Iz rana Raspetoga izvire poziv i ljubav
Franjo ga je čuo. Čujemo li ga mi?
Draga braćo i sestre, poštovana braćo franjevci!
Okupili smo se pod okriljem Čudotvorne Gospe Sinjske da, osam stoljeća nakon Franjina prijelaza u vječnost, zahvalimo Bogu za dar njegova života i karizme.
Ovo svetište nije samo mjesto uspomena, iako osobno čuvam lijepe uspomene na ovo svetište i fratre iz vremena svoga djetinjstva, a kasnije i redovništva i svećeništva. Ono je živo svjedočanstvo da Bog kroz stoljeća ostaje blizu svome narodu te da se vjera prenosi kada je netko spreman služiti, trpjeti i ostati vjeran.
Sinjski su franjevci dijelili sudbinu naroda kojemu su bili poslani. S prognanicima iz Rame donijeli su ovamo sliku Majke od Milosti, ali i baštinu vjere koja se nije dala ugasiti. U danima nevolje okupljali su narod na molitvu, u danima slobode odgajali ga za zahvalnost, a u svakome vremenu naviještali Krista, odgajali savjest i čuvali dostojanstvo čovjeka. Zato se povijest ovoga svetišta ne može odvojiti od franjevačke prisutnosti, kao što se ni istinska franjevačka prisutnost ne može odvojiti od Evanđelja.
Rijeke hodočasnika koje svake godine dolaze pred Gospin lik potvrđuju da čovjek, unatoč svemu što posjeduje, ostaje biće čežnje. Dolazi tražiti milost, mir, oproštenje i novi početak. Mnogi su upravo ovdje ponovno susreli Boga. U tome se očituje pravo poslanje svetišta i pravo poslanje franjevačke zajednice: dovesti Kristu.
U siromašnoj crkvici svetoga Damjana Franjo je pred Raspetim čuo riječi: „Franjo, idi i popravi moju kuću koja se, kao što vidiš, ruši.“ U početku je mislio da treba obnoviti kamene zidove. Tek je poslije razumio da Krist od njega traži više: da obnovi Crkvu snagom obraćenoga života.
Ta obnova nije započela nekim programom niti ljudskom domišljatošću, nego je započela pred Raspetim. Franjo nije pitao što trebaju učiniti drugi, nego: „Gospodine, što želiš da ja učinim?“ To je pitanje svakoga istinskog obraćenja i početak obnove Crkve.
Iz Kristovih rana izvire ljubav koja se darovala do kraja. Raspeti ne prisiljava. On kuca na vrata ljudske slobode i čeka odgovor. Bog prihvaća mogućnost našega „ne“ kako bi naše „da“ moglo biti slobodno i istinito. Franjo je na taj poziv odgovorio cijelim životom. Nije Kristu dao tek dio vremena, dio snage ili dio srca. Dao mu je sebe.
Zato nas sveti Pavao podsjeća: „Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista“ (Gal 6,14). Franjo je shvatio da kršćanska snaga ne dolazi iz moći, ugleda ili uspjeha, nego iz sjedinjenja s raspetim i uskrslim Gospodinom. Kristove rane najprije su se utisnule u njegovo srce, a potom i u njegovo tijelo. Prije nego što je primio stigme, postao je čovjek suobličen Kristu.
Franjo nije odmah bio spreman čuti Kristov glas. I njegovo je srce moralo proći put oslobađanja. Tražio je sreću u bogatstvu, zabavi, viteškoj slavi i ljudskom priznanju. Sve su to bile sigurnosti koje obećavaju mnogo, a ne mogu ispuniti ljudsko srce. Otkrio je da se novcem ne može kupiti smisao, zabava ne može utišati duboku čežnju duše i uspjeh ne može čovjeku dati identitet.
U Spoletu je, na putu prema slavi koju je zamišljao, čuo pitanje: „Komu je korisnije služiti: gospodaru ili sluzi?“ Kada je odgovorio da je korisnije služiti gospodaru, uslijedilo je drugo pitanje: „Zašto onda slijediš slugu umjesto gospodara?“ Tada je Franjo izgovorio riječi koje označuju prekretnicu: „Gospodine, što želiš da učinim?“ Čovjek postaje slobodan kada prestane tražiti od stvorenoga ono što mu može dati samo Stvoritelj.
I naše vrijeme ima svoje idole: posjedovanje, samopotvrđivanje, dojam pred drugima, stalnu zabavu i uspjeh pod svaku cijenu. Oni obećavaju slobodu, a stvaraju novu ovisnost; obećavaju puninu, a ostavljaju prazninu u životu. Samo Bog može ispuniti ljudsko srce.
To vrijedi za svakoga vjernika, ali na poseban način vrijedi za nas crkvene službenike.
Crkva i narod od nas ne očekuju ponajprije uspješne organizatore, čuvare građevina ili upravitelje baštine, koliko god su i te službe potrebne. Očekuju ljude koji su susreli Krista: braću koja žive jednostavno, mole vjerno, radosno služe i ostaju blizu siromašnima, ranjenima i zaboravljenima. Franjevačka karizma ostaje plodna samo ako se iznova vraća svojem izvoru: Evanđelju življenom bez prilagođavanja svakom vjetru nauka.
Autentičnost se ne čuva samo riječima ni pozivanjem na slavnu prošlost. Ona se potvrđuje svakodnevnim izborima: u načinu odnosa prema dobrima, bratskim odnosima, poslušnosti, čistoći srca, gostoljubivosti, strpljivosti i blizini malomu čovjeku. Ondje gdje se živi ono što se propovijeda, karizma postaje vjerodostojna. Ondje gdje postoji raskorak između riječi i života, slabi i najsnažnija poruka.
Draga braćo i sestre!
Kristov poziv Franji nije pripadao samo trinaestomu stoljeću. On odjekuje i danas: „Idi i popravi moju kuću.“ Kristova kuća je Crkva kojoj pripadamo. Nju ne obnavljamo prigovaranjem, nego svetošću; ne samodostatnošću, nego poniznošću; ne zatvaranjem u sebe, nego misijonarskom raspoloživošću.
Novinar Indro Montanelli rekao je: „Kad bi danas na svakom kontinentu postojao jedan sveti Franjo ili jedna Majka Terezija, ateisti bi nestali sa svijeta!“ Jedino su sveci pravi argument u prilog Isusu.
Kardinal Schuster, koji je, osjećajući da mu se približava čas smrti, mladima u bogoslovnom sjemeništu u Milanu ostavio duboku i nadasve aktualnu poruku, rekao je:
„Nemam vam ostaviti druge uspomene osim poziva na svetost. Čini se da danas ljudi više ne dopuštaju da ih uvjeri naše propovijedanje, ali pred svetošću još uvijek vjeruju, padaju na koljena i mole. Čini se da su ljudi ravnodušni prema pitanju spasenja, ali kada prolazi svetac, živ ili mrtav, svi hrle ususret njegovoj poruci. Dragi mladi, ne zaboravite da se đavao ne boji naših sportskih igrališta, naših župnih kina ni našega katoličkog tiska; boji se jedino naše svetosti.“
Crkva se obnavlja kada se obnavlja vjera njezinih članova. Obnavlja se kada se obitelji ponovno okupljaju na molitvu, kada se oprašta, kada se čuva nedjelja, kada mladi otkrivaju ljepotu poziva, kada svećenici i redovnici ne traže sebe nego Krista, kada se siromahu ne prilazi kao problemu nego kao bratu. Velike obnove uvijek počinju malim, vjernim i konkretnim „koracima“.
Upravo je takvu obnovu Franjo unio u Crkvu. Nije osnivao pokret protiv Crkve, nego je u srcu Crkve živio Evanđelje. Nije birao lakši put niti je zahtjeve Kristove riječi prilagođavao vlastitoj udobnosti. Njegova radikalnost nije bila tvrdoća prema drugima, nego potpuna raspoloživost Bogu. Zato je postao brat svima: malenima i velikima, zdravima i gubavima, prijateljima i neprijateljima, ljudima i svemu stvorenomu.
Takav je franjevački duh potreban i ovomu vremenu: jednostavnost nasuprot razmetljivosti, bratstvo nasuprot podjelama, mir nasuprot nasilju, zahvalnost nasuprot nezadovoljstvu, skrb za stvoreni svijet nasuprot iskorištavanju. No te riječi imaju snagu samo kada postanu život. Franjo nije ostavio tek lijep govor o siromaštvu, miru i bratstvu. On ih je živio.
Pred Čudotvornom Gospom Sinjskom učimo istu raspoloživost. Marijino „Neka mi bude“ i Franjino „Gospodine, što želiš da učinim?“ pripadaju istoj školi vjere. Marija nas vodi Kristu, a Franjo nas uči da Krista treba nasljedovati cijelim životom. Pod Gospinim okriljem i pred Franjinim primjerom večeras se ne divimo samo tim veličinama svetosti, nego osluškujemo na što nas Bog poziva.
Braćo i sestre, osamstota obljetnica Franjine smrti ne smije ostati samo spomen na velikoga sveca. Ona je ispit naše vjernosti Evanđelju. Franjo nije svet zato što je bio neobičan i drukčiji od drugih, nego zato što je dopustio Kristu da ga potpuno preobrazi.
Zato se večeras svatko od nas može upitati: Gdje je njegova kuća, mojom ravnodušnošću ili grijehom, ostala zapuštena? Komu me Gospodin šalje kao brata, tješitelja, mirotvorca i svjedoka nade?
A vama, draga braćo franjevci, ovo jubilejsko slavlje povjerava osobitu zadaću. Čuvajte baštinu, ali još više čuvajte franjevački duh iz kojega je ta baština nastala. Vodite ljude Kristu. On od nas ne traži savršenstvo, nego ponizno i vjerodostojno svjedočanstvo ljudi koji se svakoga dana vraćaju Gospodinu.
Raspeti i danas govori: „Idi i popravi moju kuću.“ Taj poziv nije upućen nekomu drugomu. Upućen je meni i tebi. Vrijeme odgovora nije sutra, nego danas. Mjesto odgovora nije negdje drugdje, nego ondje gdje živimo. A snaga odgovora nije u nama, nego u ljubavi Krista koji nas prvi ljubi.
Čudotvorna Gospe Sinjska, Majko od Milosti, nauči nas slušati Božju riječ i čuvati je u srcu. Sveti Franjo Asiški, izmoli nam slobodu od svega što nas udaljuje od Krista, hrabrost da živimo Evanđelje i poniznost da služimo obnovi njegove Crkve. Amen.
