Četvrta korizmena (B)
Isus je svjetlo
(Iv 3,14-21)
Ivanovo evanđelje je mistično evanđelje. On meditira značenje Isusa Krista za nas vjernike u slikama. Izražava se slikovito. U današnjem tekstu Isus je prikazan kao svjetlo svijeta, što će na drugom mjestu biti izričito formulirano u Isusovim ustima: “Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta.” (Iv 9,5)
To je svjetlo došlo, da bi obasjalo svijet, da ljudi imaju “život u punini” (kod Ivana je to pojam “vječnoga života”, usp. Iv 10,10).
Ima stvari, koje Isus ne razumije: ljudi više ljube tamu nego svjetlost. Ljudi porobljuju druge ljude i idu preko leševa. Mi to ne razumijemo. Isus to ne razumije.
Danas slušamo o raspetome i o uzvišenom. Križ je bio najdublje poniženje čovjeka. Čovjek je bio izložen ruganju i preziru mnoštva, da bi prije smrti umirao u nevolji. Od čovjekova dostojanstva nije ostalo traga. Tako čitamo u poslanici Filipljanima: “Ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.” (Fil 2,8)
Za evanđelistu Ivana to poniženje je suprotnost. Za vjernike raspeti biva uzvišen. On će biti ponuđen njihovim očima na čašćenje, klanjanje i ljubav. Otac im pokazuje sliku Raspetoga kao sliku čovjeka, koji je doduše odbačen od ljudi, ali je po ljubavi u kojoj je trpio poniženje do smrti, primio kraljevsku moć nad poviješću ljudi.
Još jasnije biva tajna križa objavljena u ovoj rečenici: “Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.”
Križ je znak ljudske zloće, prostote, zatvorenosti, okrutnosti. To također ostaje u očima vjere. To je tako reći samo jedna njegova strana. Križ je također znak, kako je Bog daleko išao u svojoj ljubavi prema našem svijetu. Itekako mu je stalo da se svijet vrati natrag k njemu. Njegovo srce visi u tome, da se s njime pomirimo. On želi naš život do smrti svoga Sina. Zato je križ znak kršćanske vjere u Boga. Ostaje i dalje ta osobitost nas kršćana: vjerujemo Božjoj ljubavi koja je išla za nas do predanosti Sina. Vjerujemo da nas ništa ne može rastaviti od ove ljubavi.
Isus je razumio jedno: Bog je tako ljubio svijet, da je on svjetlo a ne tama. I da mi, razumjeli ili ne, trebamo ipak više vjerovati svjetlu nego tami. Stoga na početku svake mise molimo za njegovo svjetlo i za njegovo milosrđe.
Ljubav Božja služi spasenju ljudi. Ona ne čini ljude malodobnim bićima. Motu: Ja sam ljubljen od Boga, sada mogu činiti i dopustiti sebi što hoću, meni se neće ništa dogoditi, stoji protivnost: Ljubav Božja poziva na odluku. U svakom trenutku čovjek odlučuje o tome je li on svojim odnosom odgovara toj Božjoj ljubavi. Prije svega proroci su uvijek iznova ovdje i sada opominjali da se treba držati značenja odluke. Doduše, puno toga izvana utječe na čovjeka, ali njemu nije oduzeta sloboda odluke. U tom smislu ljudi sude sami sebi. Ipak ostaju obuhvaćeni od Božje ljubavi.
Prije same pričesti svećenik drži u rukama posvećenu hostiju i govori: “Evo Jaganjca Božjeg, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta.” Time želi reći: Gledajte kako je Bog u svojoj ljubavi prema svijetu išao tako daleko. Ljubav je veća i jača od svega što vas sprječava da budete ljudi jedni za druge. Ona ima snagu odstraniti od vas otrov od svega što vas sužava, sprječava, kvari ili vas čini hladnima i mrtvima. Kršćanska pokora ne misli, da mi sami sebe ozdravimo i da se trebamo i možemo osloboditi od otrova koji djeluju u nama.
Ozdravljenje našega života nalazimo, ako gledamo vjerujući u znak ljubavi našega Boga i ako vjerujući primamo dar u kojem se ta ljubav želi saopćiti nama.
Fra Jozo Župić
