Druga nedjelja došašća (B)
Glas viče u pustinji
(Mk 1,1-8)
Bio sam u Svetoj zemlji. Vidio sam pustinju. Vidio rijeku Jordan. Jedno je vidjeti, a drugo je živjeti u pustinji, ići pustinjom poput Izraelaca koji su oslobođeni od egipatskoga ropstva četrdeset godina hodali do Obećane zemlje. Jedno je vidjeti rijeku Jordan, a drugo je biti kršten u toj rijeci i obvezati se na promjenu života, na obraćenje.
Danas slušamo kako se Ivan Krstitelj, Isusov preteča, povukao u samoću pustinje i u toj pustinji je provodio strogi život dobrovoljnog siromaštva i askeze. “Pustinja” je u Bibliji više nego samo jedan geografski podatak, više nego samo jednolično, samotno mjesto udaljeno od svakidašnje gužve i vreve. “Pustinja” je prastaro mjesto susreta čovjeka s Bogom.
Izraelski narod je to doživio dva puta. Bog je vodio taj narod kroz pustinju u slobodu nakon izlaska iz Egipta i kasnije kad se vraćao iz babilonskog sužanjstva.
Na to nas podsjećaju riječi iz Staroga zavjeta koje su citirane u današnjem evanđelju. Svi su oni sanjali o širokoj cesti koja treba biti napravljena za Boga. Sigurno smo bezbroj puta pjevali pjesmu: Ima jedna duga cesta koja vodi sve do raja.
Glas viče: “Pripravite Jahvi put kroz pustinju. Poravnajte u stepi stazu Bogu našemu” (Iz 40,3). “Nek´ se povisi svaka dolina, nek´se spusti svaka gora i brežuljak.” (Iz 40,4).
Ovdje bismo se mogli prisjetiti snova mnogih generacija našega naroda koje su sanjale autocestu od Zagreba do Splita gdje neće biti zastoja. Tako su biblijske generacije sanjale takvu jednu široku cestu, da Bog ne zapne, nego da slobodno i dobro može proći njome.
Te riječi i upute iz Staroga zavjeta počinju se ispunjavati sada u nastupu Krstitelja. Ivan poziva ljude na obraćenje. On im kaže: Vi se morate promijeniti! Sve što je bilo krivo treba dovesti u red! Čuvajte se krivog puta! Upregnite se, i ispravno živite!
I događa se nešto čudesno: njegov glas ne odnosi se na praznu pustinju. I taj se glas sluša!
“Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci” (Mk 1,5). Pobožni i grešnici, jednostavni i učeni dolažahu k njemu u pustinju. Bili su spremni priznati svoje pogreške, i “ispovijedati” svoje grijehe i dopustiti da ih Ivan krsti u rijeci Jordanu.
Krštenje u Jordanu pere ih – kao što su oprani po prolazu kroz Crveno more nakon izlaska iz Egipta. Ono prošlo biva oprano i osposobljava ih za novo koje će biti obećano ljudima.
Novo? Ivan pokazuje na Isusa “koji nakon njega dolazi” i koji je “jači” (Mk 1,7). On ne želi biti guru, koji veže ljude uza se. On želi biti “glas” (Mk 1,3), koji upućuje na Boga i njegova poslanika Isusa. On želi biti pomoćnik, onaj koji priprema put i ne želi stati na put Bogu, nego mu pokazati put. Čini ga radosnim, da može služiti, da drugi nađu vjeru.
Isus, koji je jači, dopušta da ga Ivan krsti. Tom činu Isusove poniznosti odgovara poniznost Krstitelja: “Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući “(Mk 1,7). On svoju službu preteče sažimlje riječima: “Ja vas krstih vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim” (Mk 1,8).
Ivan je Isusov preteča – ali ne samo po svojoj poruci, nego i po svojoj sudbini: on u doslovnom smislu riječi pruža glavu za Isusa. Dijeli s njime nasilni kraj života. Njegovo zauzimanje koštat će ga života (usp. Mk 1,14; Mk 6,17-29).
On je Božji prst na početku evanđelja. Pouzdani i ponizni svjedok, koji je za Mesiju pripremio put. Navjestitelj prvoga časa, koji je tada propovijedao u pustinji i danas vama i meni osobno govori: “Pripravite put Gospodinu” (Mk 1,3)!
Fra Jozo Župić
