Poslije višegodišnjeg rada i istraživanja tiskana je i predstavljena knjiga Spomen-knjige umrle braće Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, fra Miroslava Modrića, člana iste Provincije. Nakladnik je Franjevački samostan Čudotvorne Gospe Sinjske u Sinju. Upravo onaj u kojem je i rođena Provincija 19. lipnja 1735. god. U njoj je obuhvaćeno svih 1710. u Gospodinu usnule nam braće Provincije, od njezina osnutka 1735. do kraja 2020. god. Također i 384 brata umrla prije osnutka Provincije. Knjiga ima ukupno 1151 stranicu formata 24×33 cm. Podijeljena je na tri dijela.
Prvi dio, str. 7-23: Predgovor, uvod i najosnovnije o mrtvarima Provincije. U ovom kratkom dijelu su objašnjenja problematike, upute kako čitati i razumijevati napisano i razlozi pisanja ovoga rada.
Drugi dio, str. 25-818: Prijepisi deset mrtvara i nekih dokumenata iz arhiva Provincije te mukotrpno uspoređivanje i ispravljanje mnogobrojnih pogrješaka u pisanju i prepisivanju mrtvara. Zato je usporedba i pronalaženje izvornih imena i prezimena braće te godinâ i mjestâ središnji i najvažniji dio prijepisa. Tu su i mnogobrojne bilješke koje upućuju na problematiku i rješenja tih poteškoća. U prijepisu se odmah uočava nerijetko ponavljanje upisa neke braće. Također i veliki broj izostavljene braće u pojedinim mrtvarima, što smo redovito bilježili već u prijepisima.
Treći dio, str. 819-1151: Prilozi, odnosno obrada donesenih podataka u Prijepisima, pod ovim naslovima: Imena i prezimena braće donesena hrvatskom i latinskom, Službe braće, Mjesta rođenja braće, Mjesta usnuća braće, Braća Provincije i mjesta njihova ukopa, Usnuća braće po datumima, godinama i životnoj dobi; Braća mučenici, žrtve rata i žrtve iz ljubavi; Izričaji za preminuće braće: latinski, talijanski hrvatski; Latinski izričaji za sušicu, Kratice u Mrtvarima, Imena mjesta, naselja i rijeka; Neke Tabule Provincije, Subraća uz spomen-knjigama; Sadržajni popis braće; Vrela i najosnovnija literatura; Preporuka i recenzije znanstvenoga rada.
Iako su rukopisi mrtvara, odnosno spomen-knjiga obično uredni i razumljivi valja reći i to da nije baš uvijek bilo lako čitati i razumjeti tekst upisa. Ima čak mjesta gdje su upisi teško ili sasvim nerazumljivi i nečitljivi. Takvi su, na primjer, upisi za razdoblje 1806.–1810. god. K tomu, znanje latinskoga jezika nije kod svakog upisivača bilo jednako dobro. Neki su pak upise prilagođavali svojim mjerilima i ukusima. Bilo je dosta ‘popravaka’, precrtavanja i križanja upisanoga, osobito u Visovačkom starom. Mi smo prepisivali i precrtane upise, gdje smo ih god mogli pročitati. Posebna su teškoća u pisanju bila hrvatska prezimena i imena braće. Također i mjestâ. To je doista svatko pisao na svoj način. Nerijetko se za pisanje istoga prezimena rabilo i pet/šest inačica.
Želimo također naglasiti da smo sve spomen-knjige, a i dokumente APS-a, prepisali kako smo našli, doslovno, ad litteram. Sa svim njihovim pogrješkama i ispravcima. Da se današnji talijanski jezik, kao uostalom i hrvatski, razlikuje od onoga prije samo stotinjak godina vidljivo je već na prvi pogled. Nerijetko se događa da se jedna te ista riječ ili izričaj za istoga brata na latinskom jeziku piše na više načina. Što je ipak, čini nam se, samo lapsus calami. Ali možda i nedostatno poznavanje latinskoga jezike. Slično se na nekoliko mjesta dogodilo i s upisima na hrvatskom jeziku.
Općenito o spomen-knjigama, mrtvarima Provincije
Kako znamo, od davnina je običaj u Redu male braće da se živući sjećaju svoje preminule braće i mole za njih. U tu svrhu i Franjevačka provincija Presvetoga Otkupitelja ima upisnike za pokojnu braću. Obično ih nazivamo Mrtvar, odnosno Spomen-knjiga pokojne braće. Svaki samostan ima svoju spomen-knjigu. One prve je odobrila uprava Provincije 27. rujna 1791. godine, na kapitulu na Visovcu. Od tada se svaki dan u blagovalištu, prije molitve za objed iz tih spomen-knjiga čitaju braća preminula te se moli za njih. Kad umre koji brat u Provinciji poglavar samostana se pobrine da se upiše u spomen-knjigu dotične samostanske obitelji. Sve do 1991. godine upisivalo se na latinskom. Od tada se upisuje na hrvatskom jeziku. Iako se najčešće iz Provincijalata, u formi Okružnice, slao izvještaj o bratu i njegovoj smrti s odredbom što se treba upisati u spomen-knjigu, nije se baš uvijek držalo tih uputa.
U početku su upisi obično bili kratki s ustaljenim izričajima za najosnovnije podatke: mjesto i datum smrti i pokopa, mjesto rođenja, status brata – svećenik, časni brat, klerik ili novak – i godine života. Uskoro nadolaze i upisi službi braće u zajednici: župnik, kapelan, profesor, sakristan, gvardijan, provincijal, kustod, magister…. Onda i razne titule, do kojih se nekad, čini se, jako držalo. Vjerojatno stoga što su sa sobom nosile određene povlastice: Mnogo/poštovani otac, ex Provincijal, ex Definitor, Lektor jubilat, ex Magister, Aggregatus.
Kasnije se upisi pomalo proširuju. Za neku braću neskromno i predugačko za jednu spomen-knjigu, za mrtvar. U naše vrijeme, kad se više ne rabi pero i nalivpero, prijedlozi za upis postadoše i duži. S nepotrebnim i, za spomen-knjige, suvišnim podatcima. Time se od spomen-knjige počelo praviti svojevrsno skladište podataka koje, na spomendan preminuća, nitko i ne čita. Zato držimo da upisi moraju biti sažeti i kratki. U tome nam, na neki način, može biti uzor ono prvo vrijeme upisâ. Ostali podatci o braći neka se, na ovaj ili onaj način, pohranjuju u arhivu Provincije. Izričaji za smrt i preminuće braće u spomen-knjigama su do ugodnog iznenađenja bogati. To je kao široko polje s mnoštvom najrazličitijih i prekrasnih cvjetova. Danas se ta rascvjetana livada osušila i svela na tek dva izričaja: umro i preminuo.
Neizbježno prepisivanje starih i dotrajalih spomen-knjiga je opet zasebna priča. One su se s vremenom punile upisima, a svakodnevnom uporabom trošile. Bilo je stoga nužno mijenjati ih. Na prepisivanje su se odlučivali hrabri i strpljivi, braća koja su voljela prošlost, sadašnjost i vječnost. To su braća koja su, osim toga, imali i dostatnu ljubav za preminulu braću. A i za našu prošlost. Ti prepisivači su se trudili to učiniti lijepo, razumljivo i dostojanstveno. Tako smo dobili posebno lijepe prijepis Sinjske i Visovačke spomen-knjige. No daljnja upisivanja u njih su opet sve vraćala na staro. Razlog je što nema svatko dostatno lijep rukopis. Ali, čini se, neki ni dostatnu strpljivost.
Po prepisanim spomen-knjigama znamo da se u Provinciji, od njena početka pa do kraja 2020., preselilo Gospodinu 1710 braće:
svećenici 1447
časna braća 160
klerici 99
biskupi 3
novak 1
Za razdoblje prije Provincije u spomen-knjige je upisano 348 braće:
svećenici 279
časna braća 29
klerici 37
biskupi 3
Potrebno je ovdje naglasiti da, uza sve ljudsko i zemaljsko što nas prati u životu, u samostanima je toliko i onoga Božjega među nama, one ljepote koju nam, uz križ, Bog daruje jer živimo za Njega, na onaj poseban i svijetu neobičan način. Tko tu stvarnost ne vidi – slijep je za dobrotu kojom ga Bog okružuje.
Da bi ovaj višegodišnji i obiman rad – pun ljubavi, truda i strpljivosti, ali i pogrješaka i nesavršenosti – lakše legao u ruke onima koji vole franjevački život, sadašnji, prošli i budući, donosimo i nekoliko riječi brata iz vremena našega sv. Oca Franje, da budu smirenje onima koji možda radije gledaju ono što nije dobro negoli ono što jest dobro. Riječi fra Jordana Janskog, svjedoka i sudionika rađanja Reda male braće, kao da nam izlazi iz vlastitoga srca, duše i pameti. Kao da su naše! Duboko smo, naime, i sami svjesni vlastitih slabosti, nesavršenosti i malenosti. No, pozvani smo učiniti ono što možemo (vidi: Mt 26,14.30). Ali, sve što možemo! Ne manje od toga! Ostalo je u Božjim rukama. I pod tim vidom valja gledati ovaj rad, učinjen iz ljubavi za preminulu braću i Provinciju. Spomenuti fra Jordan Janski napisao je:
I sam bih želio da ovo doista bude dobro. Ako pak ne bude, treba biti popustljiv… Što se pak tiče broja godina ako sam gdje zbog zaborava i kao već star i oronuo čovjek pogriješio, molim oproštenje od čitatelja potičući ga da, gdje god bude pronašao da sam pogriješio, dobrohotno to ispravi i dotjera. Isto tako bit ćemo sretni ako tko htjedne dotjeranijim riječima ukrasiti i stil zapisivača i neuglednost sadržaja. (Vidi: Franjevački izvori, 2012., str. 1597-8. „Kronika Jordana Janskog“, Prolog.)
Predstavljanje Spomen-knjige
U Samostanu Čudotvorne Gospe Sinjske, koji je nakladnik rečene knjige, u ponedjeljak 17. travnja u 19 sati, slavljena je sv. Misa za svu našu pokoju braću. Predslavio ju je i propovijedao autor Spomen-knjige. Odmah poslije sv. Mise uslijedilo je predstavljanje knjige, u lijepom klaustru samostana. Program je znalački i mudro vodio dekan KBF-a u Splitu fra Šimun Bilokapić. Knjigu su predstavljali: fra Gabrijel Jurišić, urednik zbornika Kačić; prof. dr. sc. don Marko Trogrlić te prof. dr. sc. Josip Vrandečić.
Na početku je zapjevana nama uobičajena pjesma, koja je i naša molitva na sprovodima braće: Salve Regina, a na kraju: Kraljice Neba raduj se – u čast Isusova i našeg uskrsnuća.
Na Misi i predstavljanju, uz župljane Gospe Sinjske i Sv. Ante Padovanskog u Prugovu, nazočilo je više braća franjevaca i časnih sestra. Upravo njihova nazočnost i molitva svjedoči i očituje nedvosmislenu ljubav za našu preminulu braću i vjeru u njihovo i naše uskrsnuće. U zajedništvu i molitvi s nama bili su i: gosp. Blaženko Boban – župan Splitsko-dalmatinske županije; gosp. Jakov Vetma – načelnik općine Klis, kojoj pripada Prugovo i Župa sv. Ante; gosp. Miro Bulj – načelnik grada Sinja. Također i akad. kipar Kuzma Kovačić i prof. Miro Radalj – obadvojica Vitezovi sv. Groba jeruzalemskoga, kao što je i sam pisac Spomen-knjige. A i drugi nam dragi gosti.
Predstavljači su naglasili jedinstvenost i važnost predstavljene knjige, ne samo s povijesnog stajališta nego i kao odraz međusobne povezanosti i ljubavi braće, pokojne i živuće. I njihove zajedničke vjere u Isusovo i vlastito uskrsnuće. Naglašeno je da je to znanstveno djelo koje se neće moći zaobići kad god se piše o braći rečene Provincije. U njoj je toliko vrijednih i usklađenih povijesnih podataka o braći, njihovom životu i radu doneseno i u Prilozima da čovjek ostaje iznenađen i oduševljen njihovom množinom, preciznošću i važnošću. Rekli su da je autor uočio, upozorio i onda ispravio mnoge pogrješke i nejasnoće u datumima, imenima, prezimenima, mjestima donošenima u prepisanim Mrtvarima, nastajali uslijed višestoljetne uporabe i nužnih prepisivanja.
Plod svega rada je lijepa rukopisno tiskana nova, cjelovita i ujednačena Spomen-knjiga, mrtvar za dnevno čitanje, sjećanje i molitvu za braću. A i za daljnje upisivanje umrle braće. Gvardijani, ili njihovi predstavnici, sa sobom su za svoje samostane ponijeli po primjerak predstavljene Spomen-knjige i rečenu samostansku Spomen-knjigu za svakodnevno spomen-čitanje i upisivanje braće. Također i Hodočasnički misal za Svetu Zemlju.
Prije samoga kraja pisac knjige je rekao: „Radost nam je da možemo najdublje zahvaliti Svetištu Gospe Sinjske, na čelu s gvardijanom fra Marinkom Vukmanom i župnikom fra Antonijem Mravkom, što su sve to lijepo pripravili i organizirali, Bogu na slavu, braći na spomen. Jednako zahvaljujem predstavljačima, voditelju, gostima i svima nazočnima.“
Na samom završetku fra Marinko je izrazio svoju radost što se knjiga predstavila u Svetištu Gospe Sinjske, u samostanu gdje je Provincija i rođena. Potom je pozvao svećenike, redovnike, redovnice i uzvanike na prijateljsko druženje u samostanu.
Mir i dobro – svima!
FOTOGRAFIJE – OVDJE