Treća nedjelja došašća (B)
Uvijek se radujte!
(1 Sol 5,16-24; Iv 1,6-8. 19-28)
Treća nedjelja došašća zove se nedjelja Gaudete – “Radujte se”. I tako svake godine. Crkva to čini dvaput u godini. Četvrta nedjelja u korizmi također se zove Laetare – “Radujte se”. Govorio je Blaise Pascal: “Čovjek je rođen za radost.” Nesretan može biti svatko. Ako sam budan i pažljiv, ja ću svakoga dana naći nešto, zbog čega ću se radovati i zbog čega mogu zahvaljivati.
U poslanici Solunjanima govor je o zahvalnosti. Pavao zahvaljuje za vjeru zajednice i njezinu slogu. On govori o nadi i istinskom razlogu radosti, a to je ponovni dolazak Kristov kojega kršćanke i kršćani prvih vremena čeznutljivo iščekuju. Njegovom novom dolasku treba se radovati svim srcem.
Nažalost, očekivanje ponovnog dolaska Isusa Krista nije uvijek bilo povezano s radošću. Sasvim suprotno. Tijekom povijesti Krist je bio jednostrano prikazivan kao strogi sudac. Posljedica toga je bila, da se nisu radovali njegovu ponovnom dolasku, nego su se bojali njegova dolaska.
To bi također mogao biti razlog, zašto je Advent izgubio svoj pravi karakter – naime da bude vrijeme pripreme za ponovni Kristov dolazak u slavi.
Dijete u jaslama je ljubazno i nikome ne čini nažao. Može li se radovati ponovnom Kristovu dolasku, zavisi bitno od slike Boga koja je povezana s Kristom. Je li on nemilosrdni sudac, koji će svaku sitnicu strogo kazniti? Ili je on Milosrdni, koji se osobito okreće prema siromasima i slabima?
Za njega su siromasi u središtu Božje pažnje. On je označen kao Bog, kojemu su na srcu siromasi i slabi, sužnjevi i oni koji su lišeni prava. On poput prorokâ Staroga zavjeta uvijek nastupa za takve u ime Božje. Njegova poruka je upravo za takve radosna poruka i razlog radosti.
To vrijedi i za nas. Jer kao kršćanke i kršćani vjerujemo, da siromasi leže Bogu na srcu, da je on sam postao čovjekom i potpuno dijeli sudbinu siromaha sve do svoje smrti kao nepravedno osuđeni mučenik na križu.
Vjerujući da toga utjelovljenog Boga poznajemo, pravi je razlog za radost. “Radujte se u Gospodinu” nije prije svega apel i opomena, nego upućivanje na istinski i nosivi temelj svake ljudske radosti i nade. To je dar, da smijemo postati adventski ljudi koji očekuju dolazećeg Krista i ujedno smijemo vjerovati, da je on kao uskrsnuli također već sada tu, gdje ljudi žive.
Ljudi u vrijeme Isusovo čeznutljivo su čekali na dolazak Mesije. Stoga su pitali Ivana Krstitelja, nije li možda on Krist. On je kako smo čuli upućivao na onoga koji nepoznat živi među ljudima. Taj potpuno dijeli život jednostavnih ljudi. On neće krstiti samo vodom, nego i Duhom Svetim.
Kasnije će Isus pitati svoje učenike: “A vi, što vi kažete, tko sam ja?” (Mt 16, 15). Šimun Petar će reći: “Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga” (Mt 16,16).
Stoljeća kasnije mi smo oni koji u krštenju i potvrdi bivamo darovani Duhom Svetim Božjim i vjerujemo u jednoga Boga i smijemo ispovijedati da je on sam postao čovjekom radi našega spasenja.
Kada danas slušamo “Radujte se”, tada to nije nikakva propisana radost, nego upućivanje na najdublji temelj svake radosti. Tako kao što Ivan upućuje na Isusa, tako svaka radost upućuje na to da mi kao ljudi možemo raditi na ovom prauzroku. U vjeri u Isusa, Krista utjelovljenoga i uskrsnuloga ispovijedamo, da je svaki čovjek, on ili ona, prihvaćen od Boga, Bogu izručen i u njemu će biti dovršen.
Bog samoga sebe daruje i mi ga smijemo zahvalno prihvatiti ispunjeni radošću. Stoga imamo dobar razlog s Pavlom uskliknuti: Radujte se! Uvijek se radujte!
Dobri Bože, da možeš doći na svijet, trebaš nas. Svi smo mi treća svijeća na adventskom vijencu!
Fra Jozo Župić
