Naša zabrinutost
27. nedjelja kroz godinu A
(Fil 4,6-9; Mt 21,33-44)
Danas pođimo u našem razmišljanju od poslanice sv. Pavla apostola Filipljanima.
“Ne budite zabrinuti”, piše Pavao svojim prijateljima i prijateljicama dok sjedi sam u tamnici, da nemaju straha zbog njega, ali i za svoju vlastitu budućnost. Kako ići dalje? Što trebaju činiti? “Ne budite zabrinuti”?! Nama se čini da to ne ide tako. Ni tada a ni danas. Ima puno toga zbog čega smo zabrinuti. Ljudi koji su bolesni. Krajevi ovoga svijeta koji su nesigurni i propadaju u kaosu i u ratu. Ljudi koji moraju bježati i bilo gdje tražiti novu domovinu – samo gdje? Klimatske katastrofe kao što su šumski požari ili poplave prijete životu čovjeka, životinja i prirode. “Ne budite zabrinuti”?!
“Molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu”, piše Pavao dalje. Molitva i preklinjanje kao moguće rješenje? To se protivi nama ljudima, mi ipak želimo nešto činiti! Možda je to točno: ne moramo nešto činiti, nego se povjeriti Bogu. Osloboditi se i hrabro se prepustiti Bogu. Možda kod ovoga prijedloga Pavao ima u uhu i u srcu psalam, staru molitvu: “Povjeri Gospodinu svu svoju brigu.” (Ps. 55)
Prije su ljudi to shvaćali doslovno: svoje brige, nevolje, molbe i čežnje napisali bi na jednu krhotinu, i donosili na sveto mjesto. Danas puno puta i mi činimo slično pišući u molitvenicima.
Ako povjerimo Bogu naše molbe i brige, to automatski ne znači, da će se to i promijeniti. Ljudi na žalost ne ozdravljaju. Ratovi ne završavaju. Prirodne katastrofe ne nazaduju. Ali kod razgovora s prijateljem ili prijateljicom može biti lakše mome srcu. I u zajednici, jer Pavao se okreće svima, da možemo zajedno nositi brige i strahove. Možemo se obostrano potpomagati, tješiti, jačati. Možemo pričati naše čežnje i zajedno na tome graditi. “Budi volja tvoja”, to molimo u Očenašu. Za to trebamo hrabrosti i obostranog potpomaganja. Možda se tada naseli mir u našim glavama i u našim srcima, jer na kraju Pavao piše: “Što ste naučili, i primili, i čuli, i vidjeli na meni – to činite i Bog mira bit će s vama!”
A taj Bog u Isusu Kristu danas govori o sebi u prispodobi o domaćinu koji posadi vinograd, ogradi ga ogradom, iskopa u njemu tijesak i podiže kulu pa ga iznajmi vinogradarima i otputova.
Domaćin je Bog; vinograd je narod Božji koji je zaštićen i ljubljen od Boga. Ipak umjesto da uzvrate tu ljubav i slijede Božji poziv, zli vinogradari zlostavljaju i ubijaju sluge. Sluge koje dolaze po Božjem nalogu jesu proroci. To su bili sveti muževi koji su ljudima naviještali Božju volju. Zli vinogradari su nevjerni Židovi koji su uvijek iznova protjerivali proroke i puno puta ih ubijali. Sin domaćina je sam Isus. On je bio odlučujući glasnik.
U toj prispodobi u kojoj Isus govori glavarima svećeničkim i starješinama narodnim, spoznajemo da je Isus krivo shvaćen i odbačen, te na taj način on naviješta svoju smrt na križu i svoje uskrsnuće. Glavari svećenički i pismoznanci kojima govori, prepoznaju u njemu samo jednog zanovijetala kojega treba ukloniti, po mogućnosti brzo. Dokle daleko ide čovjek? On je sposoban za puno toga. Sposoban je razrušiti vlastitu sreću. Pojedinac može mnoge ljudske živote okončati. Osobito u ratnim vremenima – koja na žalost i mi danas živimo i kod ljudi dolazi redovito do potpunog prekida. Dolazi do pokolja, mučenja, napada na civile i samu djecu. Dokle daleko ide čovjek u svojoj okrutnosti? I gdje je granica pred kojom će se trgnuti od straha?
Posljednja rečenica prispodobe glasi: “Zato će se – kažem vam – oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!” Vi nevjernici, kaže Isus, vi niste htjeli prihvatiti Božje kraljevstvo, premda ste vi, veliki svećenici i farizeji vinogradari, pobožni Židovi. Sada će ono biti povjereno drugim narodima, onima koje vi prezirno nazivate “poganima”. Oni su spremni prije vas, slijediti Božji poziv. To postaje jasno u metafori o “kamenu” i o “kamenu zaglavnom” (Mt 21,42) koji povezuje Židove i pogane i koji je za sve u nasljedovanju Krista “kamen spoticanja” – riječ koju Matej prihvaća od proroka Izaije kod kojega sam Bog biva nazvan kao “kamen spoticanja” i “stijena posrtanja”. (Iz 8,14 sl.)
Cijela Isusova povijest je zapakirana u ovoj napisanoj prispodobi. Možda je i naša vlastita povijest sadržana u ovoj prispodobi: povijest o Božjem pozivu nama, povijest o gluhim ušima, o neprihvaćanju i protivljenju ili također povijest o novoj ponudi, ponudi da nam je darovano kraljevstvo Božje, blizina Božja. Mi samo moramo reći DA.
Fra Jozo Župić
