Krštenje Gospodinovo
Mk 1,7-11
Kao vjernici sigurno dobro znamo da na ulazu u jednu crkvu nalazimo malu posudu s blagoslovljenom vodom. Dotičemo vodu i krstimo se. Simbol blagoslovljene vode na ulaznim crkvenim vratima mnogima je važan, jer ih podsjeća na vlastito krštenje. Svaki ulaz u crkvu, svako dolaženje u Božju kuću nije samo prekoračenje praga, nego sjećanje na to da smo u crkvi primljeni u zajednicu vjernika, u veliku Božju obitelj.
Pripadam Bogu, dio sam njegove obitelji, dijete Božje, brat i sestra Isusa Krista. To je lijepo izrazio njemački svećenik Friedhelm Meudt:
Uronjen sam u vodu, koja daje i obećava život.
Uronjen sam u naklonost ljudi i ljubav Božju.
Uronjen sam u zajednicu mjesta i zajednicu diljem svijeta, koja se zove Božja obitelj.
Uronjen sam u sferu dobroga Duha, koji se odriče nečovještva.
Uronjen sam u svjetlo uskrsnoga jutra i u okus radosti.
Uronjen sam u nadu i pouzdanje, protiv svih slutnji i strahova.
Uronjen sam u Boga koji hoće, da živim i nađem moje spasenje.
I mi smo kršteni u ime Isusa Krista, i time smo slično kao i on, postali od Boga ljubljeni sinovi i kćeri, slično kao i on, izabrani za život s Bogom i za Boga. Mi smo u krštenju postali istinski kršćani, da bismo u životu postali djelotvorni kršćani.
“Znadete li datum vašega krštenja”, pitao je papa Franjo prisutne vjernike prigodom jedne svetkovine Gospodinova krštenja. Ukoliko ne, trebalo bi upitati nekoga koji je tada bio uz vas.
“Jer datum vašega krštenja je dan radosti, u kojem ste postali posvećeni, u kojem je Bog darovao svoga Duha vama”, tako papa Franjo.
Ako dakle više ne znate datum vašega krštenja, tada je krajnje vrijeme da ga nađete. Time uvijek mislite na Božje obećanje, koje je Isus primio kod svoga krštenja: Ti si moje ljubljeno dijete!
Kad bi Martina Luthera spopale vjerske sumnje, on bi uvijek na svom stolu napisao: “Ja sam kršten.”
Prvobitni model krštenja bilo je krštenje odraslih. Danas se uglavnom krste djeca. Razloga za to ima više.
1. Tko svoje dijete daje krstiti, stavlja ga pod osobitu zaštitu – pod Božju zaštitu. On treba pratiti i čuvati dijete dugo kroz njegov život. U krštenju se nalazi obećanje: Bog ne ostavlja krštenog čovjeka samog, on je uvijek s njim, prati ga, daje mu oslonac i utočište. I to bez preduvjeta, bez da čovjek mora određeno djelo izvršiti.
2. Jedno dijete, jedan novi život je čudo. Kakav je to nezaboravan, čudesno lijep trenutak, kada se po prvi put može uzeti dijete u ruke. To svjedoče mnoge majke kod rođenja djeteta. Mnogi, koji se odlučuju krstiti svoje dijete, žele kod krštenja izraziti svoju zahvalnost: svoju zahvalnost za novog člana obitelji, zahvalnost za sretno rođenje, zahvalnost da je to dijete sretno. I na koncu svoju zahvalnost za taj neshvatljivi Božji dar.
3. Mnogi roditelji doživljavaju krštenje svoga djeteta kao neočekivano jačanje svoje vlastite vjere. Oni se u svojoj novoj odgovornosti ne osjećaju više sami, oni osjećaju da je Bog s njima i s njihovim djetetom. Iz te svijesti razvijaju novu snagu za svakodnevicu i jednu mirnoću, da to njima i njihovom djetetu čini dobro.
Vratimo se “Gospodinovu krštenju”, koje slavimo danas na završetku Božićnog ciklusa. Čuli smo u evanđelju: “I odmah, čim izađe iz vode, ugleda otvorena nebesa i Duha poput goluba gdje silazi na nj, a glas se zaori s nebesa: Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!”
(Mk 1,10-11).
To je obećanje koji stoji nad Isusovim životom. To je obećanje koje stoji nad životom svakoga čovjeka.
Mogu li ja to vjerovati? Mogu li prihvatiti taj dar da Bog meni kaže DA? Uz vodu i Božje obećanje treba i moj “DA”. Da, ja vjerujem i čvrsto se povjeravam da sam Božja ljubljena kćer, Božji ljubljeni sin. I to ostajem zauvijek. Jer krštenje je “neizbrisivo”, “neuništivo”.
“Ja sam kršten”. To je u svoje vrijeme bila velika utjeha za Martina Luthera u vremenima nevolje i sumnje. To Božje obećanje nitko ne može oduzeti. Ono jest i ostaje čvrsti temelj moga života.
Fra Jozo Župić
