Dan molitve i sjećanja na ubijene fratre mučenike Cetinske krajine obilježen je u petak 29. studenog 2024. u bazilici Čudotvorne Gospe Sinjske. Misu zadušnicu predvodio je fra Tino Labrović, uz koncelebraciju gvardijana fra Marinka Vukmana i još dvanaestorice svećenika. Na početku misnog slavlja gvardijan fra Marinko pročitao je imena dvadesetorice fratara koji su ubijeni u Drugom svjetskom ratu i poraću, a koji su djelovali u sinjskom samostanu i u drugim župama cetinskog kraja.
Oni su: fra Anselmo Kovačić (1905. – 1943.), fra Ante Romac (1900. – 1944.), fra Ante Cvitanović (1889. – 1944.), fra Božo Vugdelija (1912. – 1945.), fra Rafo Kalinić (1910. – 1943.), fra Ivan Romac (1900. – 1944.), fra Jozo Olujić (1888. – 1944.), fra Josip Poljak (1908. – 1946.), fra Jozo Borković (1896. – 1942.), fra Krsto Bazo (1912. – 1944.), fra Leonardo Bajić (1889. – 1948), fra Milan Lapić (1906. – 1943.), fra Metod Vezilić (1883. – 1944.), fra Nikola Šabić (1905. – 1945.), fra Petar Glavaš (1884. – 1945.), fra Petar Paviša (1904. – 1943.), fra Rudolf Vučić (1924. – 1945.), fra Stanko Bradarić (1905. – 1943.), fra Stanko Milanović Litre (1911. – 1944.), fra Vlade Pavlov (1900. – 1944.).
U propovijedi fra Tino je posebno istakao ulogu proroka u povijesti spasenja: „Prorok je onaj koji govori ono što iznutra osjeća da mora reći. Ili drugačije rečeno: prorok je onaj koji naviješta riječ Božju, koji govori ono što u tišini čuje od Boga. A to je često u suprotnosti s onim što se inače govori, s onim što javnost želi čuti. Prorok cijelim svojim bićem stoji iza onoga što kaže. On je svjedok onoga što naviješta. Osjeća se usamljenim, a često i napušten od Boga. U neprijateljskom okružju postaje mučenik svoga poslanja.“
Ističući Isusovu poslanje i riječi kojima se obraćao učenicima, da će imati veliku muku u svijetu, predvoditelj je istakao osobine mučenika: „To može samo onaj koji je uvidio da je Bog ljubav i zato se ne boji mučeništva ni darivanja svojega života a sve radi i zbog Boga. I zato apostoli radosno hrle za Isusom i za njega podnose mučeništvo ljubeći ga do kraja i učeći druge da ga ljube. Zadaća mučenika je učiti ljubiti. Misliti na drugoga.(…) Mučeniku pripada i sposobnost patnje. On spoznaje da je patnja sastavni dio života koju se niti može osporiti niti joj se može umaći. Mučenik se suočava s patnjom. Ali ju ne traži. No, budući da ustraje u svom poslanju, ne izbjegava patnju u koju zapada. Tko hoće biti istinski Kristov nasljedovatelj ne može zaobići patnju. Ne treba ju tražiti.“
U drugom dijelu propovijedi fra Tino je istakao važnost Dana molitve sjećanja na ubijene fratre: „Mi se danas spominjemo 44-orice naših fratara koji su ubijeni ili su umrli od posljedica mučenja za vrijeme II. Svjetskog rata i za vrijeme komunističkog režima u razdoblju od 1942. – 1948. godine. Od toga 20 ih je iz Cetinskog kraja. Najstariji je imao 62, a najmlađi 22 godine. (…) Premda ih nazivamo mučenicima, treba naglasiti da oni nisu proglašeni kanoniziranim mučenicima i svecima. Mi smo duboko uvjereni da njihova nasilna smrt nije bila samo znak brutalnosti jednog vremena, već je onda kao nama danas bila znak vjerničke snage i potpunog predanja u volju Božju. Oni su ubijeni i mučeni jer su nasljedovali svoga Gospodina koji ih je pozvao, ljubili svoj hrvatski narod i u povijesnom trenutku osjetili bilo svoga naroda da napokon ima svoju samostalnu državu. Ubijeni su iz mržnje prema vjeri i njihovom smrću željelo se zatrti sve ono što je vjersko i hrvatsko.“
Govoreći u kojim su mukama fratri završili zemaljski život, predvoditelj je pročitao kako je opisana njihova smrt u Martirologiju Provincije: „Streljan na Mirogoju a za grob mu se ne zna, osuđen na smrt streljanjem, (…) ubili ga partizani u župnoj kući, streljali ga partizani i bacili u masovnu grobnicu, ubijen u blizini Sinja i najvjerojatnije bačen u Kurbegovu jamu na Vrdovu, ubijeni na njivi ispod Trnovače, a za grob im se ne zna, ubijen na Vještić gori, a za grob mu se ne zna, mobilizirali ga partizani i nakon završetka rata odveli iza nekog zida i ubili.“
Na kraju propovijedi predvoditelj je pozvao prisutne vjernike da cijene žrtvu fratara, jer njihova smrt je poziv i opomena čovjeku: „Večerašnji spomen naših mučenika želi nam posvijestiti da ih nikada ne zaboravimo. Da cijenimo njihovu žrtvu ali da se svim srcem borimo protiv svakoga zla, odupremo se svakoj mržnji i osveti, da spremno prihvaćamo svakodnevna mučeništva i molimo Gospodina da sve bude na njegovu slavu i na naše spasenje. Neka Krist Kralj bude kruna našim mučenicima i neka vječno kraljuje u našim srcima“, zaključio je fra Tino.
Poslije misnog slavlja u samostanskom klaustru ispred reljefa dvadesetorice fratara održana je molitva odrješenja. Za vrijeme mise pjevao je Mješoviti zbor Svetišta Gospe Sinjske pod ravnanjem mo. fra Jure Župića i s. Jelene Mijić.
