Dvanaesta nedjelja kroz godinu B
(Mk 4,35-41)
Isus je s nama i u olujama našega života
Sjećam se iz svoga djetinjstva da smo mi djeca imali određene strahove. Bojali smo se mraka, Cigana, zmija, ljudi o kojima se govorilo da su skrenuli s pameti i hodaju po šumama. A onda strah da ne bismo dobili loše ocjene u školi.
Čitao sam da sociolozi proglašavaju sadašnju generaciju mladih do dvadeset pet godina, “generacijom straha”. Čini se paradoksalno: živimo u vremenima u kojima nam se otvaraju sva vrata. Imamo bezbrojne mogućnosti izbora. Možemo se slobodno odlučiti što želimo činiti a što ne. Ipak strahovi i nesigurnost obilježavaju životni osjećaj mnogih ljudi, osobito mlade generacije. Jedno osiguravajuće društvo dugo vremena istraživalo je u svojoj studiji strahove Nijemaca i ustvrdilo da strahovi Nijemaca rastu povećanom starošću. Kod mlade generacije osobitu ulogu igraju strahovi povezani s promjenom klime.
Kako nam u toj klimi može poći za rukom da dođemo do vjere, ili da našu vjeru sačuvamo i ojačamo?
Jedan evangelički župnik je usred Drugog svjetskog rata napisao pjesmu u kojoj kaže: “Ti ne možeš pasti dublje od Božju ruke.”
U današnjem evanđelju čitamo da je strah zahvatio i Isusove učenike. Taj prikaz može biti slika svakoj generaciji do konca vremena.
Jedna lađica bacana od oluje i valova tamo-amo, sama i izgubljena nasred vode, slika je prvih kršćana i njihovih osjećaja. Oni su tada bili, manje od desetljeća nakon Isusove smrti, mala manjina. Često su bili zapostavljeni i progonjeni, jer nisu htjeli žrtvovati poganskim božanstvima i njima se klanjati. Hoće li oni sve to pretrpjeti? Mogu li preživjeti? Hoće li još mlada Crkva imati budućnost?
Jedna lađa koja je na jezeru, izložena velikim valovima – tu su sliku prvi kršćani rado uzimali za sebe i za Crkvu. Prvi Isusovi učenici to su dobro prepoznali; nekoć su bili ribari na Genezaretskom jezeru. Ribarske lađe na vodi su dospijevale u nevolju. To se moglo dogoditi brzo i iznenada. Jezero je bilo okruženo visokim brdima. Kad bi se vjetar sjurio i uzbibao vodu, nastali su valovi koji su bili visoki kao na moru. S malim brodicama ribari su se itekako morali brzo boriti da prežive.
Kad je Isus jednom bio s njima to se dogodilo. Od oluje i valova ta je mala brodica bacana tamo-amo i prijetilo joj je da potone. Isus je spavao i tek kad su ga probudili oluja je pobijeđena. Isus reče svojim učenicima: “Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?”
Prvi su se kršćani poslije uvijek iznova sjećali tog događaja, upravo u olujama, nevoljama i tjeskobama svoga vremena. Isus je njima obećao: “Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta!” To znači: Isus je uvijek s nama u lađi našega života; on je uvijek sa svojom Crkvom. On će se pobrinuti, da Crkva i ljudi u njoj ne potonu. On nas uvijek iznova želi ohrabriti i dati nam snagu, iako nam prijete oluje, valovi, nevolje i brige. On i nama danas kaže: Ne bojte se! Vjerujte u mene! Imajte povjerenja! Ja sam s vama.
Fra Jozo Župić
