Draga braćo i sestre, dragi Studenčani, štovatelji Čudotvorne Gospe Sinjske!
Postoje trenutci kada čovjeku ponestane riječi. Kada mu je srce prepuno brige, kada stane
pred bolest, kada ispraća nekoga svoga, kada ne zna što će biti s njegovim djetetom. Tada
često ostane samo jedna riječ. Riječ koju smo naučili među prvima i koju ni u starosti ne
zaboravljamo: Majko!
U toj je riječi mnogo više od zaziva. U njoj je povjerenje da nas netko razumije i kad ne
znamo objasniti što nas boli. U njoj je nada da postoji srce pred kojim ne moramo skrivati
suze. U njoj je ona duboka ljudska potreba da, kad nam je najteže, ne budemo sami.
Danas smo se okupili u crkvi svetog Ilije upravo s takvim povjerenjem.
Okupili smo na kraju
Gospina mjeseca oko slike Gospe Sinjske koju ćemo nakon mise blagosloviti i prenijeti je u
najstariju kapelicu podignuti i posvećenu Čudotvornoj Gospi Sinjskoj od 1892. U ovoj
franjevačkoj godini postavit ćemo novu sliku u kapelicu koja je u samom centru, na
Franjevačkom trgu, mjestu koje svjedoči koliko su je vaši stari voljeli i koliko su joj vjerovali.
I dok gledamo Gospinu sliku, slušamo Isusove riječi s križa: „Evo ti majke!“ Te riječi
objašnjavaju i ovaj naš današnji susret. One nam govore zašto pred Marijom zastajemo, zašto
joj donosimo svoje obitelji, zašto pred njezinom slikom sklapamo ruke. Jer nam ju je Isus dao
za majku.
Braćo i sestre, evanđelje nas danas vodi na Kalvariju. Pod Isusovim križem stoji njegova
Majka. Marija ne može izvući čavle iz njegovih ruku i nogu. Ne može zaustaviti poruge. Ne
može svojim tijelom zakloniti njegovo tijelo od boli. Ali može ostati uz njega. I ona ostaje.
Koliko je majčinske ljubavi u toj jednostavnoj riječi: ostati! Ostati uz dijete kad je bolesno.
Ostati budan kada se ono ne vraća kući. Ostati blizu kada ga drugi osude. Ostati u molitvi i
onda kada više ne znaš što bi rekao ni kako bi pomogao.
Među nama ima majki koje dobro znaju što znači stajati pod križem. Ima očeva koji svoju
tjeskobu nose šutke. Ima roditelja koji se boje za put kojim im dijete ide. Ima supružnika koji
njeguju bolesnoga muža ili ženu. Ima ljudi koji se nakon sprovoda vraćaju u kuću u kojoj ih
dočeka tišina.
Danas vam želim reći: Mariji ne morate objašnjavati svaku svoju suzu. Ona poznaje bol srca
koje ljubi, a ne može ukloniti patnju ljubljene osobe. Bila je ondje. Stajala je pod križem.
Zato se njoj možemo približiti bez straha i bez uljepšavanja vlastitoga život.
Možemo doći i slabi, i umorni, i zbunjeni. Možemo doći s molitvom, ali i onda kada nam od
molitve ostane samo uzdah. Isus s križa vidi svoju Majku i učenika kojega je ljubio. Usred
vlastite muke misli na njih. Majci govori: „Ženo! Evo ti sina!“ A učeniku: „Evo ti majke!“
Kako je veliko Isusovo srce! Dok daje svoj život za nas, daje nam i svoju Majku. U času kada
ljudska zloća razdvaja, on povezuje. Pod križem nastaje novo zajedništvo: Majka prima sina,
učenik prima Majku. U tom učeniku i mi prepoznajemo svoje mjesto.
I tebi, brate, koji nosiš brigu koju nikomu nisi povjerio, Isus govori: Evo ti majke. I tebi,
sestro, koja se pitaš koliko još možeš izdržati. I tebi, mladiću i djevojko, pred tolikim
životnim odlukama. I tebi, stariji čovječe, kojemu su dani postali dugi, a posjeti rijetki.
Evo ti majke! To je dar koji ne moramo zaslužiti svojom snagom. Primamo ga upravo kao
djeca koja trebaju ljubav. A nije uvijek lako priznati da nam netko treba. Naučili smo
govoriti: mogu ja sam, izdržat ću, snaći ću se. Ponekad tako govorimo i pred Bogom.
Pokazujemo čvrsto lice, a u nama raste umor.
Pred Majkom smijemo biti djeca. Odrastao čovjek time ne gubi dostojanstvo. Naprotiv, uči
istinu o sebi: potreban sam ljubavi, potreban sam oproštenja, potreban sam Boga.
Dragi Studenčani, danas se slika Gospe Sinjske vraća u ovu kapelicu. Jedno je vrijeme ovdje
bila druga Gospina slika. Znamo, ista je Marija koju častimo pod različitim imenima i u
različitim svetištima. A ipak, pojedina slika, pojedino ime i pojedino mjesto postanu osobito
bliski srcu jednoga naroda i jednoga kraja. Za vas je takvo ime: Gospa Sinjska.
Uz njega su vezane molitve vaših obitelji, zavjeti, hodočašća i tihe zahvale. U njemu
prepoznajete Majku kojoj su se utjecali vaši stari i kojoj se i sami rado utječete.
Kao sinjski gvardijan danas među vas dolazim s posebnom radošću. U sinjskom svetištu
iznova susrećemo istu ljudsku potrebu: doći Majci i povjeriti joj svoje. Netko dođe zahvaliti.
Netko moliti za zdravlje. Netko za dijete. Netko za mir u kući. A netko dugo šuti, dok mu niz
lice teku suze. Pred Gospom se susretnu različiti životi, ali ih povezuje isto pouzdanje:
Majko, primi me i povedi me svomu Sinu. Neka takvo mjesto bude i ova kapelica.
Neka ovdje dijete nauči prekrižiti se. Neka mladi čovjek, prolazeći, barem u srcu kaže: Gospe,
prati me. Neka roditelj zastane i preporuči svoju obitelj. Neka stariji čovjek ovdje osjeti da
njegov život, njegova vjernost i njegove molitve imaju dragocjeno mjesto pred Bogom.
Ali poslušajmo i posljednju rečenicu današnjega evanđelja. Nakon Isusovih riječi učenik je
uzima k sebi. Tu počinje naš odgovor.
Danas primamo Gospinu sliku u kapelicu. Hoćemo li primiti Mariju i u svoj život? Hoće li u
našim domovima biti mjesta za molitvu? Hoćemo li djeci prenijeti vjeru koju smo primili?
Hoćemo li se znati zaustaviti, oprostiti, izgovoriti dobru riječ?
Primiti Mariju znači dopustiti da nas ona vodi Isusu. Ona želi da čujemo njegovu riječ, da mu
otvorimo svoje srce, da ga susretnemo u euharistiji. Želi da mu se vratimo kada se udaljimo.
Zato bi najljepši plod današnjega slavlja mogao biti nečiji povratak ispovijedi. Nečija
obnovljena nedjeljna misa. Pomirenje u obitelji. Zajednička molitva roditelja i djece, makar
kratka, makar započeta nespretno, nakon dugo vremena. Majčinska zaštita daje nam hrabrost
i za takve korake. Uz Majku lakše priznamo da smo pogriješili i lakše povjerujemo da je novi
početak moguć. A tko primi Mariju, uči i sam imati srca za druge. Ne možemo ovdje zazivati
Majku, a ostati ravnodušni prema čovjeku kojemu treba blizina. U ovoj župi svetoga Ilije
proroka neka naša vjera bude živa i u djelima: u posjetu bolesniku, u pomoći obitelji koja
teško živi, u strpljenju sa starijima, u vremenu darovanom djeci.
Tako će se majčinska toplina koju ovdje tražimo nastaviti kroz naše ruke.
Braćo i sestre, mnogo je nakana danas okupljeno pred ovom slikom. Neke ćemo izreći naglas.
Druge će ostati duboko u srcu. Povjerimo ih Mariji. Ona stoji uz križ i uči nas ostati uz Isusa,
vjerujući da posljednja riječ pripada njegovu uskrsnuću.
A sada joj se obratimo zajedno, jednostavno, kao djeca svojoj Majci.
Čudotvorna Gospe Sinjska, majko naša, primi danas ovu župu i sve njezine obitelji.
Čuvaj djecu, prati mlade, krijepi roditelje. Budi blizu bolesnima i osamljenima. Utješi
ožalošćene. Prati one koji žive daleko od rodnoga kraja i sačuvaj među nama ljubav koja
povezuje. Kad nam oslabi vjera, vodi nas Isusu. Kad pogriješimo, pomozi nam vratiti se. Kad
dođemo pod svoj križ, nauči nas ostati uz njega.
Daj da se uz ovu kapelicu obnavlja i molitva u našim kućama. Daj da se, gledajući tvoju sliku,
sjetimo Isusova dara i njegovih riječi: „Evo ti majke!“
Gospe Sinjska, primi nas pod svoju majčinsku zaštitu i vodi nas svomu Sinu. Amen.
