Treća korizmena nedjelja (B)
Čišćenje Hrama
(Iv 2,13-25)
Draga braćo i sestre,
pokušajte promisliti kako biste reagirali da jedne nedjelje doživite ono što je Isus doživio. Dolazite u crkvu Čudotvorne Gospe Sinjske. Redovito imate svoje mjesto na kojemu se molite. Slavite zajedno s drugima euharistiju. Pjevate pobožne pjesme. Uživate u pjevanju mješovitog zbora. Ali, jedne nedjelje umjesto svega ovoga u crkvi nema klupa. Prostor crkve pretvoren je u peškariju i u pazar. Tu se prodaje sve i svašta. Čuju se povici. Naguravanje. Možda padne i poneka psovka. Crkva više nije sveto mjesto, nego mjesto trgovine.
A, sada se prebacimo u Jeruzalem. Na ulazu u Jeruzalem ljudi časte Isusa kao Davidova Sina riječima hodočasničkoga psalma 118.: “Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Hosana u visinama!” (Mt 21,9)
Isus tada dolazi u Hram. Ali tamo, gdje bi trebao biti prostor susreta između Boga i čovjeka, nalazi trgovce i mjenjače novca koji su mjesto molitve ispunili svojom trgovinom.
Stoka koja se tamo nudi, spadala je u žrtvu koja se prinosila u Hramu. I budući da se u Hramu nije mogao upotrebljavati novac na kojemu su bili predstavljeni rimski imperatori koji su bili smetnja pravome Bogu, tamo je morao biti promijenjen novac koji nije nosio slike kumira. Moglo se kupiti samo čistim hramskim šekelom.
Sve se to moglo odvijati drugdje. Prostor na kojemu se sve to sada događa, trebao je prema odredbi biti prednje dvorište pogana. Jer Bog Izraelov bio je Bog svih naroda, i da pogani ne uđu u unutrašnji prostor objave, oni su se ipak mogli uključiti u molitvu vjere u jednoga Boga, u prednjem dvorištu.
Bog Izraelov, Bog svih ljudi, uvijek je čekao na njihovu molitvu, na njihovo traženje i poziv. Ali, umjesto molitve sada je tu trgovina koja je legalizirana od nadležnih vlasti. Trgovci su radili prema važećem redu, ali je sam red bio koruptivan. “Pohlepa je idolopoklonstvo” čitamo u poslanici Kološanima 3, 5.
Nasuprot toj službi božanstvima Isus citira Izaiju: “Dom će se moj zvati Dom molitve” (Mt 21,13; usp. Jer 7,11).
Protiv krivo shvaćenog reda Isus se brani svojom proročkom gestom pravoga reda koji se nalazi u Zakonu i prorocima.
Sve to mora i nas današnje kršćane izazvati na razmišljanje: je li naša vjera čista i dosta otvorena, da također “pogani”, koji traže i pitaju današnjeg čovjeka, od njega mogu slutiti svjetlo Boga, da se mogu objesiti o našu molitvu, da mogu nakon svojih pitanja postati klanjatelji?
Jesmo li svjesni da je pohlepa idolopoklonstvo? Jesmo li spremni da nas Gospodin očisti, i da iz naše Crkve istjeramo sve ono što se njemu suprotstavlja?
Hram je u samome sebi bio jedna vrsta proročišta. Na onome što se dogodilo s Hramom, mogla se je čitati buduća sudbina Izraela u cjelini. U 1 Pet 4,17 nalazi se rečenica: “Ta vrijeme je da započne Sud od doma Božjega”.
Sva osobita događanja u Hramu vrijedila su kao proročište – ponajviše za dolazeću nesreću. Također od Isusa imamo različitih kazivanja o Hramu, i imamo svađe još za Isusova života (Mk 13,1 sl.; 14,58; Dj 6,14 itd.).
Kod Ivana 2,19 rušenje i gradnja Hrama slika su za Isusovu smrt i uskrsnuće. Sasvim drukčije je na drugim mjestima koja govore o rušenju Hrama. Jer kod uništenja radi se posvuda o kažnjavanju Izraela (npr. u Mk 13,1 sl.), a ovdje naprotiv o Isusu koji će biti ubijen.
Tko napada Hram, pogađa Izrael usred srca. U smislu Ivanove teologije nitko nije svetiji od Isusa koji je središte Izraela.
Isus je svetište. On je mjesto Božje u njihovoj sredini. Jer Hram, kaže Isus, to sam ja. Tko mene želi ubiti, ruši Hram, Izraelovo blago. Hram je tako važan i svet, da se može usporediti s Isusom. Isus je istinski Hram. Sjetimo se početka Ivanova evanđelja kad učenici pitaju Isusa: “Gdje stanuješ?” Isus im kaže: “Dođite i vidite”. Isus stanuje tamo gdje je Bog, i Bog je tamo gdje je Isus prisutan.
Sve što dolazi iz ljubavi, već sada nosi – ovdje i danas – crte uskrsnuća. To potpuno pripada Bogu. I stoga je Bog u njemu. Božja prisutnost – to je nečuvena poruka današnjeg evanđelja – nema ništa sa vanjskim obredima.
U svakoj misi mi slavimo taj novi život i stoga se sa euharistijskim slavljem događa pobuna ljubavi protiv svega što je neljudsko i što čini neljudsko. Pretvorba darova kruha i vina može se nastaviti u pretvorbu naših srdaca, u mjesta Božje prisutnosti koja se zahvaljuju ljubavi. Iz takvih srdaca proizlazi u svakidašnjici život, koji odgovara slavljenju novoga života u službi Božjoj – život posvećen od Boga.
Fra Jozo Župić
