Treća vazmena nedjelja
Isti a ipak drukčiji
(Lk 24,35-48)
U uskrsnim evanđeljima ne slušamo samo o vjeri učenika, nego uvijek iznova o njihovim sumnjama.
Pod uskrsnućem ne mislimo na povratak u našu zemaljsku stvarnost, nego na početak jednoga novog života, koji ne možemo sebi predočiti. Trebamo ponovno čitati sv. Pavla: “Tako i uskrsnuće mrtvih: sije se u raspadljivosti, uskršava u neraspadljivosti; sije se u sramoti, uskršava u slavi; sije se u slabosti, uskršava u snazi; sije se tijelo naravno, uskršava tijelo duhovno.” (1 Kor 15,42-44)
Tijelo Uskrsloga ne može se dotaknuti kako mi to znamo iz međusobnog ophođenja. To je znao i evanđelist Luka. Zašto dopušta da Uskrsli bude u sredini svojih učenika sa zahtjevom da oni vide njegove ruke i noge i da prihvate i osvjedoče se, da se njima nije objavio nikakav duh nego on, i to sa tijelom i kostima?
To je bilo važno za učenike i za nas, vjerovati u Uskrsloga koji je s nama i među nama živio kao tjelesni čovjek. Radi se o identifikaciji Uskrsloga. On je taj zemaljski Isus koji je po svojoj smrti uzet u život Očev. Kao što mi ljudi jedni druge susrećemo i prepoznajemo u našoj tjelesnosti, tako evanđelist želi posvjedočiti: Isus živi zemaljske dane; on živi doduše nov i drukčiji; ali to je on, koji je s nama dijelio naš ljudski život. K tomu pripada tjelesnost. Mi smo ljudi i po našemu tijelu u njemu. Ali nemamo samo tijelo. Kao tjelesna bića rađamo se i umiremo. Kako smo tijelo, to doživljavamo u gubitku i boli, u snazi i slabosti, u zdravlju, i još više u bolesti. Isus je s nama dijelio tu tjelesnost.
Po našemu tijelu mi smo povezani sa zemljom i sa svime što je Bog na njoj dozvao u život. Uskrsli nije to napustio. On je u svojoj tjelesnosti nada sve zemlje, početak novoga stvaranja, koje je budućnost za sva stvorenja, koja bivaju žrtva naše pretjeranosti i bezosjećajnosti.
Uvriježeno je u Crkvi da je apostol Toma bio nevjerni Toma. Ali, osim Tome imamo i druge učenike koji nisu prepoznali Isusa. O tome slušamo u današnjem evanđelju. Isus ih poziva da pogledaju njegove ruke i noge, da ga opipaju i vide da duh tijela i kostiju nema, ali to ništa ne pomaže. Od radosti još nisu vjerovali, nego se čudom čudili.
Isus je isti čovjek kojega su godinama prije upoznali i pratili. On je isti koji je pričao o Bogu, koji je liječio, tješio i hrabrio ljude. On je isti koji ih je naučio molitvu Oče naš, koji je s njima slavio Posljednju večeru, koji je raspet, umro, pokopan i uskrsnuo. A u isto je vrijeme sasvim drukčiji.
Biblija priča da je ljude budio iz smrti. Kao primjer imamo Lazara, Isusova prijatelja. Učenici, koji su njegovi najbolji prijatelji, ne prepoznaju ga. On može ući kroz zatvorena vrata. Ali on nije kao duh ili utvara – ima tijelo i može jesti.
Ako je uskrsnuće tjelesno, to onda znači za nas: naše tijelo biva oslobođeno, promijenjeno i preobraženo. Pavao piše: “Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji. Jer kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga u tijelu svojem!” (1 Kor 6,19-20)
Poruka evanđelja je jasna: Isus, Gospodin je uistinu uskrsnuo. Da je nadvladao smrt jest jedna realnost koja mijenja našu realnost. Tko vjeruje, ne može a da ne promijeni svoj život. Tada klija nada gdje je bila rezignacija. Raste radost, gdje je bila žalost. Nastaje pokret gdje je bio zastoj. Tako nešto ima realne posljedice. Ako je Isus stvarno tjelesno uskrsnuo, što učenici mogu posvjedočiti, tada mora i može “povijest naroda Božjega biti nanovo pisana”, to znači: Pismo treba čitati na nov način.
Dvojica učenika koji su putovali prema Emausu, vraćaju se u Jeruzalem i pričaju okupljenoj zajednici kako su prepoznali Isusa u lomljenju kruha. Upravo u toj situaciji ponovno se ukazuje Uskrsli i pozdravlja svoje prijatelje: “Mir vama!”
Kako reagiraju učenici? Preplašenost. Strah. Zaprepaštenje. Sumnja. Oni misle da vide duha. Ta dvojica iz Emausa koji su doživjeli Gospodina kao živoga, i drugi koji slušaju o tome, ne prepoznaju Gospodina. Živi Isus ponovno im je postao stranac. Ostaje nevjerovanje. Straši nas to, kako su kod učenika brzo umrli nada i radost. Na kraju današnjega evanđelja kaže Isus svojim učenicima, nakon što su ga prepoznali živoga: “Vi ste moji svjedoci.”
Kasnije, u Djelima apostolskim, koja potječu iz Lukina pera, čitamo da sami učenici govore o Isusovom uskrsnuću: “Mi smo svjedoci”.
Uskrsnuće ne možemo shvatiti našim razumom, nego možemo samo vjerovati. To je punina života, kojoj pripada i naše tijelo. To je nada koja ispunja naš duh.
Slično je to i sa svetim kruhom kojega primamo. To je kruh od sastojaka kao i drugi kruh, a u isto vrijeme je nešto sasvim drukčiji. Po molitvi svećenika nastaje pretvorba i mi vjerujemo da je u tom kruhu sam Isus. Došlo je do pretvorbe u koju vjerujemo, nadamo se i ljubimo. Taj kruh mijenja nas i čini nas ljudima koji su potpuno povezani s Isusom.
Uskrsnuće je prijelaz u jedan drugi oblik života koji je nama još skriven: oblik života kod Boga.
Ljudi koji su doživjeli Isusa kao uskrsloga, počinju iz toga iskustva gledati na svoj život na nov način. Oni shvaćaju, da je njegova poruka o oslobođenju i o spasu za sve ljude bila objava samoga Boga.
Kršćanska objava bazira se na dobrim temeljima. Vjera u uskrsnuće objašnjava smisao života. Ona kaže da ne određuju život neugodnosti, nego sve što služi životu ostaje vječno: mir i pravednost, radost i sreća – konačno ljubav koja sebi ne želi ništa drugo nego trajanje, vječnost.
Kad uskrsli Gospodin uvodi učenike u razumijevanje onoga što uskrsnuće znači, on ih uči, da on nije izgubio svoje čovještvo u smrti i uskrsnuću, on je dakle još uvijek naš brat, on nam daje nadu u to, što želi jednom i nama darovati.
Uskrsli je među nama sa svojim pozdravom mira. On govori nama, izlaže nam Pismo, opunomoćuje nas za svjedočanstvo nade. Želi da ga upoznamo u gestama njegove predanosti nama, u nuđenju svoga tijela i krvi.
Naš cijeli čovjek dobiva u tome udio u jednome životu, nad kojim smrt više nema zadnju moć. Ta nada oslobađa od nasilja. Ona nas otvara s našim tijelom na putu predanosti – u životu i u smrti.
Stoga, neka nas svemogući Bog koji nas je po uskrsnuću svoga Sina oslobodio od grijeha i smrti, blagoslovi i daruje nam svoju radost. Bog koji nas je u krštenju prihvatio kao djecu svoje milosti, neka nam dade obećanu baštinu.
Fra Jozo Župić