23. nedjelja kroz godinu A
“Za kulturu ukora”
(Rim 13,8-10; Mt 18,15-20)
Ovih dana u mnogim školama sve je oživjelo: dvorišta, hodnici, učionice. Sve je ispunjeno dječjim glasovima. Zazvonila su i školska zvona. Uskoro će sva ta djeca naučiti školska pravila ponašanja. Bilo da se radi o odijevanju, obući na nogama, kretanju po hodnicima, pisanju domaćih zadataka. Trebat će se naviknuti na školsko zvono, na kulturno, međusobno ponašanje. Važno je da djeca budu pristojna, da nikome ne čine nešto nažao ili da nekoga ismijavaju ili da se svađaju.
U velikim neboderima u kojima su mnogi stanovi, također će svi ti stanari imati svoja kućna pravila: tko treba čistiti stepenice, dvorište. Na ulaznim vratima svatko će moći pročitati određena pravila kojih se svi trebaju pridržavati. Ta su pravila važna za zajednički život i međusobno poštivanje. Važno je da se ljudi međusobno slažu i imaju obzira jedni prema drugima. Onda će svatko poželjeti još dugo ostati u takvom jednom neboderu, koji neće biti kula babilonska u kojoj je nered različitih jezika, da nitko nikoga ne razumije, nego je to zgrada u kojoj se ugodno i sigurno živi.
Također je i kod nas kršćana važno da se međusobno slažemo. Činjenica jest da i u evanđeljima ima pravila koja bi mogla biti kao “kućni red” kršćanske zajednice.
Tu se ne radi o Isusovim propisima za korištenje župske kuće ili crkvene zgrade. Puno više se radi o “kući zajednice”, o zajedničkom životu ljudi u njoj, o njihovom zajedništvu. Jer i ovdje se događa da se mnogi međusobno ne slažu i počinju se svađati.
Kako ophodimo s konfliktima i svađom? Kod različitih mišljenja među bračnim drugovima, u obitelji, među roditeljima i djecom, među generacijama? Što se događa, ako se susjedi i radni kolege ne mogu više mirisati? Što tada treba učiniti?
Isusov “kućni red” predviđa kao prvo: ako primjećuješ da se netko prema tebi odnosi zločesto, tada ne obješaj to na veliko zvono i ne pričaj posvuda o tome. Bolje je pokušati najprije neposredno s drugim o tome govoriti, što te smeta. Možda ti uspije drugoga uvjeriti o njegovoj krivnji. Možda on uvidi da je nešto krivo učinio. Tada mu možeš oprostiti, i sve može biti kao i prije.
Ali što, ako drugi ne uvidi svoju krivnju? Tada se sjeti drugog Isusova pravila za njegovu zajednicu – uzmi jednoga ili dvojicu na razgovor s krivcem. Možda oni mogu djelovati na način, da taj krivac promijeni mišljenje. Možda ga oni mogu dovesti do uviđavnosti. Možda za vas stvar postane nešto drukčija, pa i sam moraš promijeniti svoje mišljenje, jer šest ili osam očiju naravno vide više nego samo dva ili četiri oka. Pitanje za savjet ili sud jednoga ili dvojice stoga nije naopak.
Ali ako taj drugi ne sluša ni njih? Što, ako je on stvarno u krivnji, i ako je tvrdoglav i ne želi to uvidjeti? Tek tada, tako kaže Isus u svom trećem pravilu, treba stvar predati zajednici. Neka svi saznaju i donesu odluku o njemu. Ako se taj kršćanin i dalje čvrsto drži svoje krivnje i još uvijek ne želi čuti, tek tada bi trebao biti kao “poganin ili carinik”, kako čitamo u evanđelju.
Ostaje li ipak Isus kod ova tri pravila? Ja mislim da ne. Jer on je sam ponovno govorio i u svojim djelima pokazao, koja je najvažnija i prva zapovijed, kao i najveće pravilo. Malo prije smo čuli u današnjoj poslanici o toj najvažnijoj Isusovoj zapovijedi, kako nam ju je predao apostol Pavao: ” Punina dakle Zakona jest ljubav” (Rim 18,10).
Ljubav prema Bogu i bližnjemu je prva i najvažnija zapovijed. To također i posebno vrijedi za jednoga neuviđavnog čovjeka. Upravo je Isus išao carinicima i grešnicima, da ih ponovno dovede k Bogu i njima je pokazivao svoju ljubav. To mora također biti i najviše pravilo u “kućnom redu” Crkve, u “kućnom redu” kršćanske zajednice.
Konflikti i krivnja, pogreške i uskraćivanja nisu iskustva prema kojima težimo. Ali oni pripadaju našemu životu kao radost i smijeh. Stoga trebamo kulturu rješenja konflikata, također tako nešto kao kulturu ukora i kao izraz bratsko sestrinskoga međusobnog ophođenja.
I ne zaboravimo: Crkva je najmoćnija blagoslovom i opraštanjem. U blagoslovu i opraštanju najbliža je Bogu.
Fra Jozo Župić
