Četvrta nedjelja došašća (B)
Kad Bog pokuca (Lk 1, 26-38)
U ovoj priči koju nam priča evanđelist Luka i koju smo često puta slušali, sve je sadržano, što će evanđelje kasnije razviti o Isusu Kristu. Nebo se naginje zemlji, Bog se okreće ljudima, anđeo Gabriel pozdravlja Mariju iz Nazareta s riječima: “Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!”
Po svome anđelu Bog kuca, pita, moli i čeka. Tako je to bilo kod Marije u današnjem evanđelju i kratko prije kod Zaharije i Elizabete. Tako je to bilo kod Noe, Mojsija i patrijarhâ, Davida, Salomona i kod svih proroka. I tako je to bilo kad je Isus zvao ljude da ga nasljeduju. Na početku je uvijek pitanje: “Hoćeš li me slijediti? Jesi li spreman služiti mi?”
Na anđelove riječi da ona treba roditi sina i da će mu dati ime Isus, Marija će postaviti pitanje: “Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?”
Za prve slušatelje evanđelja bilo je jasno poput sunca, što znači odgovor anđelov Mariji: “Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti.”
Ta rečenica nije u prvom redu odgovor na Marijino pitanje, nego na pitanje kršćana: “Odakle dolazi takav čovjek kao ovaj Isus iz Nazareta? Odakle mu punomoć i dobrota, svjedočka snaga i uska povezanost s božanskim Ocem? Tko ga je napravio, i što je on bio?”
Prije svega treba reći: jedan čovjek, jedno dijete ne može biti napravljeno. Tako se najviše govori rječnikom ulice. Kad se u jednoj obitelji najavi potomak, tada kažemo: “Ta obitelj očekuje dijete, ili, dobiva dijete.” Dijete se ne može napraviti. Dijete se prima kao dar.
Ljudi koji su upoznali Isusa kao Sina Božjega, bilo im je jasno: Mi ga nismo napravili. Također ni Marija ni Josip nisu ga napravili. Oni su u dubokom osvjedočenju rekli: Bog ga je darovao. I mi ne možemo ništa drugo i ništa bolje činiti, nego njega primiti. “Začet po Duhu Svetom”.
U Isusu Kristu okreće se Bog ljudima i daje im da osjete njegovu milost. Ali sve se to događa na jedan jednostavan ljudski način. Isus Krist se ne pojavljuje kao spektakularan junak, nego kao jedan od nas.
Neshvatljivo je čudo Božića: Bog svemogući, stvoritelj neba i zemlje – koji sve nadilazi, ne ostaje Bog koji samo iz neba govori ljudima, nego će kao “skriveni Bog” biti čovjek među ljudima. On dijeli njihovu sudbinu, doživljava visine i dubine čovjekova života, trpi muke svijeta i umire izdan i napušten na križu.
Ipak je ovo Dijete Sin Svevišnjega. I svaki koji u njega vjeruje ne propada, nego ima život vječni (usp. Iv 3,16).
On bi htio svoj božanski život podijeliti s nama, i poziva nas da naš ljudski život dijelimo s njime. Poput dobrih roditelja on neće nikada ostaviti one koje je zaključao u svoje srce. On će vjerno biti na našoj strani, i on moli da mu vjerujemo i da sa oslonimo na njega sa svime što jesmo i što imamo.
Onima koji su to spremni on će darovati milost, da budu njegova djeca (usp. Iv 1,11) – i na kraju će sve stvorenje biti oslobođeno na slavu djece Božje (usp. Rim 8,21).
Još malo i za nekoliko sati slavimo Božić, svetkovinu rođenja našega Gospodina Isusa Krista. Slavimo čudo da je Bog učinio snažan korak prema nama. Ujedno je božićna svetkovina poziv nama, da napustimo udobne zone i idemo njemu ususret.
Bog može od najmanjih, najslabijih i neuglednih učiniti da budu najveći. Kao tada u Nazaretu, kad je Nebo pozdravilo Zemlju.
Bog treba ljude, da njegovo spasenje u ovom svijetu ponovno može biti iskustveno. Bog treba ljude, da za nas i za sljedeće generacije uvijek može biti novi Advent: dolazak Božjeg spasenja u Isusu Kristu.
Fra Jozo Župić