Pokoravaju mu se nečisti duhovi
(Pnz 18,15-20; Mk 1,21-28)
U židovstvu je Mojsije bio ne samo kao zakonodavac nego prije svega kao najveći prorok. On je imao neusporedivu blizinu prema Bogu i saopćavao je narodu Božju riječ. U današnjem čitanju riječ je o Mojsiju na koncu njegova života. Bog se brine o kontinuitetu svoga djela, tako da obećava poslati narodu proroka “kao Mojsija”.
U razumijevanju Staroga zavjeta treba kazati, da proroci i proročice govore i djeluju ne u svoje ime, nego u ime Božjega naloga. Riječi koje oni izvode u ime Božje, doduše su ljudske riječi, ali u isto vrijeme i više od toga. Jedan prorok govori u uvjerenju, da je tu riječ primio od Boga, i da tu riječ bezuvjetno mora naviještati dalje. Proroke označava osobito tijesni, neposredni odnos prema Bogu. Njihovo iskustvo bi se moglo opisati najbolje kao nutarnje nadahnuće.
Novi zavjet opisuje tijesni odnos između Boga i Isusa, tako da Isus nastupa kao prorok. Kao i prorocima Prvoga saveza, Bog je njemu stavio u usta svoje riječi.
Iz dana u dan izgovaraju se mnoge riječi. Drže govori. Komentira se. Puno toga ostaje bez djelovanja. Kao slušatelji poznajemo iskustvo, da izgovoreno nema ništa s nama, ništa što nas dotiče, što nas mijenja ili pokreće. Kao govornici možda također spoznajemo, da su naše riječi bespomoćne, naše opomene ništa ne izvršavaju, naši stavovi ostaju nezapaženi.
Da naše riječi imaju tako malu moć, može osobito biti bolno, ako iskusimo da smo željeli nekoga ohrabriti, utješiti, dati mu nadu, ali ga ipak nismo ohrabrili.
U evanđelju po Marku slušamo da Isusove riječi imaju moć. Tu se priča kako se u njihovoj sinagogi, u Kafarnaumu, zatekao čovjek opsjednut nečistim duhom. To za nas zvuči vrlo neobično, ali uistinu nije. Nekoć su ljudi držali da je svaka vrsta bolesti za njih bila jedna opsjednutost. Činjenica jest, da mi uvijek doživljavamo bolest kao ograničenje naše slobode. Bolesnik ne može više ovo i ono, i obratno, on čini stvari, koje kao zdrav čovjek ne bi činio. Čini se kao da je izvana na nešto prisiljen. Bolesnici to doživljavaju vrlo bolno: Ja više nisam gospodar nad samim sobom, npr. kad je netko upao u depresiju ili u alkoholizam, ili inače u neku duševnu krizu. I tako jedan čovjek koji se čini drugima a možda i samome sebi abnormalan ili napet, biva ozdravljen od Isusa.
Kako se to događa? Po djelotvornoj, moćnoj riječi. On govori s punom vlašću.
Njegova nauka pogađa ljude u njihovoj dubini, podiže nadu koja ih ponovno oživljava. Tko je slušao Isusove riječi, svijet je njemu ili njoj postao drukčiji. Način kako Isus oslovljava ljude, sasvim je drukčiji nego kod pismoznanaca. Oni uče ljude, da se postaje sretan, ako se drže najtočnije svih zakona i zapovijedi biblije.
Isus upućuje na drugi pravac. Sreća nije u držanju zakona i zapovijedi, nego je ona stavljena u samoga čovjeka. Svaki osjeća, da želi biti dobar, da čezne za ljubavlju i životom, za pravednošću i mirom, ali ipak dolazi prigovor: “ali…” Duhovi, koji sprječavaju tu sreću, koji stalnu viču “ali!” “Ali-duhovi”, govorio je njemački teolog, pokojni profesor Staroga zavjeta, Fridolin Stier, koje moramo protjerati. Tim duhovima Isus suprotstavlja svoj autoritet, svoju vlast.
Govorio je papa, sada već sveti Ivan Pavao II.:
“Tko ne vjeruje u postojanje đavla, ne vjeruje ni u Isusa Krista.” (sv. Ivan Pavao II.)
Isusova poruka ne glasi: “Ti ćeš propasti!”, nego: “Ti imaš snage za život, za ljubav, za sreću. To ti mogu kazati sa sigurnošću u ime Božje. Koristi te dobre snage i bit ćeš zdrav.” Nikakvo čudo, da ljudi nazivaju Isusovu poruku “evanđeljem”, radosnom viješću.
Evanđelist Marko poziva nas, da sebe i naš svijet povjerimo oslobađajućoj i ozdravljujućoj Isusovoj vlasti. Ako se otvorimo njegovoj nauci i vjerujući joj se izručimo, iskusit ćemo, da ona čini nešto s nama, nešto mijenja u nama, i pokreće nas. Još više: mi se sjećamo njegove predanosti do smrti, koja svijetu daruje novi život. Nas veže nauka, koja ima vlast, da postanemo ljudi, i veže nas Kruh, koji ima vlast, učiti nas ljubavi.
Fra Jozo Župić
