Biti budan i mudar!
Trideset i druga nedjelja kroz godinu A
1 Sol 4,13-18; Mt 25,1-13
Isus priča ljudima prispodobu za ljude tadašnjeg vremena, a i za nas danas, da nam se ne bi dogodilo kao ludim djevicama, nego da budemo budni za ono odlučujuće u našemu životu, da možemo živjeti ispunjeno. Kako na nebu tako i na zemlji!
Na Istoku, u Palestini pred dvije tisuće godina događalo se kod slavlja ženidbe, da u bilo koje doba noći dolazi zaručnik u roditeljsku kuću zaručnice, i vodi je na slavlje, u zajednički život. Bilo je uobičajeno da mlade djevojke, djevice primaju zaručnika i prate ga sa svojim svjetiljkama. Taj običaj prihvaća prispodoba o mudrim i ludim djevicama. Prispodoba je bila ispričana kršćanima druge i treće generacije poslije Isusa. Zašto? Što se iza toga skriva? Što je poruka i za nas danas?
Tada u počecima Crkve, kršćani su živjeli u čvrstom uvjerenju, u vjerničkom pouzdanju i očekivanju: Krist će ponovno doći, još za vrijeme našega života. Uskoro ga treba očekivati. To je dovelo do toga da se mnogi nisu više brinuli za ništa. Bili su skloni sve napustiti, jer Gospodin će uskoro doći. Stoga je svako zalaganje, svaki angažman nepotreban.
I kršćanke i kršćani su čekali i čekali i čekali – i nije se dogodilo ništa. Gospodin svijeta nije došao. Izostalo je kraljevstvo Božje. Svjetska povijest razvija se kao da Isusa iz Nazareta nije ni bilo. Je li ipak sve bilo samo jedna iluzija? Nikakvo čudo: u jednoj takvoj frustrirajućoj situaciji vječnoga čekanja popušta snaga, napeta snaga vjere i kršćanskoga života. Banalna svakodnevica sve više zahvaća. Pojavljuje se umor. Vjera, nada i ljubav počinju slabiti. Možda i nas dotiče samokritičko pitanje: poznajem li i ja kod sebe umor u vjerskom životu? U jednoj takvoj fazi umora bila je ispričana ova prispodoba prvoj crkvenoj zajednici o Božjem kraljevstvu. Trebalo je posredovati: zaručnik – misli se pod tim na Isusa Krista koji sigurno dolazi. Ipak ga moramo čekati. To traje, ali on dolazi “usred noći”. Mi ne znamo časa kada on dolazi, kada dolazi k nama, kada ćemo ga susresti.
Pod ovim susretom na kraju vremena, kada Krist ponovno dođe, ja mislim na kraj našega života. Umiranje je osobni kraj svijeta. Što će tada biti? Prispodoba naviješta: On dolazi na slavlje susreta, slavlje zajednice. U Prvoj poslanici Solunjanima čuli smo Pavla: “Braćo! Nećemo da budete u neznanju o onima koji su usnuli, da ne tugujete kao drugi koji nemaju nade. Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime.” (1 Sol 4, 13 sl.)
Bog u kojega kršćani vjeruju, nije Bog mrtvih nego živih. Iz te nade mi živimo. U našoj žalosti nalazimo utjehu.
Na zaručnika, s kojim počinje slavlje, čeka deset mladih žena, pet mudrih i pet ludih djevica. Sve čekaju i čekaju – i pritom zadrijemaše i pozaspaše. To ipak nije loše. U ovoj prispodobi radi se manje o budnosti a više o mudrosti pet mudrih djevica.
U čemu se sastoji mudrost? Mudre djevice zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja. To je ulje bilo višestruko tumačeno: crkveni otac Krizostom npr. piše: Ono bi bilo “revnost u davanju milostinje i u ljubavi prema bližnjemu”. Za Augustina je to ulje radosti, koja se nosi u sebi, u svome srcu. Martin Luther tumačio je ulje u posudama kao snagu vjere.
Mi možemo kazati da je ulje u posudama sve ono po čemu smo donosili i donosimo svjetlo u svijet. Majka Terezija pita: “Djeco moja, što su (sada) te uljne kapljice u našim svjetiljkama?” Na postavljeno pitanje i odgovara: “To su male stvari u svakodnevnom životu: vjernost, male prijateljske riječi, misao na druge, naš način da šutimo, gledamo, govorimo i djelujemo. To su male kaplje ljubavi…” Majka Terezija s ovim jednostavnim riječima donosi veliku temu budnosti i mudrosti u jednostavnu svakodnevicu; ulje za dnevno zajedništvo.
Kod mnogih ljudi upravo usred života dolazi pitanje: Kako izgleda moj život? Moje iskustvo smisla i ispunjenja? Koliko je ulja u mojoj životnoj posudi? Tako jedna revizija života može nekoga ispuniti zahvalnošću. Nisu rijetke ni krize.
Sve to obilježava nas i daje nam da budemo zreli za dan, u kojem nas, biblijski rečeno, očekuje susret s Gospodinom. “Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!”
Ova riječ ne želi prijetiti, nego pozvati, da računamo s Gospodinom. On uistinu dolazi! Dolazak nam pomaže da živimo i ljubimo. Jer onaj, koji to izdrži, koji čeka, jest čovjek koji ljubi.
Fra Jozo Župić
