U nedjelju, 27. rujna 2026., u Svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske obilježen je Dan sjećanja na fratre Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja i Cetinske krajine ubijene u Drugom svjetskom ratu i poraću.
Večer molitve i sjećanja započela je u klaustru Franjevačkog samostana, gdje je prije svete mise upriličeno odriješenje za pokojne fratre. Molitvu je predvodio fra Marinko Vukman, a okupljeni franjevci, svećenici i vjernici u tišini i molitvi prisjetili su se braće čiji su životi nasilno prekinuti u ratnim i poratnim godinama.
Središnje misno slavlje u 19 sati predvodio je fra Josko Kodžoman, ravnatelj Franjevačke klasične gimnazije s pravom javnosti i Strukovne škole u Sinju, a u koncelebraciji je sudjelovalo oko dvadeset svećenika.
Predvoditelj misnog slavlja fra Josko u propovijedi je kazao: “Ovo misno slavlje, izraz je prije svega naše sveopće zahvalnosti našim mučenicima. Što je i tko je čovjek uostalom bez sjećanja i bez zahvalnosti prema onima koji su ga zadužili. Nitko i ništa! “Samo zahvalnom čovjeku Bog pokazuje put k spasenju.“ – rekao je Dietrich Bonhoeffer koga su 1945. god. smaknuli nacisti, upozorivši tako na đavolski krug koji vodi pojedince, obitelji i čitave narode u sigurnu propast.
Govoreći o mučeništvu sinjskih fratara, fra Josko je istakao da su oni svojom smrću ostavili svjedočanstvo života i ljubavi:
“Mučeništvo sinjskih franjevaca nije tek svjedočanstvo brutalnosti jednog vremena, već je prije svega uzor ljudima našeg vremena i poziv na nasljedovanje, jer svako se vrijeme, ne zaboravimo, na svoj način opire i obračunava s onima koji brane istinu, dobro, pravedno i sveto. Ne dvojim ni najmanje da je mučeništvo naše braće franjevaca učvrstilo vjeru našeg Naroda, te da je kroz desetljeća bilo izvor velikih zaliha ponosa, prkosa i otpora, zahvaljujući kojima su se hrvatski narod i Crkva Katolička u Hrvatskoj othrvali naprasnim navalama bezbožnih ideologija.
Franjevački su mučenici, a da to nitko nije ni slutio, postali živo sjećanje na najmračnije razdoblje naše povijesti ali su u svijesti ostali i kao trajno prisutni zadatak svakom ovdašnjem domoljubu i vjerniku da u ovoj zavjetrini svjetskih zbivanja, jednako kao i u uvjetima tuđinske dijaspore, hrvatski čovjek može opstati samo s vjerom u Boga i podgrijavajući ljubav prema svojoj Domovini i svom Narodu! Stoga i danas treba reći, poučeni povijesnim iskustvom, svi oni koji ne vole svoju domovinu, koji se kite nekakvim bezličnim internacionalizmom, proglašavajući svako domoljublje nacionalizmom, svi oni koji se nakon svega, rugaju svetinjama hrvatskog naroda, po kojima smo opstali, a to su vjera, domovina, obitelj, ne zaslužuju ni ljudsko ni političko povjerenje.”
Nisu samo Bogočovjeku Isusu Kristu, ljudska mržnja i nesnošljivost priredile obilne porcije patnje i trpljenja, već su i mnogi ljudi, nošeni vjernošću prema svome kršćanskom Bogu, iskusili muku i trpljenje, sve do užasa krvave smrti. Isus Krist je, u svoje vrijeme, svemu što je rekao i učinio morao još samo pridodati nezaboravnu strahotu vlastite smrti, kako Istinu Njegove riječi ne bi prekrila nikakva prašina ljudskog zaborava i kako ju ne bi izbrisale kiše ravnodušnog ljudskog sjećanja. Jednako su tako i mnogi ljudi morali prekoračiti sudbonosni prag i upustiti se u adrenalinsku avanturu vjernosti Kristu, Crkvi, i svom Narodu.
Bog su i čovjek doista najbliži i najsličniji u patnji. Kao što je patnja preobrazila čovjeka Isusa u proslavljenog Krista, tako i čovjek, u kotlu vlastite životne patnje i muke, biva preobražen u biće neslućenih mogućnosti, sposobno pobijediti i nadići ljudskost kakvu obično poznajemo, kolebljivu, nedosljednu, sumnjičavu, prestrašenu…
Govoreći o zločinima u Drugom svjetskom ratu i poraću, zatiranju istine od sljedbenika zločinačkih ideologija, predvoditelj slavlja je istakao nužnost mijenjana odnosa prema događajima iz prošlosti i tako dati dostojanstvo i poštovanje svakoj žrtvi: “Danas se, dakle, draga kršćanska braćo i sestre, ovim molitvenim skupom, prisjećamo i molimo za žrtve krvave tragedije probranih članova Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, koju su priredili odnarođeni i bezbožni komunistički nalogodavci a proveli dodvorice nove zločinačke ideologije, tražeći tako na novoj političkoj sceni priliku za osobnu afirmaciju i dokazivanje. Onima koji su počinili zločine posebno protiv sinjskih franjevaca, bilo je zajamčeno pravo na diskreciju i obećan strelovit uspon u preuzimanju važnih javnih funkcija i uloga. Prošlost je nemoguće izmijeniti, ali je moguće i potrebno izmijeniti naš dosadašnji odnos prema njoj i omogućiti minimum pravednosti prema svim žrtvama, bez obzira koji predznak nosile. Svako aktualiziranje mučeničke prošlosti Katoličke crkve i hrvatskog naroda izaziva nove polemike i suprotstavljanja ali svi skupa moramo u konačnici priznati da drugog puta nema ukoliko želimo, kao narod, početi živjeti u miru i slozi.
Na kraju propovijedi fra Josko je zaključio: “Vjernik, ako je u sebi primio Duha Božjega, znao je i znati će prepoznati svaku zabludu i laž u svijetu, kao i one koji ih šire. Put Crkve, put kojim su kročili i mučenici koje danas slavimo i za koje molimo, put je stalnoga progona i osporavanja. Neka nas, sve skupa, na tom putu vjere i života, prate i zagovaraju naši mučenici, fra Rafo i ostala 43-ojica naših članova, kao i najvjernija zagovornica kršćana, naša nebeska majka Marija, koja je na svom tijelu iskusila slavu Božju, proživjela trenutke ljudske sreće i užasa, ali i što je najvažnije, trenutak spoznaje da su njezin život i čvrsta vjera u Boga imale smisla.”
Nakon svete mise program je nastavljen predstavljanjem knjige povjesničara Ivana Kozlice „Cetinski orao – fra Mijo Kotaraš“.
O knjizi su govorili dr. don Josip Dukić, povjesničar, i fra Ante Čavka, župnik Župe Vrpolje kod Knina. Govoreći o životu i stradanju fra Mije Kotaraša, predstavili su njegov lik u povijesnom vremenu kojemu je pripadao te istaknuli važnost istraživanja, zapisivanja i čuvanja uspomene na one čiji bi životi bez pisanoga traga lako mogli ostati skriveni od novih naraštaja.
Predstavljanje je moderirao dr. fra Šimun Bilokapić, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu.
Dan sjećanja u Sinju tako je sjedinio molitvu, zahvalnost i povijesno pamćenje. Pod okriljem Čudotvorne Gospe Sinjske okupljeni su se prisjetili fratara koji su u teškim vremenima ostali uz svoj narod i svoj poziv, a večer je bila i poticaj da se njihova imena, životni putovi i žrtva čuvaju od zaborava.
Jer sjećanje na njih nije samo pogled u prošlost, nego i čin zahvalnosti prema onima čiji je život postao dijelom povijesti Cetinske krajine i Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja.
Molitveno bdjenje uoči