Prva nedjelja došašća (B)
Bdijte!
(Mk 13, 24-37)
Došašće je vrijeme u kojem nas Isus želi uzdrmati. On s nama gleda na konac ovoga vremena, na konac naše povijesti. I to je čas odluke. Tu će se polagati svjedočenje i račun našega života. On nam također želi poručiti da se za kraljevstvo Božje ne može odlučiti polovično. Moramo željeti svim srcem biti tu i biti budni i spremni za tragove Božje koje u ovome svijetu i u našem svakidašnjem životu već danas možemo otkriti. Mi ne znamo kada i kako možemo susresti Boga u našemu životu. Tim je važnije biti budan, pažljiv za njega i za njegovu prisutnost, koju nam uvijek iznova želi darovati.
Isus nam daje usporedbu sa smokvom. Tu bismo mogli spomenuti i bilo koje drugo stablo. Na stablu možemo čitati koje je godišnje doba. Ako sada pogledamo prirodu, tada vidimo ogoljena stabla – zima je. Stabla u cvijetu – proljeće je. Ljeti vidimo stabla sa sočnim zelenilom. U jesen mnoštvo boja i lišće pomalo pada na zemlju. Tako kao što smo pažljivi za prirodu, trebamo biti i za Božje kraljevstvo. To nam Isus želi staviti na srce. Za ponovni dolazak Sina Čovječjega nitko ne zna. Ni sam Krist. A ipak: mi trebamo biti pažljivi svakoga dana, tražiti pogledom da možda “znak vremena” ne nagoviješta, da je njegov dolazak već blizu.
U demonstracijama se mogao vidjeti plakat s natpisom: “Dinosauri su također mislili da još imaju vremena.” S Isusom možemo kazati: “Ljudi su mislili da još imaju vremena.” I tada je Sin Čovječji došao iznenada. Kao lopov u noći. Svi su mislili da imaju vremena i nitko nije bio spreman prihvatiti njegove tragove i poći njemu ususret.
U vremenu došašća u mnogim gradovima na veliko se slavi po trgovima grada. Održavaju se koncerti, nude se kulturno-umjetnički sadržaji, djeca uživaju na klizalištima, adventske kućice nude jelo i piće, grad je ukrašen tisućama svjećica, sve je lijepo i raskošno.
Smijemo li sebi uskratiti tu radost? Ne treba bježati od raspoloženja Ali, ne smijemo ostati samo kod toga, kao da bi to bilo sve. Došašće nas želi uzdrmati. Ono nas želi prožeti do srži, da bi nas usmjerilo na Boga. Da možemo biti svjesni, što se u ovom životu stvarno broji. “Ljudi su mislili da još imaju vremena.” Trebamo se u došašću pripremiti, otvoriti se za Krista i biti spremni za njegov dolazak u naš svijet.
U ulaznoj pjesmi Prve nedjelje došašća molimo riječi psalma 25. koje glase: “K tebi, Gospodine, uzdižem dušu svoju.”
Time je naveden pravac da se u ova tri tjedna do Božića ide: “k tebi, Gospodine”. Pozvani smo ponovno se izručiti Kristu, i pripremiti se i prilagoditi za njegov dolazak. Toga moramo biti svjesni ovih dana.
Upravo tada kada nam se došašće čini tako lijepo pobožno i drago, smijemo se sjetiti, za čim se stvarno ide u ovom svetom vremenu: da naš život ponovno izručimo Kristu, da budemo budna i spremna srca kad on ponovno dođe. To je istinska vibracija ovoga vremena došašća.
Ako smo budni s očima, ušima, prije svega s našim srcem, tada moramo izdržati da nije sve lijepo, da ima ljudi, kojima nešto nedostaje. To ih može obeshrabriti i sa velikim problemima našega svijeta može se lako upasti u sumnju. I upravo protiv te sumnje, kao znak za našu nadu, znak da želimo biti pažljivi, palimo svijeću na adventskom vijencu. Prva svijeća podsjeća nas na to: budite pažljivi i budni kao pastiri, tada možete vidjeti Svjetlo!
Moramo biti spremni poći njemu ususret. Njemu želimo ovih svetih dana uzdići dušu, njega gledati i njegovu riječ slušati.
Tada će vrijeme došašća biti ispunjeno vrijeme, tada će se dogoditi Božić i prvi dolazak Otkupiteljev slavit ćemo “u našem siromašnom tijelu”.
Fra Jozo Župić
