Proslava Velike Gospe - 2011. godine

 

Hodočasnici iz svih krajeva Hrvatske, Bosne i Hercegovine te mnogi koji se nalaze na odmoru u Hrvatskoj došli su Sinj na proslavu Velike Gospe. Već od 3.00 sata više od 40 svećenika bilo je hodočasnicima na raspolaganju za sakrament pomirenja. Slavlje svetih misa započelo je u 4.00 sata.

Slavljenje zvona i sviranje fanfara u 9.30 sati označilo je skidanje Slike Gospe Sinjske i početak proslave svetkovine Uznesenja blažene Djevice Marije na nebo - Velike Gospe u Sinju 15. kolovoza 2011. godine. Sliku Gospe Sinjske u procesiji su nosili: fratri (bogoslovi), alkari, alkarski momci, policajci, hrvatska vojska, vatrogasci, časne sestre franjevke, članovi udruge hrvatskih branitelja dragovoljaca, članovi udruge veterana i dragovoljaca Domovinskog rata, članovi udruge obitelji s 4 i više djece, časne sestre milosrdnice, glazbari, djevojke u narodnim nošnjama (Zbor), članovi folklora iz Graba, bračni drugovi udruge 'Cjelovit život', franjevački svjetovni red (FSR), majke, članovi udruge baštine Cetinske krajine, članovi FRAME – Sinj, članovi građanskih udruga, gradonačelnici i načelnici općina i dobročinitelji Svetišta Gospe Sinjske.

Razmišljanja uz molitvu krunice koja se molila za vrijeme procesije predmolili su fra Tino Labrović i Helena Balajić, a fra Stipe Šušnjara je vodio program kroz procesiju. Voditelji procesije bili su fra Siniša Balajić, fra Tomislav Dukić i fra Marko Domazet Lošo.

Euharistijsko slavlje predvodio je mons. Marin Barišić, nadbiskup splitsko-makarski i metropolita. U koncelebraciji su bili fra Bože Vuleta, gvardijan i upravitelj svetišta Gospe Sinjske; fra Pavao Norac Kevo, župnik Gospe Sinjske; don Stipe Ljubas, dekan Cetinskog dekanata, fra Josip Bebić, ravnatelj inozemne pastve i još 12 svećenika jer su svi ostali ispovjedali veliko mnoštvo vjernika.

Nakon popričesne molitve fra Pavao Norac Kevo donio je župske obavijesti za daljnji tijek proslave i kroz slijedeći tjedan, a zatim je riječ zahvale izrekao fra Bože Vuleta, gvardijan i upravitelj svetišta Čudotvorne Gospe Sinjske.

Fra Bože Vuleta je rekao:

"Bogu hvala i hvala našoj nebeskoj Majci, Čudotvornoj Gospi Sinjskoj za ovu veliku Svetkovinu. Doista danas vrijede riječi iz onoga njezina hvalospjeva 'Veliča': „Od koljena do koljena dobrota je Božja nad onima koji se njega boje i koji ga ljube“.

Svima vama, dragi hodočasnici iz Hrvatske i iz naše susjedne Bosne i Hercegovine i sa svakoga kraja Božje zemlje čestitam današnji blagdan na čelu s našim nadbiskupom mons. dr. Marinom Barišićem. Pozivam vas da zajedno sa mnom pozdravite našega o. Nadbiskupa.

Oče nadbiskupe u ime svoje, svoje braće franjevaca i svega ovdje okupljenoga naroda velika Vam hvala za predsjedanje ovom svečanom euharistijskom slavlju. Neka Vas prate naše molitve Čudotvornoj Gospi Sinjskoj.

Pozdravljam fra Josipa Bebića, ravnatelja inozemne pastve Hrvatske biskupske konferencije, i sve vas hodočasnike koje svake godine privlači ovo Gospino svetište sa svih krajeva ove naše i Božje kugle zemaljske. Dobro došli u njezino Svetište!

Pozdravljam sve svećenike na čelu s dekanom Cetinskoga dekanata don Stipom Ljubasom.

  • -          Ponajprije veliku zahvalu upućujem svoj braći svećenicima koje ne vidimo za oltarom ali oni neumorno i dugotrajno ispovijedaju. Njima doista jedna velika hvala.
  • -          Hvala svoj braći franjevcima, svećenicima i laicima za sve organizacijske napore na čelu s našim župnikom fra Pavišom Norcem Kevom.

Danas Grad Sinj slavi svoj Dan. Čestitam Dan Grada svima na čelu s gradonačelnikom gosp. Ivicom Glavanom.

Drago nam je da su u ovom slavlju sudjelovali i dužnosnici državnih i vojnih vlasti, kao pravi hodočasnici:

  • -          državni tajnik gosp. Jozo Sarač,
  • -          dožupan gosp. Luka Brčić,
  • -          predstavnik Hrvatskog Sabora Miše Munivrana i drugi saborski zastupnici,
  • -         prof. dr. Ivan Pavić, rektor Sveučilišta u Splitu,
  • -          gradonačelnici i načelnici općina u Cetinskoj krajini i drugih prijateljskih    gradova i općina,
  • -          predstavnici građanskih ustanova, vojske i policije;
  • -          članovi udruga invalida i udruga branitelja proizišlih iz Domovinskoga rata,
  • -          članovi parlamentarnih stranaka.
  • -          Ovdje su uvijek dobro došli i državni dužnosnici i predstavnici različitih udruga iz Bosne i Hercegovine kao dio ogromne hodočasničke povorke s prostora Bosne i Hercegovine.

Poseban pozdrav zavrjeđuju naši članovi Viteškoga alkarskoga društva, alkari i alkarski momici koji se s nama i čitavim Gradom i Cetinskom krajinom pripremaju za 300. obljetnicu Alke i čudesne obrane Sinja. Poseban pozdrav i čestitke ovogodišnjem slavodobitniku gosp. Anti Zorici.

Pozdrav s blagoslovom upućujem i tebi, vjerni narode Cetinske krajine,

  • -          vama tijelom umorni a duhom neumorni hodočasnici pješaci,
  • -          a među vama posebno teškim bolesnicima, djeci i neumornim starcima i staricama;
  • -          vama očevi i majke, vama draga mladeži,
  • -          i vama raseljeni koje ovo svetište neodoljivo privlači,
  • -          i svima koji su sudjelovali u ovom slavlju posredstvom sinjskoga HIT radija.

Hvala svima koji su pridonijeli da ovo slavlje protekne u najboljem redu:

  • -          hrvatskoj policiji,
  • -          medicinskom osoblju, vatrogascima i svim gradskim službama,
  • -          časnim sestrama, bogoslovima, sjemeništarcima, redarima i svim volonterima.
  • -          Molitvenu zahvalnost upućujem svim medijskim djelatnicima na čelu s našim sinjskim HIT radijem.

Hvala Gradskoj glazbi Sinj na čelu s ravnateljem gosp. Grgom Grubišićem i posebno našem mješovitom zboru Čudotvorne Gospe Sinjske na čelu sa s. Jelenom i maestrom fra Jurom Župićem.

U ime svih studenata kojima pomažemo iz Fonda Gospe Sinjske najsrdačnije zahvaljujem svima koji su dali i daju svoje doprinose u taj naš Fond.  

Osobito hvala svima koji su zahvalni i sretni da su mogli pomoći pri organizaciji ove velike Svetkovine, a nisu spomenuti.

Zahvalnost upućujem svima koji ste molili i koji molite za nas svećenike. Pozivam vas da ostanemo u međusobnom molitvenom zajedništvu. Tako ćemo se dostojno pripremiti za 300. obljetnicu čudesne obrane Sinja, 2015. godine, kojoj je visoki pokrovitelj Hrvatski sabor.

Neka svima vama Svemogući Bog, po slici naše Čudotvorne Gospe Sinjske i rukom našega o. nadbiskupa udjeli svoj sveti blagoslov i ispuni sve vaše prošnje na slavu Bogu i na čast našoj blaženoj Djevici Mariji - Čudotvornoj Gospi Sinjskoj."

Za vrijeme blagoslova s Gospinom slikom svirale su fanfare a bogoslovi su držali Gospinu sliku uzdignutu na ramenima.  Nakon otpjevane himne "Lijepa naša", u procesiji preko dvorišta Slika je vraćena u crkvu. Za vrijeme procesije do crkve slavila su zvona sa zvonika Gospe Sinjske!


Propovijed mons. Marina Barišića, nadbiskupa splitsko-makarskog, na svetkovinu Velike Gospe

Mons. dr. Marin Barišić

Nadbiskup metropolit splitsko-makarski

HOMILIJA

Svetkovina Uznesenja blažene Djevice Marije – Velika Gospa

Euharistijsko slavlje – Sinj, 15. kolovoza 2011.

Usta Marija i pohiti … Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu“.

Braćo i sestre! Na svetkovinu uskrsnuća blažene Djevice Marije dušom i tijelom uznesene u nebo, u evanđelju susrećemo Mariju na njezinom povijesnom pohodu iz nazaretskog doma Zaharijinoj kući. Uz blagoslovni pozdrav „Šalom!“ na pragu Zaharijinog doma, upita Marija Elizabetu „Kako si?“. Razdragana Elizabeta zaboravlja sebe i svoje poteškoće, od iznenađenja i radosti progovara: Blagoslovljena ti među ženama, i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi.  (Lk 1, 42-44).

I ja rado pozdravljam vas, draga braćo i sestre, okupljene danas u našem svetištu Gospe Sinjske. Srdačan pozdrav vama, braćo franjevci, čuvari svetišta Gospe Sinjske, oče gvardijane i oče župniče, poštovani dekane, ravnatelju inozemne pastve i braćo svećenici u koncelebraciji. Isto tako pozdravljam gospodina gradonačelnika, sve uvažene predstavnike državnih vlasti, hrvatske branitelje i njihove obitelji, ponosne alkare, sve Gospine hodočasnike, kao i sve one koje nosite u svome srcu.

1. Dakako, završila je blažena Djevica Marija svoje zemaljsko hodočašće. Mi častimo grobove i relikvije svetih apostola, no povijest ne poznaje i ne posjeduje relikvije blažene Djevice Marije. Od početka, kršćani Istoka i Zapada kao prvi događaj vezan uz Gospu, slave Marijino Uznesenje dušom i tijelom u nebo. Slave njezino uskrsnuće na radost neba i zemlje.

Iz potpuno ostvarene uskrsne dimenzije Marijina života, oslobođene ograničenosti vremena i prostora, majka Marija danas i nama dolazi ususret, pozdravlja i pita sve nas: „Kako si?“ Nije to uobičajeno, površno pitanje, već majčinsko, blisko, toplo. Pita okom i srcem, želi vidjeti i čuti glasove radosti i nade, tjeskobe i žalosti svoje djece. Pita nas ona koja nas je pod križem primila i rodila, ona koja sada svoje nebesko majčinstvo još dublje veže uz nas, svoje sinove i kćeri.

Kako si?“, pita nas ona koja je bila učenica i učiteljica vjere; ona, u čijem je srcu i domu boravila Riječ Božja – Isus Krist, začetnik i dovršitelj naše vjere, po kome smo kršćani sa željom da to još više budemo.  

Pita nas majka, koja dobro znade da je ljudski život poput putovanja na uzburkanom moru povijesti, gdje nije uvijek lako biti i izdržati. Puno je oluja, tama, noći, izazova, pitanja, ponuda, patnja, nepravdi, rana na duši i tijelu. U moru poteškoća i voda zna doći do grla. U nesigurnosti i ugroženosti, pokušavamo tražiti svjetlo i usmjerenje. Na pozornici života pojavljuju se neka svjetla, ali često su to zvijezde osvijetljene prividnim svjetlom umjetnih reflektora. Kad se svjetla ugase, onda nastaje veća praznina i tama.  

.

2. I Apokalipsa na simboličan način upozorava na Zmaja – prisutnost tame i zla. Svjedoci smo zavedenosti i opasnosti zla kako u povijesti, tako i u našoj stvarnosti. „Zmaj stade pred ženu koja imaše roditi“ (Otk 12, 4), da dijete proždre prije njegova rođenja. Svojim varkama ovisnosti, laži, krađe, kriminala, nasilja, droge, alkohola, podjela i razvoda, erotiziranog mentaliteta, pedofilije, egomanije želi osvojiti i sve rođene od žene.

Pobačaj i eutanazija, nepravde i podjele, poštenje i kriminal su doista u režiji Zmaja. Nikakvo čudo da djeca zavedenih roditelja, onih koji su u svoje vrijeme prihvatili abortus, danas uzvraćaju i prihvaćaju eutanaziju. Zmaj i kad priskače tobože u pomoć, nudeći svoj čamac za spašavanje, nije dobronamjeran. Mnoge potapa i davi u čaši, a neke s obećanim krilima prema raju, strmoglavljuje u dubine. Itekako je zainteresiran i za društvene i kulturne institucije, kao i za razum, savjest i srca ljudi.

Zbog toga nas majka Marija pita: Kako si?, Možeš li?, Kako se nosiš?, Uspijevaš li se održati? Da, braćo i sestre, pogađa nas i opterećuje nas puno toga u našoj sredini. Tko to od nas ne analizira, ne kritizira, ne upire prstom tražeći krivce i odgovorne za stanje u društvu? Jadikujemo i s istomišljenicima optužujemo one druge, opravdavajući sebe. Uvijek je netko drugi odgovoran za stanje i rješenje. Zar je stoga čudno da pripadamo najbrojnijoj stranci u Hrvatskoj – bezbojnoj stranci „jadikovanja i kukanja“?! Riječi majke Marije Kako si?, žele nas podsjetiti na mogućnost da mi budemo svjetlo u tami.

.

3. Na uzburkanom moru naše povijesti, blaženu Djevicu Mariju nazivamo Zvijezdom mora. Ona, majka Riječi Božje i naša Majka, prva je od nas uznesena dušom i tijelom u nebo i postala svom putničkom narodu, znak utjehe i sigurnost nade. Njena uskrsna ostvarenost je i naša budućnost.

Otajstvo, snagu i ostvarenost te budućnosti na slikovit je način izrazio ruski pisac i filozof Solovljev slikom dijamanta. Naime, po svome kemijskom sastavu, dijamant je isti kao ugljen. Svjetlo je bitno. Međutim, dok ugljen samo upija svjetlo, ne propušta ga, gasi ga u sebi, dijamant ga prima i dalje širi. Ljepota dijamanta nije u vlastitosti njegova sastava, jer je isti kao i tamnog ugljena. No, ni bogatstvo dijamanta ne ovisi samo o svjetlu, jer i na ugljen pada svjetlo, ali bez promjene. Bogatstvo i ljepota dijamanta plod je otvorenosti i prožimanja svjetlosti, a ujedno i osvijetljene materije, koja ga sada očituje u svojoj sredini.  

.

4. Svjetlo nikada ne analizira, već svjedoči i mijenja tamu. Izvor našega svjetla i nade jest Mlado Sunce s visine, koje osvjetljava tamu povijesti i samu tamu groba i smrti. Braćo i sestre, i u nama krštenicima već je na djelu isti proces: otvorenost naše ljudske grješnosti i darovanost Božjoj milosti. Ovom svjetlu otvorene su tolike osobe u našoj sredini, bračni drugovi, obitelji, mladi i stari, anonimni i nositelji društvenih uloga, tihi svjedoci koji su nam usmjerenje i ohrabrenje na našem zemaljskom putovanju. To su oni koji primiše svjetlo vjere, nade, ljubavi i koji ga odražavaju i svjedoče u svojoj sredini, osobito otvorenošću životu. Drago mi je ovdje navesti dio pisma koje sam primio ovih dana. Jedan bračni par, uz događaj krštenja svoga djeteta, ovako piše:

”Mi smo katolici, Hrvati i potječemo iz takvih obitelji. Naša je situacija društveno i financijski, hvala Bogu, dobra. Upravo nas vjera u Boga vodi kroz životne izazove bez iracionalnih strahova. Imati četvoro djece u današnjem društvu, nažalost, nije nimalo 'in', pogotovo ako ste, kao što smo mi, intelektualci, na uglednim i dobrim poslovima, s karijerama pred nama… Neki su naši poznanici skoro sa žaljenjem nad nama komentirali činjenicu da ćemo, eto, imati četvero djece… Oni u tome vide samo patnju i odricanje od ovozemaljskih blagodati. Djeca su najčešće smetnja u maksimalnom uživanju u istima.

Naše su životne vizije i prioriteti posloženi ipak malo drugačije. Neizmjerno je bogatstvo koje imamo slušajući dječji smijeh, pitanja i razgovore, prolazeći s njima dane odrastanja i nikakva druga ovozemaljska blagodat se s time ne može mjeriti. Svakodnevno zahvaljujemo Bogu na daru djece…” Ovo je stvarna himna Lijepoj našoj! U ovom zboru je melodija života i budućnosti naših domova i domovine Hrvatske.

Svjetlo Božje ljubavi i primjer života ovoga bračnog para, ali i tolike braće i sestara, poziva i ohrabruje nas da ne klonemo, da se ne zatvorimo, da ne postanemo tamni ugljen – fosili života. Egoistično zadržavanje svjetla samo za sebe ne darivajući ga drugima, gasi život i nadu u budućnost. Slika dijamanta izražava ljepotu života, slavu i dostojanstvo čovjeka. Po svojoj naravi, čovjek teži za slavom. Ponekad na pogrješan način, pod svaku cijenu. U broju svojih cipela ne osjeća se dobro, a koračati mu je dalje i više. Međutim, ponižavajuće je kad se predaje duša i prodaje tijelo za kratkotrajnu slavu, vlast i čast.

.

5. Samo je Bog dostojan slave i hvale. Upravo je riječ slava u Bibliji riječ za Boga. Ali, Bog svoju slavu ne želi sam za sebe, dijeli je s nama. Za slavu smo stvoreni i određeni. Svjesni toga, i onomu koga pratimo na vječni pokoj znamo reći: slava mu! Tako govorimo i kad čovjek više sliči ugljenu! Smrt je neizbježna za svakoga čovjeka. Na tu ljudsku neizbježnu sudbinu u poganskom Rimu, podsjećalo se slavne osobe u najsvečanijem trenutku proglašenja titula, pobjeda i zasluga.

Prigodom dodjele ordena i odličja onima kojima su se podizali slavoluci, na dan svečanosti, jedan sluga držeći u ruci lovorov vijenac, i idući iza slavljenika, stalno je ponavljao ove riječi: memento mori, memento mori! Sjeti se da ćeš umrijeti! Istina je to, ali ne potpuna.

.

6. Naime, smrt je neizbježni zid pred kojim se zaustavlja svako zemaljsko biće. Ipak, mi kršćani u vjeri nadilazimo ovu ljudsku, da ne kažem pogansku logiku, svojevrsnu opomenu: memento mori! U svjetlu Radosne vijesti Boga ljubavi koji radi nas i radi našega spasenja čovjekom posta, od toga, za čovjeka najradosnijeg događaja, ovaj memento ostaje, ali dobiva posve drukčiji smisao: Memento vivere! Spomeni se da ćeš živjeti! Ne više opomena, već radosna poruka! Ne crni ugljen, već transformirani u dijamant, naša je budućnost. Bog, izvor života, izvor je i slave. Nas, svoje sinove želi uvesti u svoju slavu. Zato je čovjekom postao, ponizio se do dna križa, smrti i groba, da nas uvede u slavu Kristova i našega uskrsnuća. Koliko je samo snažan, slavan i istinit Kristov križ?!

Bez poniznosti i skromnosti nema uspjeha ni slave“, rekoše neki dan trener i igrači najslavnijega kluba. To mi priznajemo svakodnevno molitvom pozdravljajući Djevicu Mariju, moleći da po muci Kristovoj i križu k slavi uskrsnuća privedeni budemo.  Bez žrtve i ljubavi nema pravoga uspjeha na razini osobnog i društvenog života. Osobito ovo vrijedi za bračno i obiteljsko zajedništvo. Nikakvo čudo da brak takozvanih slavnih, često zbog nedostatka žrtve, skromnosti i poniznosti, neslavno završava. Egomanija poništava drugoga pretvarajući ga u sredstvo svoje slave i užitka. „Dok meni ide dobro s tobom, i dok se ja osjećam dobro, bit ćemo zajedno, inače mi ne trebaš!“ A gdje je ono „obećavam ti vjernost u dobru i u zlu, u zdravlju i u bolesti, ljubit ću te i poštovati u sve dane života svojega“? Nažalost, to je slučaj svih onih koji u svome egoizmu ostaju na razini sebičnosti ugljena, a ne dijamanta koji i prima i daruje sebe.

.

7. Memento vivere! Spomeni se da ćeš živjeti! Svima nam je potrebno rasti u svijesti i dostojanstvu kršćanske poruke nade i života. Iz iskustva svoje radosti, sv. Pavao u poslanici Efežanima podsjeća nas da smo stvoreni, spašeni i proslavljeni na hvalu slave Božje milosti (usp. Ef 1, 6.12.14.).  

Gloria Dei homo vivens – slava je Božja živi čovjek, veli sveti Irenej. Ovo je čovjekovo konačno i najveće dostojanstvo. Pozvani smo već ovdje i sada svjedočiti, odražavati u životu i na licu slavu Božju u svakodnevnim odnosima i društvenim ulogama, gradeći pravednije zajedništvo i opće dobro svih ljudi.

Vremenitost i vječnost, nebo i zemlja, duša i tijelo, život i vjera, ljubav prema Bogu i bližnjemu, više se ne mogu rastavljati bez posljedica. Kad god je čovjek iz svoga života pokušao udaljiti Boga, sam čovjek je najgore nastradao. Sjetimo se strahota i tragedija sva tri ne tako davna pokušaja bezboštva, fašizma, nacizma i komunizma. Koje li katastrofe i sramote za ljudski rod! 

Memento vivere! Spomeni se da ćeš živjeti! Čini nas odgovornima i zauzetima ovdje i sada u perspektivi vječnosti; ohrabruje nas u svjetlu vjere i uskrsne nade; oslobađa nas straha smrti, pa i od moderne pojave straha od života. Kristov vjernik nije razočaran i sit ovoga života, već radosno teži za njegovom puninom. Ta punina nam je darovana u Isusu Kristu, raspetom i uskrslom, božanskom svjetlu koje osvjetljava sve tame i noći ljudskoga srca.

.

8. Braćo i sestre! Novost pretvaranja ugljena u ostvarenje dijamanta započinje darom Kristova prosvjetljenja koje je po krštenju već na djelu u nama. Događaj svetog krštenja oci su nazivali naše malo uskrsnuće. Zato dar krštenja nije tek jedan biografski podatak prošlosti. Ako bi to bio slučaj, ostali bismo poput ugljena: površno osvijetljeni, a ne prožeti i propusni za svjetlo! Primili bismo milost, ali bismo je ugasili u svome životu. Novi život po krštenju dinamična je stvarnost po kojoj smo suukopani i suuskrsli, duboko povezani s Kristom, njegovim životom, križem i uskrsnućem. Od sada i naše umirati – ono svakodnevno, kao i ono neizbježno konačno zemaljsko, jest za život vječni! Spomeni se da ćeš živjeti! Memento vivere!

Isus Krist, prvorođenac usnulih, začetnik je Života i novi Adam. Pozvani smo „odložiti“ prijašnje ponašanje, staroga čovjeka, koga varave požude vode u propast, a obnavljati se duhom svoje pameti i obući novoga čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine (Ef 4, 22-24), da nam Krist bude bogatstvo slave; da Krist prebiva u srcima našim; da mognemo spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu.

.

9. Ograničeni čovjek sa svojim razumom, dolazi do granica. Tamo gdje je za razum tama, dalje ne ide i ne vidi. Vidi i ide dalje vjera i ljubav. Za vjeru i ljubav, onaj granični zid smrti postaje proziran i prohodan do cilja. Ako nas, ograničene i smrtne ljude, konačna spoznaja i ostvarenje našega života nadilaze, ne nadilaze onoga koji je Stvoritelj i Otkupitelj svijeta i čovjeka. S povjerenjem u njegovu božansku ljubav, mi kršćani vjerujemo u Kristovo uskrsnuće!

Vjerujemo u Marijino Uznesenje dušom i tijelom u nebo! U toj istoj nadi vjerujemo u ostvarenje i našega života i cjelokupne povijesti. Naš je Bog, Bog živih! Naša vjera i nada ne govore nam samo o onoj konačnoj budućnosti, već vjera i nada su osobni poziv i ohrabrenje za naše odgovorno življenje u sadašnjosti. Jer samo perspektiva vječne budućnosti otvara i omogućuje perspektivu i naše zemaljske budućnosti.

.

10. Zato ovo majčino „Kako si?, nije uobičajeno pitanje trenutka, već zahvaća dublje i šire. Svakako, odnosi se na zdravlje, uspjeh, zaposlenje, primanja, kredit… Ali, uključuje i zdravlje naše duše, odnose u braku, obitelji i na radnome mjestu.

Majčinskom brigom i toplinom to se pitanje pretvara u svijest dostojanstva sinovstva, rađanja i ohrabrenja novog čovjeka u nama. Svojim milosrdnim pogledom naša Gospa Sinjska nas želi potaknuti da molitva bude prisutnija u našem životu; da radosno nedjeljom sudjelujemo na euharistijskom slavlju; da pristupamo sakramentu pomirenja i pomirenje pružamo drugima; da budemo otvoreni životu, odgovorni u svojim ulogama, solidarni s potrebnima.

Na majčino pitanje „Kako si?“, neka svatko odgovori iskreno, sinovski, iz svoje osobne i bračne, obiteljske i društvene stvarnosti. Majko Marijo, hvala ti na susretu! Pomozi nam, molimo te, da naše kuće pretvorimo u domove i kolijevke života, da bismo hrvatskom tijelu, osobito mi kršćani, svojom vjerom i nadom, odgovornošću i solidarnošću, dali i dušu na putu tvoga i našega Uznesenja dušom i tijelom u nebo.

Majko, Tvoji smo! Dobri smo, ali i slabi. Pomozi nam biti boljima. Amen!

mons. Marin Barišić


Propovijed o. Provincijala Željka Tolića na svetkovinu Velike Gospe

Velika Gospa, Sinj, 15. kolovoza 2011.

Poštovana braćo svećenici, dragi vjernici i hodočasnici, od onoga dana kada je hrvatski narod u 7. st. došao u ovu zemlju i preko opata Martina 641. godine uspostavio prve veze sa Sv. stolicom, kada je odbacio poganska božanstva i napustio stara vjerovanja, kada je sagnuo svoje glave i koljena na sveto krštenje i prihvatio vjeru u jednoga jedinoga, pravoga i istinitoga Boga,

Boga Oca, Boga Sina i njihova Duha Svetoga, i kad je prihvatio Blaženu Djevicu Mariju kao majku Kristovu i majku svoju, kad je počeo postojati kao narod, kad je počeo graditi svoju kršćansku kulturu, kad je počeo pjevati svoje pjesme i izgovarati svoje molitve, kad je počeo graditi svoje crkve i samostane i o tome pisati svoje povelje, od one prve, koje  u Bijaćima 852. godine napisa slavne uspomene knez Trpimir, u kojoj se prvi put spominje hrvatsko ime: "Ego Trepimerus, gratia Dei dux Croatorum" ("Ja Trpimir, milošću Božjom knez Hrvata") – eto od tada, braćo i sestre, od tada pa sve do danas, evo već 14 stoljeća, na slavu Božju u narodu Hrvata čuje se Božja riječ koju smo upravo pročitali u misnim čitanjima. Četrnaest stoljeća živi se vjera kršćanska. Četrnaest stoljeća Hrvat moli: "Blagoslovljen Bog uvijeke". Četrnaest stoljeća Hrvat zbori: "Blagoslovljena ova zemlja Hrvatska". Današnja svetkovina Velike Gospe, vaša nazočnost i vaša brojnost, vaše htjeti i vaše biti danas u Sinju pred ovom Gospinom slikom i prilikom govori mi, braćo i sestre, da je i danas tako, govori mi da se u našem narodu vjera nije ugasila, svjedoči mi da smo ostali vjerni svome krsnome savezu što smo ga kao narod ne tako davno na izvoru Jadra u Solinu potvrdili, sugerira mi da smo unatoč mnogim pomorima i ponorima tijekom naše povijesti ostali vjerni i Božjoj objavi i Crkvenoj predaji. Reklo bi se: "Kako bijaše na početku, tako i danas". I posljednji sam, braćo i sestre, koji bi u to posumnjao, zadnji sam koji bi to pobijao, ali zato sam prvi u nečemu drugome. Prvi sam koji bi kazao, potvrdio i ustvrdio da je ta naša vjera danas pomalo izblijedila i oslabila.

Braćo i sestre, ono što vidim i osjećam, to i govorim, a kažem vam: istina je, istina je da smo ostali vjerni svojim početcima, da smo ostali vjerni svome krsnome savezu i Božjoj objavi i Crkvenoj predaji – sve je to istina, ali vjera, vjera, braćo i sestre, ona svakodnevna, životna i življena je oslabila, malaksala i izblijedila. Ja hoću reći: naše vjerovanje kao dogma i kao princip i naše kršćansko opredjeljenje i danas je čvrsto, kao Kamešnica čvrsto i stameno, ali vjera, ali život u vjeri i po vjeri i vjerovanju je nešto drugo – tu smo slabi i malaksali, vidno umorni i posustali. To se vidi i osjeća, to se, nažalost, svakodnevno i manifestira. U čemu?

Braćo i sestre, svećenik nije političar da mora stvari skrivati. Nije ni diplomat, da stvari mora ovijati. Svećenik je glasnik Božji koji mora javno nastupati i javno govoriti, pa ću zato i reći. Nije li istina, nije li istina da među nama ima velikih nereda i u hvatskom narodu velikih grijeha? Ne ptvrđuje li to naše svakodnevlje? Jer, ako pogledamo ponašanje mnogih kršćana i drugih ljudi oko nas, ako istinoljubivo sagledamo naše riječi i djela, naše postupke i međusobne odnose, ako pogledamo opću društvenu situaciju pod vidom morala i etike, zar se možemo ponositi? Ako pokušamo analizirati koliko je samo lažnih i praznih obećanja, koliko je tu ljubomore, mržnje, zavisti, koliko je demagogije i obične frazeologije, ma koliko je samo obmane bez trunka savijesti i laži bez imalo odgovornosti – ma more jedno, zar se time hvaliti? A ako, a ako tome pridodamo česte svađe i ubojstva, ako tome pridodamo silovanja i obiteljska nasilja, gnusne i nekulturne psovke protiv Boga i Gospe koji ne zazivaju Božji blagoslov nego izazivaju njiovu srdžbu i prokletstvo, drogiranja i opijanja, pljačke i razbojstva i kriminal svake vrste, svake jačine i svake težine, a što reći. Zar ne to da se svi u čudu pitamo odakle tolika pokvarenost. Ponovno govorim, odakle tolika pokvarenost, odakle toliko npoštenja i dvoličnost ljudi koji se gotovo devedeset posto izjašnjavaju da su vjernici – katolici. Odakle tom narodu koji se ubraja u katoličke narode, odakle ta razlika u ponašanja između onoga u što vjerujemo i onoga kako živimo i kako se ponašamo. A 14 stoljeća je iza nas, rekoh 14 stoljeća, a ne 14 dana. Braćo i sestre ovim nipošto ne želim reći da i dobra nema. Ima ga hvala Bogu. Uvijek ga je bilo i uvijek će ga biti. Ali ovako stanje je tu; prisutno je u nama i među nama i vrlo brzo se nažalost i zarazno širi te postaje sve sličnije starozavjetnoj Sodomi i Gomori. A što se dogodilo tim iskvarenim gradovima i njihovim građanima svima nam je poznato. Imajući ovaku sliku pred sobom, sagledavajući ovakvo stanje s pravom se moramo upitati: što se to s hrvatskim čovjekom dogodilo? Zašto se iskrvario? Pitamo se iskreno, pitamo se ozbiljno braćo i sestre. Pa slavimo blagdan Velike Gospe. Kad ćemo pred sebe stati i kad ćemo se upitati i kad ćemo biti iskreni i sebi i Bogu i Gospi i narodu ako ne danas na ovako veliki blagdan, ako ne pred majkom, ako ne pred Gospom koju još i majkom zovemo. Odgovor braćo i sestre na ovo pitanje vrlo je jasan: čovjek se udaljio od Boga. Štoviše, čovjek je otjerao Boga iz svoga srca. Vrijedi to ponoviti: čovjek je otjerao Boga iz svoga srca. A gdje Boga nema braćo i sestre, gdje se Bog ne poštuje, gdje se Bog  ne priziva i ne moli, ne može dobro biti. Gdje nema straha božjega, gdje nema stida i obzira ljudskoga, ne može dobro završiti. Zlo činiti, a dobru se nadati neće uspjeti. Gdje Boga nema, nema ni ljubavi, jer Bog je ljubav i izvor svih ljubavi. Ma Bog je dobro, samo dobro, jedino dobro, najveće dobro rekao je sveti Franjo Asiški. Gdje takvog Boga, Boga dobrote nema, gdje nema Boga dobrote, gdje je takav Bog prekrižen i otjeran, tu braćo i sestre više nema ni sunca ni mjeseca, ni dobra ni ljubavi, ni svete radosti ni plodnosti. Ma nema ništa čime bi srce svoje nahranio, nema ništa čime bi dušu svoju osvježio, ma ničega, ničega čemu bi se radovao. Pa i Gospa kliče, i Gospa se raduje, čuli smo to u evanđelju, jer joj je srce, jer joj je srce puno Boga i milosti njegove. Gdje Boga nema kolo vodi sotona, zavodnik svega svijeta, kako je to kazao sv. Ivan, koji civilizaciju kršćanske ljubavi želi pretvoriti u civilizaciju egoizma, oholosti, bahatosti, pragmatizma i relativizma u kojoj je i trenutačno i dugoročno dozvoljeno sve što ti koristi i odgovara. Želi je pretvoriti u civilizaciju u kojoj grupica od 200-ak homoseksualaca i lejzbijki na ogavan i neviđen način provocira, terorizira i ponižava jedan cijeli grad, cijelo jedno društvo i državu. Želi je pretvoriti u civilizaciju koja gazi bližnjega svoga kao pokidanih krpa. Želi je pretvoriti u civilizaciju, u svijet i društvo bez Boga. A tko gradi svijet bez Boga upozorio nas je blaženi i dragi papa Ivan Pavao II. gradi ga protiv čovjeka.

Dragi vjernici i hodočasnici, sodomsko stanje i ovu nezdravu situaciju moramo mijenjati, ono loše i pokvareno u nama i među nama, u našem društvu i narodu, trebamo promijeniti.  Današnja svetkovina blažene Djevice Marije – Velike Gospe, Božja riječ, sakramenti koje ste primili, ispovijed kad ste se ispovjedili sve nas mora dotaknuti i sve nas pokrenuti u put preobrazbe u nove, moralnije, odgovornije i pravednije ljude. I nas svećenike da ne biste rekli da izbjegavamo. I nas svećenike, a također i vas vjernike.

Kad je jedne prigode jedan novinar upitao Majku Tereziju 'što bi trebalo promijeniti u Crkvi?', odgovorila mu je 'trebamo se promijeniti, gospodine, vi i ja'. Drugim riječima, svaki čovjek, a osobito vjernik-kršćanin mora iz dana u dan postajati bolji, pošteniji, moralniji i odgovorniji. Ako Boga razumijemo, razumjet ćemo da nam Bog u svojoj svetoj riječi dolazi bez oružja jer nas ne želi izvana osvojiti nego iznutra preobraziti, obnoviti i vratiti. Ako Boga i Gospu razumijemo, razumjet ćemo onda, braćo i sestre da nije moralno sjediti na dvije stolice, da se ne može živjeti s filozofijom 'danas ću još biti poganin, bit ću u partiji, bit ću ovdje ili ondje, a od sutra ću, Bože i Gospe, početi živjeti kao kršćanin'. Razumjet ćete onda da se ona temeljna, ljudska, kršćanske, evanđeoska i moralna načela ne mogu kao čarape mijenjati. Ako Boga i Gospu razumijemo, razumjet ćemo, braćo i sestre, da se ne može biti kršćanin, da se ne može križ oko vrata nositi, da se krunica u auto ne može objesiti, da se sakramenti ne mogu primati, a istodobno kad dođe za to prilika, a u životu ih je puno, protukršćanske ideje, stavove i svjetonazore podržavati. Braćo i sestre, to ne ide zajedno. Kršćanska vjera takvu dvoličnost osuđuje. Đavolski relativizam, rekao sam – da, đavolski pragmatizam - da, ali kršćanska vjera – ne. Kršćanska vjera to zabranjuje, osuđuje i grijehom imenuje. Ako Boga i Gospu ispravno razumijemo, razumjet ćemo, dragi vjernici i hodočasnici, da se kršćansku vjeru ni pod koju cijenu ne može prilagođavati sebi nego se 'i vi, gospodine, i ja moramo promijeniti'. To je naša trajna obveza – i božićna i uskrsna, i jutarnja i večernja i svakodnevna.

„Gledajte, koliku nam je ljubav darovao naš Otac nebeski“ – poručuje nam sveti Pavao, da se „djeca Božja zovemo i jesmo“. Da, braćo i sestre, kao i njegov Sin, Isus Krist, i kao Gospa, i mi djeca njegova, njegova smo svojina, njegov smo čak i rod. Na njegovu smo sliku stvoreni, krvlju njegova Sina smo otkupljeni, njegovom svetom milošću smo posvećeni, njegovom riječju preporođeni, njegovom voljom uzvišeni. Ako razmišljamo, moramo doći do toga koliko nas je uzvisio. Dao nam je oči da vidimo, dao nam je ruke da radimo, dao nam je noge da hodimo, dao nam je jezik da govorimo, dao nam je razum da razmišljamo, dao nam je i srce, kao i Gospi, da kao i Gospa one najljepše uspomene u svom srcu sabiremo i o njima razmišljamo. Da, moja braćo i sestre, sve to nama dade Bog kao djeci svojoj. Ali, ne samo to. Uz to nam podari ravnice i planine, i rijeke i more naše sinje, obdari nam Bog ovu lijepu zemlju i baštinu. Zašto? Da je volimo, da je čuvamo i da je ovako lijepu i prelijepu potomstvu svome u baštinu predamo.

I danas, an svetkovinu Velike Gospe, što mogu drugo učiniti nego na svemu na razne načine i ovom svetom misnom žrtvom Bogu zahvaliti i uz to reći 'Blagoslovljen Bog u vijeke!' i k tome nadodati 'Blagoslovljena, Bože, bila ova zemlja Hrvatska. Ma što drugo mogu odlučiti nego se popraviti i promijeniti i u srcu i u duši i u životu i u ponašanju. Na tom putu preobrazbe, braćo i sestre, mi nismo sami. S nama je Bog koji nas je stvorio. S nama je Krist koji nas je otkupio. S nama je Duh Sveti koji nas je posvetio. S nama je presveta Djevica – Čudotvorna Gospa Sinjska – Kristova majka i majka naša. Kao Majku Kristovu mi je častimo, a kao Majku našu mi je volimo i mi joj se molimo. Molimo je u Gospinu pozdravljanju, i ujutro i na podne i navečer. Za koga je molimo? Molimo je za djecu, starce i vojnike, za mladiće i djevojke, za očeve i majke, za žive i pokojne, za ognjišta i lozu našu, za Domovinu i baštinu našu. Molimo je, braćo i sestre, za sve. I danas, na njezin najveći blagdan, također je molimo. Molimo je usrdno, molimo je pobožno.

Čudotvorna Gospe Sinjska, Gospe naša mati, čuvaj moj narod, baštinu svoju čije su brazde natopljene krvlju mučenika, mukom ribara i znojem težaka iz kojih niču klasovi zlatni i sviću pučine nove za dane nove. Gospe, ti si uvijek bila njegov stijeg, njegova slava i pobjeda, ali i Majka milosrđa što je čula svaki vapaj, izvidala svaku ranu. Čuvaj, Gospe, ovaj narod cetinski, čuvaj ovaj narod vjernički, čuvaj ovaj narod hodočasnički, čuvaj moj narod hrvatski!

Vodi ga, voli ga, štiti ga i čuvaj ga i kad moli i kad pjeva i kad pati. Čudotvorna Gospe Sinjska, naša dobra mati, ne zamjeri Gospe, u ime svih tvojih vjernika i hodočasnika, u ime svih nas ovdje pred tobom prisutnih ma još samo dvije riječi - Gospe Sinjska, mi te volimo i gotovo. Amen.

dr. fra Željko Tolić, provincijal