Braćo i sestre! Dragi fratri ovog drevnog sinjskog samostana! Puče Božji!
Radost je danas stajati na ovome mjestu i predvoditi svetu misu dok se spominjemo dvaju velikih obljetnica: 310. godišnjice krunjenja Gospine slike ovdje u Sinju i 120. godišnjice otkako su Hrvati Chicaga započeli slavlje Velike Gospe, časteći Majku od Milosti – Gospu Sinjsku. Ta marijanska vjera, to toplo, majčinsko, Gospino krilo nas je još jednom sabralo oko Gospodina, oko Gospodina koji nije daleki, strani i udaljeni Bog, nego Bog koji je s nama, u nama i za nas.
Lijepo to danas izriču svetopisamska čitanja. Bog je blizu onima koji ga zazivaju, podsjeća nas psalam koji je jutros odzvanjao u ovoj crkvi. Bog čije su misli puno savršenije, svetije i uzvišenije od naših ljudskih misli, taj je Bog odlučio pregaziti tu veliku razdaljinu između onoga što je njegovo i onoga što je naše, tu provaliju koja dijeli nebo i zemlju, tu duboku jamu koja odjeljuje božansko od ljudskoga. I upravo je to, dragi prijatelji, radosna vijest evanđelja, upravo je to radosna vijest Isusa Krista: Bog je među nama kao milosrdni Otac, Bog je za nas kao ponizni Spasitelj, Bog je u nama kao životvorni Duh. Bog nas ne ostavlja, nego u svakom vremenu i svakom trenutku hodi s nama. Ne plaća nam po našim zaslugama, kako smo to slušali u evanđelju, nego nam daruje milost na milost po obilju svoje ljubavi.
A da je Bog s nama svjedoči nam i povijest ovog svetišta, povijest ove pobožnosti, povijest našeg zajedničkog hoda s Gospodinom. Odavna je naš narod kršćanski narod. Stoljećima srce ovog puka kuca u ritmu otkucaja Kristovog Presvetog Srca. Na osobit način ta se povezanost našeg naroda s Bogom koji nam trajno ostaje blizak očituje u marijanskoj pobožnosti. Duša kršćanskog čovjeka je prepoznala da je Krist ondje gdje je njegova Majka i da ondje gdje nema mjesta, ljubavi i pobožnosti prema Gospi – nema ni Isusa. Bog koji nikad ne ostavlja svoj narod tu svoju privrženost nama, svojim vjernicima, osobito očituje u Marijinoj prisutnosti u Crkvi. Marija ostaje jasan znak nade posrnulom čovječanstvu; ona ostaje svjetionik u našim životnim putovanjima i sigurna luka u našim olujama. Marija, jer je Majka, jer je Majka Isusova, ostaje trajno i majkom našom, ostaje onom po kojoj i mi ćutimo Božju blizinu i Božju brigu za nas.
Znao je to i osjetio dobro naš čovjek. Zato je uvijek Mariju imao uza se, časteći je onim lijepim imenom, imenom kojim nazivamo samo nju – Gospa. Marija je Gospa. Ona je lijepa i čista, sveta i neokaljana, ona je pralik onoga na što Bog i nas poziva; ona je najsjajniji biser čovječanstva. Takvu Mariju uvijek trebamo uza se. Takvu su Mariju trebali oni koji su pred moćnom silom, ostavivši pitomu Ramu, došli u ovaj cetinski kraj. Takvu su Mariju, Gospu, uza se imali oni hrabri branitelji Sinja koji po vjeri u njezin zagovor obraniše ovaj grad. Toj su Gospi prije 310 godina oni darovali ovo zlato koje otada resi njezin mili Lik.
Toj su Gospi svoje korake povjerili i hrvatski iseljenici u Chicagu kad su prije 120 godina započeli slavlje Velike Gospe utječući se Gospi Sinjskoj. Toj smo Gospi mi, nove generacije, o ovoj velikoj obljetnici iskazali čast okrunivši njezin lik krunom koja je izraz vjere ove generacije naših ljudi, koja je zahvala za tolike uslišane molitve, koja je svjedok Božje blizine po Marijinoj prisutnosti, i koja je na koncu i naša molitva za sadašnji i budući trenutak. Radostan sam zato da danas, zajedno s grupom vjernika iz Chicaga, mogu moliti Gospu i slaviti svetu misu ovdje odakle je pobožnost Majci od milosti potekla i razlila se našom vjerničkom zajednicom koja, iako daleko od Domovine, ne odstupa od ideala vjere i slobode.
Krist nam danas u evanđelju govori o svojem vinogradu. Vinograd je to u kojem Bog želi uvijek djelovati. Međutim, Bog djeluje preko ljudi koje poziva u zajedništvo sa sobom. Bog ne djeluje na silu. Njegova metoda je poziv jer on poštuje našu slobodu. Bog u isto vrijeme ne mjeri kako mjerimo mi ljudi. Ne samo da nam ne plaća po našim zaslugama, nego čak štoviše, Bog nam daje vrlo često i ono što mi sami ne znamo i ne umijemo moliti. Često nam se to pak otkrije u malenim, svakodnevnim stvarima.
Jedan je naš stariji fratar u Chicagu znao svjedočiti kako je obilazio roditelje brojnih naših župljana diljem Domovine, osobito u ona vremena kada naši ljudi nisu mogli često dolaziti doma. U jednom domu, u Gospinome rodnom kraju, u Rami, jedan ga je stari čovjek upitao: „Jesu li moja djeca koja žive tamo u tom dalekom svijetu nedjeljom s vama u crkvi?“ I radovao se kad je čuo da jesu. Taj slobodni Božji poziv ovi su ljudi čuli u svojem roditeljskom domu, ali tom se pozivu nisu oglušivali i ne oglušuju se ni danas, toliko godina kasnije.
Čvrsto vjerujem da je upravo prisutnost Gospina, ta blaga i mila majčinska snaga, spasila tolike naše ljude u iseljeništvu, očuvavši u njima i ono ljudsko i ono božansko. Ovom je čovjeku odgovor koji mu je dao svećenik vjerojatno bio i više od uslišane molitve, bio je i odgovor na onu molitvu koju možda on sam nije znao Bogu uputiti.
Poznata je ona šaljiva prispodoba o razgovoru Krista i svetog Petra, zgoda koju su nam na vjeronauku znali pripovijedati naši vjeroučitelji. Krist se tako jednog dana žalio svetom Petru da je ovaj u zajedništvo svetih, u raj, pripustio mnogo onih koji svojim životom nisu zaslužili biti dionicima nebeske radosti. Petar mu je odgovorio: „Gospodine, ja sam čuvao vrata, ali tvoja je Majka mnoge ubacila kroz prozor.“ I kada gledam povijest slavlja Velike Gospe, i dok promišljam o tom velikom vinogradu nepoznatog svijeta u koji su došli raditi toliki naši ljudi, pred očima mi se stvara ova slika: Gospe koja čuva tolike duše naših sunarodnjaka da ih varave prigode novog svijeta ne odvedu na stranputice života. Gospa je ona koja nas je branila od svijeta i koja nas je pozivala u Očevo krilo i o prvoj, i o trećoj, i o šestoj i svakoj uri. Uvijek i na svakome mjestu.
Zato je ovaj današnji dan zapravo naše zahvalno hodočašće Majci od Milosti – Gospi Sinjskoj. Više od stotinu godina u Chicagu je puk Božji molio one iste riječi koje molite i vi ovdje u ovom svetištu: „Ovi uresi od zlata kojima tvoja djeca uresiše tvoj sliku, znak su primljenih milosti.“ Radosni smo da možemo kazati da se i u Chicagu, o slavlju 120. godišnjice Velike Gospe ispuniše riječi ove molitve. Zlato koje smo donijeli i darovali Gospi znak je našeg povjerenja u njezin zagovor i naše vjere u Božju prisutnost među nama.
U tome zlatu otopljeni su naši strahovi i nemiri, sjedinjene su naše čežnje i molitve, i vidljivim znakom je obuhvaćena naša zahvalnost njoj po kojoj trajno otkrivamo da je Bog dobar, da nas on ljubi i da se on raduje kada mu otvorena srca želimo služiti, gradeći civilizaciju i zajednicu ljubavi, zajednicu koja drugima ne uskraćuje blagoslova, nego se raduje kada Bog svojom dobrotom obasiplje i drugoga.
Neka se ove dvije krune, ova sinjska i ona čikaška, danas ujedine u pjesmu molitve i zahvalnosti Bogu koji i danas ostaje u nama, među nama i za nas po daru Majke od milosti. I neka nas njezin zagovor vazda prati. Amen.
