Rim, 6. listopada 2026.
Draga braćo i prijatelji,
poštovani alkari, alkarski momci i članovi Uprave Viteškoga alkarskog društva,
dragi hodočasnici iz Gospina Sinja!
Ima trenutaka kada čovjeku srce govori više nego riječi. Kada osjeti da ono što nosi u sebi ne može lako izreći. Ovo je jedan takav trenutak. Mi, djeca Sinja i Cetinske krajine, zajedno s prijateljima, danas slavimo svetu misu u bazilici svetoga Petra. Došli smo iz grada koji živi pod Gospinim pogledom na mjesto, gdje Crkva čuva spomen apostola kojemu je Isus povjerio da učvršćuje svoju braću i sestre u vjeri.
Kao vaš sinjski gvardijan, zajedno s vama osjećam duboku radost i zahvalnost. U ovu smo baziliku donijeli svoj zavičaj: svoje obitelji, svoje crkve i groblja, svoje radosti i brige. Donijeli smo uspomenu na one koji su nas učili prekrižiti se, izgovoriti Zdravomariju i pred Gospinom slikom povjeriti Bogu ono što nas boli.
Mnogi od njih nikada nisu mogli doći u Rim. A ipak, danas su na neki način ovdje s nama. U našoj vjeri živi njihova vjera. U našoj molitvi nastavlja se njihova molitva. U našoj zahvalnosti odjekuje njihov život. Zato danas pred ovim oltarom želimo reći jednostavno: Gospodine, hvala ti što smo ovdje. Hvala ti za vjeru koju smo primili. Hvala ti za Crkvu kojoj pripadamo.
Današnje evanđelje vodi nas u kuću Marte i Marije. Marta prima Isusa i zauzeto ga poslužuje, a Marija sjeda do njegovih nogu i sluša njegovu riječ. Isus Martu nježno podsjeća da se u mnogim brigama može izgubiti ono najvažnije: blizina Boga.
Ta riječ danas govori i nama. Mnogo je toga trebalo pripremiti za ovo hodočašće. Mnogo dogovora, obveza i odgovornosti. Stoga smo zahvalni svima koji su pomogli u realizaciji ovoga hodočašća i u Rimu i u Sinju. Ali sada smo ovdje, pred Gospodinom. Sada smijemo zastati. Sada smijemo utišati sve ono što nas prati i reći: Isuse, došli smo te slušati.
Jer hodočašće postaje plodno kada se, uz naše korake, pokrene i naše srce. Kada Bogu dopustimo da nas dotakne. Kada se s puta vratimo spremniji ljubiti, praštati i služiti.
U Gospinu smo mjesecu, a sutra slavimo i Gospu od Krunice. Kako je to blizak i drag spomendan nama koji dolazimo iz Gospina Sinja! Koliko je krunica prošlo kroz ruke naših majki i baka! Koliko je Očenaša izgovoreno za sinove i kćeri daleko od kuće, za bolesnike, za mir u obitelji i u domovini, za uspjeh u školi i na poslu, za povratak onih koji su otišli! A koju su snagu dobili naši branitelji s krunicom oko vrata u obrani naše domovine. Koliko je puta čovjek, kada više nije znao što reći, uzeo krunicu i pronašao snagu za još jedan dan!
U toj jednostavnoj molitvi naš je narod učio ostati uz Isusa. S Marijom je razmatrao njegov život, njegov križ i njegovo uskrsnuće. Učio je da patnja nema posljednju riječ i da Bog ne napušta svoju djecu. Tu vjeru danas donosimo u Rim.
Dragi prijatelji, ovdje snažno osjećamo kako je lijepo biti Hrvat katolik. Lijepo je znati odakle dolazimo. Lijepo je imati domovinu koju volimo, jezik na kojemu molimo i pjesmu koja nam izmami suze. A jednako je lijepo ovdje otkriti da pripadamo velikoj obitelji Crkvi, u kojoj ljudi svih naroda i jezika zajedno izgovaraju: Oče naš.
Naša hrvatska pripadnost i naše katoličko zajedništvo ovdje se susreću u zahvalnosti. Ljubav prema vlastitome narodu otvara nas poštovanju drugih. Vjera nas uči prepoznati brata i sestru u svakome čovjeku.
U ovoj bazilici osjećamo: imamo svoj dom u Sinju, a imamo svoj dom i u srcu Crkve, u Rimu. Zato danas zahvaljujemo Katoličkoj Crkvi, majci i učiteljici, koja je stoljećima pratila naš narod. Naša povijest bila je teška i bremenita. Bilo je u njoj ratova i progona, siromaštva i iseljavanja, razorenih domova i prerano iskopanih grobova. Bilo je vremena kada se budućnost jedva nazirala.
U takvim je vremenima Crkva čuvala vjeru i nadu. U crkvama i samostanima čuvala je zapise, knjige i uspomene. Čuvala je imena ljudi i pamćenje mjesta. Uz oltare su rasle škole; uz molitvu se učilo čitati i pisati. Svećenici, redovnici i redovnice dijelili su život naroda, njegove oskudice i njegove nade. Dok se naš narod ukorjenjivao u krajevima današnje domovine i primao kršćansku vjeru, ulazio je u zajedništvo Crkve koje će duboko oblikovati njegovu kulturu i povijest.
Crkva nas je učila da čovjek ima dostojanstvo koje mu nitko ne smije oduzeti. Da sloboda traži odgovornost. Da se domovina voli poštenim radom, brigom za slabe i spremnošću na žrtvu. Danas zahvaljujemo za sve one koji su nam to prenijeli vlastitim životom.
A ovdje, uz spomen svetoga Petra, na poseban način zahvaljujemo papama.
Sjećamo se drevne povezanosti našega naroda s Petrovim nasljednicima, povezanosti koju svjedoče i pisma pape Ivana VIII. knezu Branimiru, hrvatskom svećenstvu i narodu. Kroz stoljeća se ta veza obnavljala u molitvi, vjernosti i zajedništvu. S osobitom ljubavlju sjećamo se svetoga Ivana Pavla II. U teškim danima naše novije povijesti njegova su blizina i zauzimanje bili izvor ohrabrenja. Njegovi dolasci u Hrvatsku ostali su zapisani u srcima ljudi.
Sjećamo se i drugih papa koji su nas učvršćivali u vjeri, poticali na mir i podsjećali na odgovornost koju nosimo kao kršćani. Sutra ćemo sudjelovati na audijenciji kod Svetoga Oca Lava XIV. Pred njega donosimo svoju odanost, ali već danas za njega molimo.
Molimo da mu Gospodin podari zdravlje, mudrost i snagu. Da ga Duh Sveti vodi u služenju Crkvi. Da po njegovu pastirskom glasu mnogi čuju Kristov poziv na mir, zajedništvo i nadu.
Naša ljubav prema papi neka se prepozna i u spremnosti da živimo evanđelje koje naviješta.
Dragi alkari i alkarski momci!
Vi nosite baštinu koja je duboko utkana u dušu našega grada. U vama ljudi prepoznaju ponos Sinja, dostojanstvo tradicije i uspomenu na hrabrost naših predaka.
Sinjska alka čuva pamćenje obrane grada 1715. godine, a naš narod to pamćenje nosi zajedno sa zahvalnošću Čudotvornoj Gospi Sinjskoj.
U toj baštini ima mnogo više od svečanosti jednoga dana. Ima vjernosti, discipline, zajedništva i odgovornosti. Ima obveze da ono što smo primili predamo onima koji dolaze nakon nas. Zato vas danas, kao vaš gvardijan, želim ohrabriti: čuvajte tu baštinu životom.
Neka se viteštvo vidi u poštenju. Neka se hrabrost vidi u obrani slaboga. Neka se dostojanstvo vidi u poštovanju čovjeka. Neka se vjernost vidi u obitelji, prijateljstvu i danoj riječi.
I danas je potrebna hrabrost: priznati pogrešku, oprostiti uvredu, pomiriti se s bratom i sestrom, ostati pošten kada je lakše pristati na nepravdu.
Takva hrabrost gradi naš Sinj. Takva hrabrost čuva Hrvatsku. Takva hrabrost raduje Gospu.
Dok stojimo u ovoj veličanstvenoj bazilici, sjetimo se i svetog Petra. Bio je čovjek velikoga srca, ali i čovjek slabosti. Obećao je vjernost, pa se uplašio. Zanijekao je Isusa, pa zaplakao. A Isus ga je ponovno pozvao da ljubi i služi. To je velika utjeha za sve nas. Gospodin poznaje naše slabosti i ipak nas poziva. Daje nam priliku početi iznova.
Pred njim danas možemo iskreno otvoriti srce. Zahvaliti za dobro koje smo primili i zamoliti oproštenje za dobro koje smo propustili učiniti.
Možda upravo to bude najljepši plod ovoga hodočašća: obnovljena molitva, nedjeljna misa, pomirenje u obitelji, povratak sakramentima, odluka da nekome pomognemo.
Braćo i sestre, vratimo se iz Rima s takvim darovima.
Vratimo se s više povjerenja u Boga, s više ljubavi prema Crkvi i s više strpljenja za ljude koji su nam povjereni. Neka naši mladi po nama vide da je vjera živa. Neka naši stariji osjete da su voljeni. Neka naše obitelji budu mjesta gdje se moli, razgovara i prašta. A sada sve svoje nakane povjerimo Gospi.
Čudotvorna Gospo Sinjska, Majko naša, danas ti iz Rima, srca katoličanstva, povjeravamo svoj Sinj i cijelu Cetinsku krajinu, Splitsko-dalmatinsku županiju i našu domovinu. Povjeravamo ti alkare, alkarske momke i sve koji čuvaju našu baštinu. Čuvaj naše obitelji. Prati našu djecu i mlade. Budi blizu bolesnima, našim starima, osamljenima i svima koji nose teške brige. Izmoli mir našoj domovini i cijelome svijetu.
Čuvaj Svetoga Oca Lava XIV. i cijelu Crkvu. Nauči nas, kao što si ti znala, slušati Božju riječ i vjerno je živjeti. Gospodine, hvala ti za naše pretke i za vjeru koju su nam predali. Hvala ti za domovinu. Hvala ti za Crkvu i za Petrove nasljednike. Hvala ti što nas danas okupljaš za svojim stolom.
Daj da ono što smo primili sa zahvalnošću predamo dalje s ljubavlju.
Da naša djeca po nama upoznaju tebe. Da u našem Sinju ostane živa molitva i vjera.
Da u našim srcima ostane tvoja riječ. Amen.
