Trideset i treća nedjelja kroz godinu A
S povjerenjem do radosti života
Mt 25,14-30
Strah je uvijek loš savjetnik. To je strah trećega sluge pred svojim gospodarom. Moguć je strah i pred Bogom na kojega Isus cilja u današnjoj prispodobi. Ta prispodoba želi kazati: to je krivi strah! Strah koji koči život!
Imam li straha pred Bogom? Imam li straha pred onim koji će doći suditi žive i mrtve? Bog nije prijeteći sudac niti strogo kontrolirajući uhoda koji nam se jednoga dana želi osvetiti za naše zatajenje. Njega više od grijeha zanima naša radost s kojom smo angažirani na putu.
Njega zanima jesmo li u našim djelima povećali ljubav koju je on uložio u naš život. Njega zanima, jesmo li zahvalno razvili naše talente! On ne želi ljude sa skrupulama u vjeri, nego želi nas kao ljude pune životne radosti, koji se raduju dobrom i lijepom i iz te radosti se odvaže za život.
U ovoj prispodobi radi se o pobjedi nad strahom. Treći sluga nije nikakav grešnik. Prema vani se odnosi valjano i korektno. U tadašnjem vremenu bila je najsigurnija metoda, sačuvati zakopani novac. Sluga u nikakvom slučaju ne želi praviti grešku. On također ne želi riskirati nikakav gubitak i ide na sigurno.
Ipak iza njegove prevelike korektnosti skriva se strah, da je gospodar strog. Sluga ne primjećuje da mu je gospodar iskazao veliko povjerenje. I ta kriva slika koju on ima o svome gospodaru, blokira slugu: radije neću riskirati ništa! On skriva svoje sposobnosti ljubavi prema bližnjemu koje je primio. Tko ništa ne čini, ne može ništa krivo učiniti. On ne treba ispaštati za nikoga. Njegovi grijesi nisu bili veliki, njegova životnost bila je mala!
Imetak kojega nam Bog dijeli jest naš život sa svim njegovim sposobnostima, svejedno, je li to deset, pet, ili samo jedan dar, kojega otkrivam kod sebe. Isus mi u ovoj prispodobi jasno kaže: Zaigraj se sa svojim talentima! Sudjeluj u igri svoga života! Riskiraj nešto, riskiraj sebe! Ja želim ljude koji se naprežu do iznemoglosti u ljubavi i radosti, u onome što mogu i što imaju. Ja želim ljude koji ulaze u smion pothvat, da nešto izgube i učine pogreške.
I tako nam tobože strogi gospodar daruje veliku slobodu. U prispodobi nisu stavljene granice inicijativi i fantaziji slugu. Oni sa svojim talentima mogu činiti sve moguće. I smiju imati povjerenje: Gospodar ne ocjenjuje naš podbačaj!
On po nama bogato žanje gdje smo se založili! I mi ne žanjemo od njega nikakve komentare mržnje u mreži njegove ljubavi, ako smo hrabro iskušali naše talente u politici, društvu, Crkvi, iako se čini da su mnogi naši napori malo podnošljivi.
Na kraju stoji poziv: “Uđi u radost gospodara svoga!” Da se razumijemo: to nije nikakva nagrada za uspješne, nego je to posljednje ispunjenje naše životnosti i radosti s kojom smo se unosili u životu.
Isus nas ovom prispodobom želi ohrabriti, da svi zajedno moramo nešto učiniti s našim talentima i sposobnostima, kako bismo mijenjali svijet.
Fra Jozo Župić
