Dvadeset četvrta nedjelja kroz godinu A
Mt 18,21-35
Koliko puta oprostiti bratu svome?
Složit ćemo se da zajednički život u obitelji, u redovničkoj zajednici ili inače u zajednici nije jednostavan. To nije nikakva tajna. Kako se čini, bilo je i u prvim kršćanskim zajednicama međusobnih poteškoća, jer inače ne bi bila ta tema spomenuta a nalazimo je u evanđelju.
Petar se odvažio pitati Isusa koliko puta treba oprostiti bratu svome. Do sedam puta? To već govori o Petrovoj širokogrudnosti, jer “sedam puta” je govor Biblije, i to znači: sasvim često.
Sedam je sveti broj koji sadrži savršenost i sveobuhvatnost. Petar dakle vrlo dobro misli svojim prijedlogom, on je dapače širokogrudan.
Ali Isusu to nije dosta; ne, ne do sedam puta, nego sedamdeset puta sedam, a to znači: uvijek i uvijek iznova bez popuštanja. Oprostiti sedamdeset puta sedam, to je način kako Bog oprašta. Bog u svojoj bezgraničnoj dobroti. Bog u svome beskonačnom milosrđu. Bog, kojemu nijedan dug nije velik i nijedan podbačaj nije tako moćan, a da njegova ljubav ne bi bila veća.
Da, Bog oprašta i najveći dug, tako kao što nam priča parabola u evanđelju. Jer tih deset tisuća talenata koje gospodar oprašta sluzi, radi se o milijunskoj sumi. Gotovo velika suma koju ne možemo predočiti. Tako se ne da predočiti ni njegovo milosrđe!
Isus nas ne ostavlja u sumnji: Bog nam ne oprašta naš dug samo zato da bismo došli u nebo. On nam također ne oprašta naš dug da više ne moramo misliti o našim pogreškama.
Ne, Bog nam oprašta naš dug, da od njega učimo; da isto tako i mi činimo s našim bližnjima.
To bezgranično opraštanje, nije samo Božji dar nama, nego je ono uzor za to, kako mi trebamo ophoditi s dugom drugih.
Ako Bog nama oprašta, također i mi moramo jedni drugima oprostiti. Ako nam Bog daruje novi početak, također i mi moramo onima koji žive s nama, omogućiti nove početke.
Evanđelist nas opominje s ovom pripovijetkom: ako Bog s vama postupa s puno milosrđa i ljubavi, tada i vi ne smijete drukčije činiti.
Ovo evanđelje je poziv nama, da koji put pogledamo kako mi to stvarno činimo. Je li samo očekujemo opraštanje od drugih, ili i sami možemo oprostiti. Možemo li oprostiti i zaboraviti ili dug drugoga kazujemo svakome tako da pomirenje nije moguće.
Također je važno da našu molitvu i djelovanje uskladimo. Svakoga dana izgovaramo “opasnu” molitvu – Očenaš. “Opasna” u najmanju ruku na mjestu gdje se moli “otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim”.
Tu sami navodimo mjeru prema kojoj treba ophoditi s Bogom…mjeru s kojom Bog treba otpustiti nama: tako kao što MI otpuštamo, tako treba ON otpustiti NAMA.
Do sedamdeset puta sedam, to je bezgranična velikodušnost Božja. To je Njegov stil. I stoga pošteno pitanje nama samima: kako mi to činimo? Koji je naš stil kada trebamo oprostiti susjedu, radnim kolegama, subratu, susestri, bračnom partneru? Je li to sedamdeset puta sedam ili samo sedam puta….!? Ili kažemo već kod prvog puta: sad je pak dosta????
Bog nalaže češće. On nalaže uvijek – jer nas stvarno ljubi. Prema tome trebamo mjeriti naše opraštanje. To je u svakom slučaju zahtjev. Ključ opraštanja je ljubav. Što se više ljubi jednoga čovjeka tim više se njemu može i oprostiti. Bez ljubavi to ne ide. Stoga nam je u srce položena ljubav od našega Gospodina.
Fra Jozo Župić
