Druga korizmena nedjelja B
Ljubljeni Sin
(Mk 9,2-10)
Ne znam jeste li ikada promatrali nebeski svod noću pomoću dalekozora. Ako jeste, a ja jesam, onda ste mogli uočiti puno velikih i malih zvijezda, i nakon toga mogli ste se diviti i postavljati razna pitanja, jer vam je dalekozor približio zvijezde koje su zasjale neobičnim sjajem što ga prije, gledajući prostim okom nismo mogli uočiti. Sada nam je zvjezdano nebo bilo bliže, sjajnije, zadivljujuće.
Tako možemo zamisliti i trojicu apostola koje Isus povede sa sobom na goru Tabor prema predaji. Vidjevši Isusa u sjaju ostali su bez riječi. Uz to, čuli su glas koji je dopirao do njih: “Ovo je Sin moj Ljubljeni! Slušajte ga!”
Dok su silazili s gore, Isus im naloži da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane.
Ta ih je riječ opteretila, i među sobom se pitahu što znači to njegovo od mrtvih ustati: To nisu mogli objasniti sebi ne samo učenici, nego i danas to ne mogu mnogi ljudi. Kad ljudi umru, oni su mrtvi i ostaju mrtvi. Da tako ne mora ostati, Isus je htio da njegovi učenici dožive novu stvarnost. Postoji još jedan “svijet”, Božji svijet. Tamo žive kod Boga i s Bogom svi oni koji su vjerovali u Isusa i u toj su vjeri umrli.
Kao što nismo mogli zaboraviti dalekozor u zvjezdarnici s kojim smo mogli vidjeti veliki broj zvijezda, tako su možda morali doživjeti i učenici. Ja sebi ne mogu predočiti kako veliki mogu biti planeti (velike zvijezde). Tako ni učenici tada nisu mogli objasniti, što to znači: “od mrtvih ustati”. Kao što dalekozor približava ili udaljava zvijezde, tako je Isus na trenutak dopustio da učenici vide život u novom svjetlu.
Što ne mogu zaboraviti, to su riječi koje smo čuli: “I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas:”Ovo je Sin moj Ljubljeni! Slušajte ga!”
To ne vrijedi za Mojsija i Iliju. Oni su robovi (u kući) Božjoj. “Ljubav Oca prema Sinu” ovdje znači: izbor, intimnost odnosa (Isus uvijek moli sam), neograničenu solidarnost. Ljubav također znači: “Ja ću te nositi kroz smrt.” Taj uski odnos prema Isusu Bog proširuje na sve koji slijede Isusa.
Bog nas je upisao u dlan svoje ruke i neće nas napustiti. Dijete smije kazati ocu sve, također i to što bi nas moglo odijeliti od njega. Otac ne želi ignorirati svoju djecu, jer on njih treba. “Obiteljska ljubav” znači prije svega, kao posvuda u opsegu Biblije, praktičnu solidarnost. Odnos praktične solidarnosti može ostati. Stoga se među podijeljenim učenicima i učenicama Isusovim još uvijek očekuje i zahtijeva praktična solidarnost. Pod tim se misli na karitativnu suradnju. Isus nije imao ni brak ni obitelj, ali je okupio obitelj svoga Oca oko sebe, u kojoj se svi ljudi međusobno prepoznaju kao braća i sestre.
Isusov život ostaje kao slika čovjeka, kako ga Bog želi u svojoj vjernosti, ne izvan našega života. Kao što Otac kaže “Slušajte ga!”, tako Sin kaže nad darovima kruha i vina: “Uzmite i jedite, ja sam za vas; ja želim biti u vama Sin, koji vas čini kćerima i sinovima Oca – uvijek nove u daru Duha.”
Mi u toj tajni koju slavimo ne vidimo sjaj koji je zasvijetlio trojici na Gori; ali njihovo svjedočanstvo daje nam vjerovati, da u ovom kruhu i u ovom kaležu je cijela slava Božje ljubavi među nama i traži našu otvorenost. Mi ne možemo u kršćanskoj pokori obnoviti u sebi život krštenja, ali Duh koji u nas prodire, kada primamo Sina slušajući, jedući i pijući, to želi i može.
Fra Jozo Župić
