdravlje. Kratko i jasno, za biti sretan trebamo ljubav. A ljubavi nema bez ljudskih odnosa. Razumijevanje, empatija, ljudskost, pomaganje. To je ljubav. Vaillant je rekao da je najvažnije u našem životu imati odnose s ljudima koji nas okružuju. Dobre odnose.”

Gdje je Isus s ljudima, nečisti duhovi više nemaju snagu. Oni gube svoju moć i nestaju. Isus je uzor za dvanaestoricu. Oni su s njim na putu i znaju u što se upuštaju. Njihovo siromaštvo je njihova snaga, njihova potreba je ključ do srdaca ljudi. Naravno, postoji mogućnost da budu odbijeni. Da im se dogodi kao proroku Amosu kojemu Amasja svećenik betelski kaže da bježi u zemlju Judinu, da ondje jede kruh i da ondje prorokuje. (Am 7,12).

Ali to odbacivanje ne treba voditi malodušnosti. Ljudi su slobodni u odlučivanju, da prihvate dvanaestoricu ili ne.

U zajedništvu s Kristom, tako vidi Pavao u poslanici Efežanima, leži blagoslov za dvanaestoricu i za sve nas. To zajedništvo je ono, koje je naš dar, koji s nama i u nama  nosimo. To bi trebalo biti dovoljno.

Nitko na putu ne treba biti sam, nitko ne treba ići izgubljen. U nevolji uvijek treba biti  otvoreno uho, ruka pomoćnica, utješna riječ u blizini  – i netko za tješenje, radovanje, ohrabrenje, plač i smijeh. Kako je dobar naš Bog koji je postao čovjekom, i poznaje nas ljude! On zna, da materijalna sigurnost i bogatstvo ništa ne mogu izvršiti, ako našim životom ovladaju  osamljenost i otuđivanje.

Fra Jozo Župić