Cvjetnica
Svaka patnja ima cilj: Uskrsnuće
Mk 14,1-15,47
Sjećamo li se našega djetinjstva i slavljenja Cvjetnice po našim seoskim i gradskim crkvama? Sjećate li se odlaska u šumu i branja ljubičica i drugoga cvijeća koje smo stavljali u posudu s vodom i na dan Cvjetnice umivali smo se u toj vodi? Poželjeli smo u srcu biti slični šarenom cvijeću i cijelu godinu biti radosni i puni života.
Isus danas ulazi u Jeruzalem na magaretu na kojemu još nijedan čovjek nije jahao. Taj motiv poznaje već prorok Zaharija koji želi izraelskom narodu otvoriti novu perspektivu, doduše nakon dugog babilonskog ropstva. Evo tih riječi: “Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu.” (Zah 9, 9)
I upravo taj očekivani spasitelj biva sada viđen u Isusu i s njim se identificira.
Također veselo klicanje ljudi koji idu za Isusom i kliču “Hosana” nalazimo u knjizi psalama. Tamo je opisan ulazak u Hram. Iz unutrašnjosti svetišta svima koji su u njemu dovikuju: “Ovo je dan što ga učini Gospodin: kličimo i radujmo se u njemu! O Gospodine, spasenje nam daj! Gospodine, sreću nam daj! Blagoslovljen koji dolazi u imenu Gospodnjem! Blagoslivljamo vas iz Doma Gospodinova! Složite povorku s grančicama u ruci sve do rogova žrtvenika.” (Ps 118, 24 sl.)
I tako su ljudi pratili Isusa i klicali: “Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Blagoslovljeno kraljevstvo oca našega Davida koje dolazi! Hosana u visinama!” (Mk 11,9 sl.)
Pritom se mora znati da je “Hosana” isto tako radosni poklik koji znači poziv za spasenjem kao u stihu psalma. Time se povezuje veliko očekivanje spasa s Isusom kojemu se kliče pri ulasku u Jeruzalem. On je Spasitelj iz doma Davidova, koji sada dolazi kao nositelj mira, a kralj David mu je uzor.
Ali, je li Isus time već kralj? Malo dana nakon ulaska u Jeruzalem Marko u svome evanđelju donosi Isusovu muku. Isus je pred Pilatom. Pilat ga pita: “Ti li si kralj židovski?” Isus ne odgovara nego kaže: “Ti kažeš” i time ostavlja otvoreno pitanje (Mk 15,2).
Od danas pa kroz cijeli Veliki tjedan razmišljamo o Isusovom poniženju i uzvišenju. Isus koji umire na križu, nije samo pravi Bog, nego je i pravi čovjek. Nema nijednog čovjeka koji ne želi u bilo kojem trenutku živjeti. Sjećam se jedne žene koja je dugo bolovala. Svake godine bi govorila da joj je to posljednja godina u životu. Malo pomalo umirale su njezine prijateljice. Pitam tu ženu kako ona ne umire, a teško je bolesna? A, ona će meni: “Neka mene ovdje sa mojom djecom. Ja bih i čičke grizla samo da ne umrem.”
Nitko ne umire rado. Također ni Isus nije imao čežnju za smrću.
On se one večeri prije svoje smrti raduje da ponovno može piti od roda trsova. Slutio je da bi njegova smrt mogla imati značenje, ali na Maslinskom brdu usrdno moli za izbavljenje.
Ili u najmanju ruku da Bog bude uz njega da bi mogao izdržati.
Mi kršćani vjerujemo, da Isus nije bio samo osobit čovjek. Mi vjerujemo, da je on slobodan od grijeha, da je upravo pravedan čovjek. Svaku i svakoga od nas vrijeđa do srži, ako smo bez krivnje iskusili uvredu i bol. A kako je tek moralo biti Isusu?
Možda smo postali slijepi, jer smo odmah gledali u uskrsno sunce. Mi znamo: dolazi nedjelja nakon Velikoga petka. Ali, je li Isus znao? Sada je tako jasno, da mi radikalnu različitost života s ove strane i život uskrsnuća prikazujemo blaže, te činimo tako, kao da bi Isus u jednom tjednu “ponovno živio”, jer su stijene odletjele i stražari oboreni.
Uskrsnuće nije nikakav povratak u život vremena i prostora. Ono je prijelaz u prisutnost Boga, koji živi izvan vremena i prostora. Ja ne sumnjam da se Isus na križu nadao tom životu. U svojim prispodobama on to opisuje sa slikama slavlja svoje židovske kulture kao svadbenu gozbu. Da se Isus osjećao napuštenim i da je potresno vikao ne čini tu nadu nevjerodostojnom. Jer on još uvijek oslovljava onoga kojega naziva svojim ocem. On ne odbija svoga Boga. U trenutku u kojemu je Isusu sve bilo oduzeto: odjeća, čast, osjećaj da ga Bog prati, najjasnije je sličan Bogu. Jednome Bogu, koji sebi ne šteti, ako trči za zlim, lukavim i palim ljudima da ih spasi.
Pratimo ovih dana Isusa od “Hosana” Jeruzalemaca na Cvjetnicu preko pranja nogu Isusovih učenika do križa. Ispitajmo se s njim, što su dubine njegovih tamnih iskustava. Molimo s Isusom iz psalma 22: “Rulje me zločinačke okružile, probodoše mi ruke i noge” (Ps 22,17), jer tada također možemo s njim moliti: “A sada, braći ću svojoj naviještat ime tvoje, hvalit ću te usred zbora.” (Ps 22,23)
Na ulazu u Veliki tjedan pozdravimo Isusa, koji danas na nov način želi s nama ući u naše vrijeme. Okupili smo se oko znaka u kojem nam pruža svoju ljubav do u smrt kao hranu našega života. Duh kojega je Isus umirući izdahnuo, danas će biti poslan u naša srca. Zato slavlje onoga koji je ušao u Jeruzalem do danas nije zašutjelo. Ovdje i danas mi smo na redu, da njega naviještamo kao onoga koji je umro, uskrsnuo i opet će doći u slavi i molimo:
Gospodine, ne zaboravi svijet u koji si došao spasiti svoj narod. Ne okreći se od svoje djece koja bi željela živjeti u međusobnom miru a ipak su stalno zbunjena u strahu, srdžbi, strasti, nasilju, požudi, zavisti, sumnjičenju, ljubomori i glađu za moći.
Pošalji svoj mir u ovaj svijet, mir kojeg mi nismo u stanju donijeti. Prodrmaj savjest svih naroda i njihovih upravljača; probudi muževe i žene pune ljubavi i plemenitosti, koji mogu govoriti i promicati mir, i pokaži nam nove putove, da pobijedimo mržnju, da izliječimo rane i uspostavimo jedinstvo.
O Bože, dođi nam u pomoć. Gospodine, požuri i pomozi nam. Amen.
Fra Jozo Župić
