Peta korizmena nedjelja B
(Iv 12,20-33)
Pšenično zrno i Isusova smrt
Slušamo u evanđelju po Ivanu da su neki Grci tražili Isusa. Tko su bili ti Grci među hodočasnicima u Jeruzalemu? To su bili “stranci”, ljudi iz drugih naroda i kultura. Njih se paušalno naziva “Grcima” na temelju njihova zajedničkog jezika, koji je tada bio najvažniji jezik komunikacije u istočnom prostoru Sredozemlja. Oni su željeli klanjati se na Blagdan Bogu (Iv 12,20), premda nisu bili Židovi prema židovskom zakonu, nego takozvani Božji štovatelji iz strahopoštovanja.
Živjeli su pošteno premda nisu pripadali izabranom izraelskom narodu, i željeli su na Blagdan iskazati čast jednome Bogu u hramu koliko im to bude dopušteno. Mogli bismo reći: oni su tražitelji, radoznali ljudi.
Čežnja tih stranaca u Ivanovu evanđelju na kraju Isusova javnog života podsjeća na čežnju drugih stranaca, naime zvjezdoznanaca o kojima izvještava evanđelist Matej, i došli su neposredno nakon Isusova rođenja u Betlehemu, da se poklone novorođenom kralju
židovskom (usp. Mt 2,2).
Slutili su i osjetili: taj Isus koji je doduše rođen u konkretnoj židovskoj obitelji, zna se da je poslan “samo izgubljenim ovcama doma Izraelova” (Mt 12,24).
Dok ti Grci čekaju da vide Isusa, Isus preko Filipa i Andrije poručuje: “Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji…Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.”
Bilo bi lijepo kad bi vjeroučitelji ili vjeroučiteljice ovih dana poveli vjeroučenike u polje, na njive na kojima se sije pšenica, i na licu mjesta slušali zemljoradnika što sve treba učiniti prije sijanja pšenice, kako treba pripremiti tlo i koji je proces sa pšenicom. Tu su faze rasta: klijanje pšenice, nicanje, busanje, vlatanje, klasanje, cvatnja i oplodnja, nalijevanje zrna te zrioba.
Isus jednostavno kaže da pšenično zrno treba umrijeti i na taj način aludira na svoju smrt na križu.
Upravimo naše poglede prema križu. Križ je izvor besmrtnog života, on je škola pravednosti i mira, univerzalna baština opraštanja i milosrđa, dokaz nesebične i beskonačne ljubavi koja je gonila Boga, da bude ranjivi čovjek kao i mi do smrti na križu. Njegove probodene ruke otvaraju se za svakoga čovjeka i pozivaju nas da mu se u sigurnosti približimo, da nas on prihvati i u zagrljaju beskonačne nježnosti privuče k sebi kako je i rekao: “A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi” (Iv 12,32).
Po bolnom putu križa ljudi svih vremena izmireni su i otkupljeni Kristovom krvlju i postali su prijatelji Božji, djece nebeskoga Oca. “Prijatelju!” Isus naziva Judu i upućuje mu posljednji dramatični zahtjev za obraćenjem; prijatelju on imenuje svakoga od nas, budući da je on istinski prijatelj sviju. Nažalost mi ljudi nismo uvijek u stanju shvatiti dubinu te bezgranične ljubavi, koju Bog gaji za svoja stvorenja. Za njega nema nikakve razlike prema rasi i kulturi. Krist je umro, da bi cijelo čovječanstvo oslobodio od neznanja glede Boga, od kruga mržnje i osvete, od ropstva grijeha. Križ nas čini braćom i sestrama.
Mi se pitamo: što smo učinili s ovim darom? Što smo učinili s objavom Božjega lica u Kristu, s objavom Božje ljubavi, koja je pobijedila mržnju? Mnogi u naše vrijeme ne poznaju Boga i ne mogu ga naći u raspetom Kristu; mnogi su u traženju prema ljubavi i slobodi, koja isključuje Boga; a mnogi vjeruju, da ne trebaju Boga.
Dopustimo da nam njegova žrtva na križu progovori; omogućimo mu, da našoj ljudskoj svijesti postavi pitanje; otvorimo mu naše srce: Isus je istina, koja nas čini slobodnima da ljubimo. Ne bojmo se! Po svojoj smrti Gospodin je spasio grešnike, dakle i sve nas. Apostol Petar piše: “Isus u tijelu svom grijehe naše ponese na drvo da umrijevši grijesima pravednosti živimo; on čijom se modricom izliječiste” (1 Pet 2,24).
To je istina Velikoga petka: Na križu nam je Otkupitelj svijeta vratio dostojanstvo koje nam pripada; on nas je učinio posvojenom djecom Božjom, On koji nas je stvorio na svoju sliku i priliku.
Jednom zgodom rekao je nizozemski pjesnik i teolog Huub Oosterhuis u jednoj svojoj pjesmi: “Tko želi živjeti kao Bog na ovoj zemlji, mora umrijeti kao pšenično zrno, mora umrijeti, da bi živio.”
Zadržimo se stoga u klanjanju pred križem. O Kriste, raspeti Kralju, daruj nam znanje o sebi, radost za kojom čeznemo, ljubav, koja ispunja naše srce koje žeđa za beskonačnim.
Fra Jozo Župić
