BOGOJAVLJENJE
Poklon mudraca
(Mt 2, 1-12)
Ako je itko bio ljubitelj jaslica, to je bio nekadašnji župnik u Sinju, fra Silvestar Aračić. Tražio je najbolje umjetnike i sam sudjelovao u uređenju jaslica postavljenih do oltara Sv. Josipa. Mi smo djeca uživali gledajući prekrasne figure Isusa, Marije i Josipa. U prvom planu su bili pastiri koji su na anđelov poziv pohitjeli vidjeti dijete Isusa. A onda je došao dan kada su pred štalicom stigla tri mudraca, ili kako smo ih tada zvali tri kralja sa svojim devama i darovima.
Danas ih ponovno vidimo u jaslicama. Ta tri mudraca, zvjezdoznanca, ili kako rekosmo “sveta tri kralja”, dođoše s Istoka i slušamo o njima u Evanđelju čudesno lijepu priču, gotovo kao bajku.
U isto vrijeme to pričanje u Matejevu evanđelju ima jednu teološko značajnu uputu. Tu su tri mudraca, “sveta tri kralja”, i tu je vladajući kralj Herod. Tu su jedni koji su pošli u strani svijet, i drugi koji ostaje kod kuće. Tu su jedni koji se dadu voditi. Tu je drugi koji želi upravljati. Tu su jedni sa širokim srcem, slutnjom i otvorenošću, da mogu naći nešto značajno. Tu je drugi, vezan uskoćom i strahom, da nešto važno izgubi. Jedni su ispunjeni čežnjom i povjeravaju se nebeskom vodstvu zvijezde.
Notker Wolf, OSB – benediktinac, napisa o zvijezdama u tami:
“U tami, u nevolji, u sivilu svakidašnjice zvijezde su važne. Upravo sada. Zvijezde nisu samo nebeska tijela, svjetla na noćnom nebu. Zvijezde mogu biti ljudi, susreti i razgovori ispunjeni svjetlom, tiha molitva ili prave zvijezde na tamnom nebu. Dječji smijeh i radost zbog nečega što očekujemo. Sunčeva zraka.
Jedna zvijezda pokazuje mi put kroz došašće, prati me do jaslica. Ali to nije kraj. Božić nije kraj. Božić se nastavlja u kući. Svijetli li zvijezda i dalje u mojoj svakidašnjici. Možda sam i sam zvijezda”.
Tu je drugi, koji se tobože gradi kao tražitelj, ali duboko vezan u svojoj volji srušiti sve ono što bi moglo smetati njemu kao konkurencija. Tu su jedni koji spoznaju, i ono što se čini nevjerojatno, prihvaćaju: Boga u djetetu. Tu je drugi, koji u tom neznatnom djetetu vidi prijetnju svojoj vlasti i moći.
Jedni idu, padaju na koljena i klanjaju se novom životu. Drugi se uspravlja u mislima, da novi život uništi mačem. Jedni donose darove. Drugi donosi uništenje. Možemo bez velikoga naprezanja ustanoviti da su jedni na ispravnom putu, a da je drugi na krivome putu. Ta polarizacija je kao ogledalo u kojemu možemo prepoznati kako život može ići: otvarajući budućnost ili zatvarajući budućnost – širinu i uskoću, čežnju i strah, rizik ljubaznosti i strah gubitka.
Bez da Matej iz toga izvodi moral, iz toga “bajkovitog” pričanja ipak se postavlja motivirajuća snaga na strani života a ne na strani smrti.
I konačno evanđelist Matej razvija sa tom početnom pričom i završetkom svoga evanđelja jedno teološko i crkveno političko markantno poentiranje svoga naviještanja. Tri kralja pred štalom zastupaju mnoge narode Zemlje, koji dolaze k jaslama, k Bogu.
Na kraju evanđelja Matej zahvaća tu misao ponovno u Isusovom govoru Sveopćeg poslanja: “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode!” (Mt 28,19). Jedni dolaze od sebe, a drugima treba ići.
Oba slučaja Matej želi učiniti jasnim: Božja volja spasenja vrijedi za sve ljude, a ne samo za neke izabrane. Tako čine kraljevi koji krenuše na put (Mt 2, 1-12) i oni kojima se po nalogu zaputiše učenici (Mt 28,16-20). Time je jasno od početka o čemu se radi: o Bogojavljenju – spasenju za cijeli svijet.
Fra Jozo Župić
