Svetkovina ljubavi, svetkovina suprotnosti
(Iz 9,1-6; Lk 2,1-14)
Rođenje je od prapočetka čovječanstva tumačeno kao religiozni događaj. Kao doticaj Neba i Zemlje. Samo malo događaja u životu jednoga čovjeka posjeduju takvu kvalitetu kao rođenje jednoga djeteta. Svaki put događa se novi početak života i povijesti. To je također srž božićne poruke: Bog postaje čovjek. On, Isus Krist, je svjetlo svijeta, u kojem nam se smiješi milosrđe i dobrota Božja. S njegovim rođenjem povezuje se nada, da čovječanstvo zadobiva prevlast protiv svake nečovječnosti. To slavimo u ovoj Svetoj noći.
Mi svake godine na misi Polnoćki slušamo riječi proroka Izaije: “Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku.”
Ta tmina može u svakom vremenu imati različita značenja: ropstvo jednoga naroda, ogromnu pošast poput korone, krvave ratove, zlo i grijeh u srcima ljudi itd.
Sve su to neobične okolnosti pod kojima slavimo Božić. I te se okolnosti jedva zaboravljaju. One više odgovaraju biblijskim božićnim kazivanjima. One također mogu biti šansa, da približimo istinski sadržaj svetkovine.
Mnogi ljudi slave Božić kroz povijest na neobičnim mjestima, pod neobičnim okolnostima. U tom doživljaju akteri božićnih pričanja, Marija, Josip, anđeli i pastiri su bliži nego drugih godina. Kad Bog stupa u život jednoga čovjeka, to se većinom događa na neobičan način. U tim neobičnim okolnostima mogu se postaviti i pitanja kao: “Kada je Božić?” “Gdje je Božić?” “Gdje možemo ove godine slaviti Božić?”
Ograničena pitanja nisu spriječila da se Božić slavi u obitelji. Ograničeni posjeti bolesnicima mnoge su spriječili da posjete svoje drage i mile u bolnicama i staračkim domovima i da s njima slave.
Ili, uzmimo vojnike po rovovima koji slave “krvavi Božić”, a njihovi u suzama i mislima misle na njih hoće li se živi vratiti svojim domovima.
Mnogima ne preostaje ništa drugo nego da slave Božić i sudjeluju u svetim misama preko televizije.
Gdje vi slavite Božić? Kako slavite Božić? Je li to još Božić? Što mogu očekivati od takvoga Božića?
U toj neobičnoj situaciji mi nismo daleko od Prvoga Božića, o kojemu nam pričaju evanđelisti Luka i Matej. Marija i Josip sigurno su drukčije zamišljali svoj boravak u Betlehemu. Nisu sigurno ni u snu mislili da će se rođenje njihova djeteta dogoditi u štali.
U ovoj Svetoj noći Bog nam dolazi blizu. Stupa u naš život. On je tu, i On nam je darovan. Josip i Marija morali su sve te događaje oko rođenja svoga djeteta učiti od Boga, da se njegovi planovi s ljudima ostvaruju neobičnim putem.
Mi bismo mogli predočiti njihovo nutarnje stanje duše, da su mogli doživjeti bijes, razočaranje, očaj i i da su se osjećali na izmaku svojih snaga. Ipak, u rođenju njihova djeteta nije na svijet došao samo spasitelj svijeta, otkupitelj čovječanstva, nego prije svega Bog je stupio u njihov život. U novorođenom djetetu oni su došli u doticaj s Bogom i s tajnom života.
Tu se priča i o anđelima. Anđeli su navijestili radosnu vijest o utjelovljenju Božjem. Oni daju jednostavnim ljudskim događajima religiozno tumačenje.
Samo je malo onih koji slušaju njihove glasove i samo je malo onih do kojih dolazi radosna vijest. Što anđeli priopćuju pastirima o djetetu, vrijedi na isti način i za nas. Pastiri su otvoreni za religioznu dimenziju onoga što su vidjeli i prihvatili, i tako doživješe susret s Bogom koji se događa njima i koji im je darovan.
U svakom vremenu Božić može biti za nas šansa, usprkos svim neugodnostima. Većina od nas doživljavaju ga u neobičnim okolnostima, mnogi također na neobičnim mjestima. Tamo gdje se nalazimo, Bog može ovdje i danas, u ovoj Svetoj noći stupiti u naš život. Možemo ga susresti u liku djeteta u jaslicama ili u susretu s ljudima po kojima nas Bog dotiče i kaže: “Ne bojte se! Ja sam tu, usred tvoga života, gdje i tebe nalazim!”
Završio bih riječima koje je izgovorio kardinal Ravasi: “Bog se rađa i umire, postaje ljudsko stvorenje kao što smo mi, Bog je naš brat; no s druge strane, i kad se rađa i kad umire, u sebi nosi duh božanstva, i dalje je Božje biće. Zato nam dolazi kao ´s nama Bog´, Emanuel; s nama umire, ali se u uskrsnuću ponovno očituje njegovo božanstvo. Tu ravnotežu nazivamo utjelovljenjem.”
fra Jozo Župić