Šesnaesta nedjelja kroz godinu B
(Jer 23,1-6; Ef 2,13-18; Mk 6,30-34)
Nije rijetkost čuti: Nemam vremena. Da mi se je naspavati. Ne mogu oka stisnuti. Postajem sve živčaniji. Više ne mogu ovako. Bolesna sam od posla. Muški sjede, gledaju televiziju, a ja kao beštija obavljam sve poslove. Takvih situacija ima napretek.
Bez obzira jeste li zaposleni, na odmoru ili radite od kuće, tjeskoba na sve nas utječe različito. Negativne vijesti kojima smo okruženi, zabrinutost za ekonomsku, financijsku i zdravstvenu situaciju stvaraju veliki stres. Sav taj stres zadržava se u našem tijelu, utječe na naše spavanje i može dovesti do kronične iscrpljenosti. Svi bismo se trebali odmoriti.
U današnjem evanđelju slušamo kako su se apostoli vratili iz različitih mjesta u koje ih je Isus slao. I tada je bilo kod ljudi neugodnih situacija. Sve su to apostoli zapazili. Činili su koliko su mogli. Ipak je i njih uza sav apostolski žar sve to skupa iscrpilo, jer su ljudi imali različite potrebe kao i danas, a svima se nije moglo pomoći na način kako bi to ljudi htjeli. I apostoli su samo ljudi. I njih je sve to iscrpilo i potrebni su odmora, predaha.
Zato im Isus reče: “Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.” I nastavlja tekst: “Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti.”
U ovo naše vrijeme mnoge su službe uključene da bi tisuće mogle jesti, kao nedavno u Splitu u kojemu je završio još jedan, jubilarni Ultra Europe festival. Iznajmljivači, ugostitelji, taksisti i ostala vojska splitskih uslužnih djelatnosti zbraja prihod.
S druge strane liječnici su itekako morali biti budni, spašavati mlade živote zbog pretjeranog alkohola i droga. Nažalost jednoga nisu mogli spasiti.
Mogli bismo postaviti pitanje: je li Split bio mjesto odmora ili još većeg stresa, straha, praznine duha zaboravljajući da je Gospodin onaj koji me upravlja stazama pravim radi imena svojega. Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim jer si ti sa mnom. (Ps 23,1-6)
Kako se zapravo odmoriti? Kada smo odmorni bistrije razmišljamo, ljubazni smo i možemo razmišljati pozitivno. Ukratko, sami sebe volimo kad smo odmorni! Odmor najčešće zamišljamo kao rješenje za iscrpljenost, protuotrov za stres – što znači da to ne radimo dok se potpuno ne iscrpimo. A zapravo bismo na njega trebali gledati kao na dehidraciju: kad ste žedni, već imate negativne učinke dehidracije. Odmor je više od rješenja; to je navika, poput pijenja vode. Svi bismo redovito trebali odmarati, unatoč činjenici da nam se, trenutno, čini nedostižnim. I dok se čini da nas sve oko nas ´tjera´ da radimo punom parom i da se naša brzina i kvaliteta ocjenjuju više nego ikad – više nego ikad moramo biti svjesni koliko nam je odmor potreban – svima!
Zato Isus kaže: “Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto.” Isusova terapija praznika je interesantna: prvo je osama. Osama služi očigledno najprije k tomu, da se uopće dođe do mira. Da ona, u neku ruku nakon prve faze, također postane mjesto molitve, borbe sa đavlom što znamo iz bezbrojnih crtica evanđelja. Ovdje će biti vidljiva duhovna Isusova praksa: tko je u osami, najprije treba postati miran i crpsti snagu.
Svatko je dobio vrijeme na dar. Samo se treba pitati kako ophodim s vremenom. Tko živi kao da nema vremena, siromašan je. On je “kao ovca bez pastira”. Moramo imati vremena za trenutke praznine, u kojima zaista osjećamo glad za životom.
Karlfried Graf Dürckheim, njemački terapeut reče: “Vremena pustinje su istinska vremena blagoslova.”
Život treba oboje: biti sam i biti zajedno. Biti sam sa sobom i biti s drugima. Biti ćemo bolesni, ako taj ritam između udisanja i izdisanja nije više u ravnoteži. O Isusu se kaže da se uvijek iznova povlačio u osamu, da bi bio sam s Bogom. Ovaj put poziva i učenike na samotno mjesto, u osamu, ali silan svijet ponovno traži Isusa i on se sažali, jer bijahu kao ovce bez pastira. U takvim prekidima svjesno privoljeti uz ljude, to je umjetnost ljubavi.
U rimskim katakombama ne nalazimo prikazivanje raspetoga Isusa. Na nekim grobnim pločama ugravirani su križevi kao znak da je tu pokopan kršćanin. Najčešće prikazivanje Isusa pokazuje ga kao Dobrog pastira. Mladenački lik u jednostavnoj odjeći nosi oprezno janje u rukama ili na ramenu. Očigledno je prvim kršćanima u Rimu bilo važno, sjetiti se njegov blizine i brige. Isus prihvaća ljude kakvi su. On u njima vidi žeđ za životom i njihovu glad za srećom. Tako poziva učenike nakon napornog tjedna da odmore. Mnogim ljudima koji dolaze k njemu, naviješta dragoga Boga i Oca. I kad vidje silan svijet, piše Marko, “sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati o mnogočemu.”
U zajednici kršćana ide se za tim, da smiju osjetiti, da se Bog brine za njih, kao dobri pastir za svoje ovce. Ljudi slušaju. Ohrabruju se i shvaćaju: Kod Boga se ne broje zapovijedi i zahtjevi, nego milosrđe i povjerenje. Oboje bi trebalo biti znak kršćanskih zajednica našega vremena. Stoga zajedno sa svetim Pavlom koji nam napisa poslanicu Efežanima kličem: “Doista, on je mir naš.” Krist Isus!
Fra Jozo Župić
