U samostanu se čuvaju i izlažu arheološka, numizmatička, etnografska zbirka, zbirka crkvenih predmeta i paleontološka zbirka. Sadašnji postav potječe iz 1982. god.
Arheološka zbirka Franjevačkog samostana u Sinju jedna je od najstarijih i najvrjednijih arheoloških zbirki u Hrvatskoj. Samo Split, Zadar i Zagreb imaju starije i vrjednije. Razlog osnivanju arheološke zbirke bila je činjenica što se u Sinju i Sinjskom kraju često nailazilo na arheološke spomenike.
Fratri su znali vrjednovati i cijeniti te spomenike i to su bili presudni razlozi ne samo za nastanak ove zbirke nego i za sadržaj kojeg ona čuva. Predmeti koji se u njoj nalaze ne potječu iz sustavnih arheoloških istraživanja, više su to slučajni nalazi pribavljeni marljivošću fratara i naklonošću naroda prema spomenicima prošlosti. Ono što zbirka posjeduje uglavnom je nađeno na području Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, a ponajviše u okolici Sinja. I ono po čemu je zbirka posebno poznata, ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu su spomenici koji potječu s poznatog arheološkog nalazišta Aequuma (Colonia Claudia Aequum) nedaleko Sinja, kod današnjeg sela Čitluka.
Iz sačuvanih fragmenata o inventaru doznajemo kako je prvo ime koje je zbirka nosila bilo "MUZEUM STARINA", a bila je smještena u jednoj dvorani zajedno s predmetima fizičke i prirodoslovne zbirke. Nešto kasnije dobila je novo ime "ZBIRKA STARINA". Godine 1927. sagrađena je u samostanskom dvorištu natkrivena, otvorena streha (lapidarij) i u nju su preneseni i smješteni nađeni kameni predmeti i ornamentika, a zbirka je dobila novo ime "ZBIRKA STARINA I LAPIDARIJ".
Začetnik, pokretač i tvorac ove zbirke bio je fra Ante Kostantin Matas. Rodio se 26. svibnja 1833. god. u Kladnjicama (Zagora). U Beču je Matas obilazio zbirke i muzeje i već se tu rodila ideja o osnivanju zbirke u Sinju. Odmah po dolasku u Sinj (1860. godine) organizira sustavna iskapanja na Čitluku. I već prvi dan kopanja iznjedrio je iz ruševina Heraklovu glavu, izvanredno umjetničko djelo i kako mnogi kažu najljepši ukras Arheološke zbirke franjevačkog samostana u Sinju. Iskapanje se nastavilo i svi su vjerovali da zemlja krije još puno vrijednog arheološkog materijala. Međutim poslije Heraklove glave nije se pronašlo ništa značajnije i iskopavanje je prekinuto.
Sačuvao se mali inventar arheološke zbirke od 30. studenoga 1882. godine. Iz inventara doznajemo da uz Matasa, za zbirku se zalažu profesori i direktori na gimnaziji fra Vice Šalinović i fra Šimun Milinović, kasnije barski nadbiskup. Inventar ima 79 brojeva i 122 predmeta. Ubilježeni su samo oni predmeti koji su se nalazili u prostoriji zbirke. Za ovaj inventar se dugo nije znalo, a pronađen je tek 1957. godine.
Godine 1881. dolazi na gimnaziju mladi profesor fra Ivan Tonković. Uz profesorske i ostale dužnosti pomaže fra Vici oko skupljanja i sređivanja zbirke. Poslije smrti fra Vice Šalinovića postaje kustos zbirke. U slobodno vrijeme odlazi na Čitluk i po starom Aequumu kopa i traži. Tadašnji direktor fra Josip Pajić odobravao je njegove planove, ali radi pomanjkanja materijalnih sredstava nije mu mogao mnogo pomoći. Fra Ivan se molbom obratio direktoru arheološkog muzeja u Splitu don Frani Buliću. Izložio je planove i zamolio za novčanu pomoć. Posredovanjem don Frane Bulića uprava gimnazije je dobila 150 forinti. Osim te pomoći, a kako svjedoči fra Šimun Milinović, rodoljubni župnici provincije Presvetog Otkupitelja skupili su znatnu svotu novca i izručili je fra Ivanu Tonkoviću. S tim novcem započelo se 1884. godine ponovno kopati na Čitluku. Za vrijeme kopanja često na Čitluk dolazi i don Frane Bulić, hrabrio i davao savjete.
Godine 1901. na franjevačku gimnaziju kao profesor klasičnih jezika dolazi fra Augustin Pajo Mišura. Direktor fra Josip Pajić, vidjevši njegovu ljubav i sklonost prema arheološkoj zbirci, imenuje ga kustosom zbirke. Čim je preuzeo zbirku A. P. Mišura se dao na posao. Iz prostorije u kojoj su se nalazili arheološki predmeti, uklonio je sve što se godinama nakupilo, a nije imalo nikakve veze s arheološkom zbirkom. Sada zbirka dobiva svoju prostoriju. Postavlja na lijevoj strani ukusne vitrine sa staklima u kojima su bili izloženi novci, zemljane svijeće i manji ukrasni predmeti. Na suprotnoj strani smještene su staklene i zemljane posude, alat, oružje i manji predmeti od kamena. Zidovi su bili ukrašeni velikim slikama na kojima su bili prikazani različiti oblici života starih Rimljana. Sve troškove za uređenje zbirke, kako navodi A. P. Mišura, pokrili su samostan, gimnazija i župnici iz okolice i zato ih on naziva svojim mecenama.
Godine 1911. A. P. Mišura u dogovoru sa samostanom i gimnazijom poduzima nova iskapanja u starome Aequumu. Mjesto iskapanja je pedesetak metara udaljeno prema sjevero-istoku od terena gdje su se vršila iskapanja 1884. godine. Uspjeh iskapanja je bio više nego dobar. Među važnije predmete koji su se tom prigodom našli spada: donja polovica kipa imperatora, vjerojatno cara Klaudija I., jer je on Aequum podigao na čast kolonije i stanovnicima podijelio pravo rimskih građana.
Uspjeh ovog iskapanja potaknuo je A. P. Mišuru i on se 15. lipnja 1912. godine pismeno obraća Beču i moli novčanu pomoć da bi se iskapanja mogla nastaviti. Iz Beča je poslan prof. Kubitchek da stvar izvidi. Posjetio je mjesta iskapanja, pregledao nađene predmete, a o novčanoj pomoći nije rekao ništa. Posebno mu se svidio donji dio imperatorova kipa i želio ga kupiti za dvorski arheološki muzej u Beču te ponudio 10.000 austrijskih kruna, ali uprava samostana nije na to pristala. Godine 1913. uz pristanak samostana, na istom mjestu nastavio je kopati Austrijski arheološki institut iz Beča. S hrvatske strane iskopavanju je nazočio mladi arheolog dr. Mihovil Abramić. On je napravio jedinstveni tlocrt čitavog terena na kojem su se vršila iskapanja od 1911.-1913. godine i objavio ga u izdanjima spomenutog instituta. U ovom zadnjem pothvatu nije pronađeno ništa značajnije. Godine 1919. nađen je na Čitluku veliki natpis u mramoru: M. VALERIVS. F…, a objavio ga je A. P. Mišura u svojoj knjizi, (str. 50 i tabela 8). Natpis je pisan lijepim klasičnim slovima i dobro je sačuvan.
Godine 1920. na položaju „Grudine“ u Potravlju nađena su tri nadgrobna natpisa nekih članova ugledne obitelji NAEVIVS-A (NAEVIENUS-A) koji su u starom Aequumu vršili važne službe: duumvira, edila i dekuriona. Ti su natpisi bili zabačeni i zaboravljeni. Objelodanio ih je Antun Grgin (Strena Bulitiana, Zagreb 1924., str. 233-235). Od tih natpisa jedan je dobro sačuvan, drugi 1945. godine razbijen u komade, a treći potpuno uništen.
Osim rimskih predmeta zbirka posjeduje i povelik broj predmeta iz pretpovijesnog doba. Najstariji inventar spominje brončane predmete nađene u Kaljicama, a darovao ih je zbirci fra Ivan Kolar 1863. godine. Još se spominje kremeni čekić nađen u Kozici, a poklonio ga je fra Ante Gilić 1912. godine. Fra Frano Mišica dobio je 1912. godine u Danilu kremeni nož sastavljen od više komada.
Iz Sinja i okolice u zbirci se nalaze dva komada keramike, nađena u Glavicama povrh Bogdanovih kuća i tri fragmenta kamenih noževa, a lokalitet nije poznat, najvjerojatnije da su nađeni na Radošiću povrh Radovića kuća na brijegu „Okruglo“.
Poslije Prvog svjetskog rata fra Gabro Bedrica je u Danilu na položaju „Bitini“ skupio veliki broj većih i manjih fragmenata kamenih noža i strjelica, kremeni nož dug 13 cm i više fragmenata pretpovijesnih zemljanih posuda.
Najviše pretpovijesnih predmeta zbirka je dobila u razdoblju od 1923.–1933. godine iz Mirlovića i Otišića. U selu Podhumci (župa Mirlović) otkrivena je pretpovijesna spilja i u njoj nađeno mnogo različitih predmeta: fibula, posuda od gline, igala, nakita od bronce… Prema pričanju jedan je dio završio u splitski arheološki muzej, a dobar dio tog nalaza je za našu zbirku pribavio fra Fulgencije Carev. Godine 1962. i 1964. seljak Mićo Maretić pronašao je više kremenih fragmenata od noževa i kremenu strjelicu i preko župnika fra Frane Kamenjarina poslao u Sinj.
Godine 1928. fra Vlade Radonjić je nabavio i u Sinj donio 17 pretpovijesnih predmeta pronađenih u spilji u Otišiću. U zbirci se nalazi gotovo tristo komada pretpovijesnih predmeta. Dugo je ovaj materijal ostao nezapažen. Pedesetih godina domaći arheolozi uočili su njegovu vrijednost i počeli ga proučavati. (Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, svez. LIV, str. 77-80, 88).
Od samog početka zbirka je muku mučila s prostorom. Prostorija na prvom katu samostanske zgrade na glavnom trgu Sinja bila je premalena i u njoj se moglo smjestiti samo manji predmeti i novci. Za veće predmete nije bilo mjesta i oni su bili razmješteni po samostanskom dvorištu. Taj problem donekle je riješen 1928. godine. Naime, sagrađena je u samostanskom dvorištu prostorija 35 metara duga i 7 široka kao lapidarij. Za izgradnju je potrošeno 40.000 dinara. Na željeznim ulaznim vratima dvorišta, gdje se nalazio lapidarij, izrezana su slova PAX ET BONUM A D -1928. FF - AM (Fratrum franciscanorum – Archeologicum museum).
Među važnije predmete koje je zbirka dobila od 1925.–1945. godine su nadgrobni natpisi: T: NAEVIENO…, CAECILIA PROCULA…, spomen natpis G. N. MINICIO FAVSTINO…, žrtvenik DIIS MANIBUS…, ostatci kipa božice Dijane s Garduna, relijef Meduze, relijef Dijane i Baha, više rimskih glinenih posuda, skupni nalazi rimskih sestercija i izvanredni kip božice Hekate, visok s podnožjem 172 cm. Do ovog velebnog nalaza došlo se sasvim slučajno. Za vrijeme iskopavanja na Čitluku 1911.–1913. godine ostao je neistražen jedan mali prostor na kojem su bili zasađeni orasi i samostan nije dozvolio da se tu kopa. Kasnije su orasi silno izrasli i smetali obližnjem vinogradu.
Samostanska uprava 1936. godine naredi da se orasi posijeku, a zemljište iskrči i uredi. Treći dan krčenja na dubini oko pola metra radnici su naišli na kip Hekate. Svi su bili iznenađeni, a najviše dr. Abramić koji je u pratnji fra Vlade Radonjića posjetio mjesto nalaza.
Školske godine 1927.–1928. godine iz Fribourga za profesora zemljopisa i povijesti dolazi fra Vlado Radonjić. Direktor fra Jozo Olujić povjerava mu arheološko-numizmatičku zbirku. Prvo što je fra Vlado napravio uklonio je nevrijedne stvari, a onda sve po novom planu razvrstao. Godine 1933. napisao je inventar i razdijelio ga u tri dijela. Pretpovijest, glineni predmeti, kovine i kameni predmeti. Također je započeo pisati i dnevnik zbirke u koji je kronološkim redom uvrštavao nove predmete koje je zbirka dobivala. U tom poslu mnogo mu je pomogao fra Ante Jadrijević. Poslije njih taj posao vodio je fra Nikola Gabrić sve do bombardiranje zgrade 1944. godine kada je dnevnik i propao.
Već spomenuti fra Ante Jadrijević učinio je mnogo za napredak zbirke. Još kao student u Rimu i Palestini obišao je sve glavnije arheološke muzeje u Italiji, Palestini i Egiptu i stekao veliko arheološko znanje i ljubav prema arheologiji. Za našu zbirku nabavio je: mali sarkofag Julia Menandra, relijef Dijane i Baha, relijef Baha iz Danila, dijelove kipa božice Dijane s Garduna itd. Objavljivao je svoje stručne radove u Vjesniku za arheologiju i historiju dalmatinsku. Uz ostalo objelodanio je aru s natpisom: GENIO OSINI (atium)… U popratnom članku stručno dokazivao da se rimsko naselje na mjestu današnjeg Sinja zvalo OSINIUM. Godine 1935. premješten je za profesora u Makarsku, ali se i dalje zanimao za zbirku i surađivao.
Fra Vlade Radonjić ostaje kustos zbirke sve do 1941. godine kada ga zamjenjuje mladi profesor klasičnih jezika fra Anselmo Kovačić. Imao je dobar plan i ozbiljne namjere unaprijediti zbirku, ali ratne strahote i neprilike učinile su da je taj plan propao. Fra Anselmo je obolio od pjegavog tifusa i umro, a direktoru gimnazije fra Krsti Kržaniću koji je preuzeo zbirku, pomaže fra Nikola Gabrić, ekonom samostanskog imanja na Čitluku. Nešto kasnije, točnije 1949. godine fra Nikola i službeno postaje kustos zbirke. To je bio dobar potez uprave. Fra Nikola na toj dužnosti ostaje dugi niz godina i učinio je veoma mnogo za zbirku. Fra Nikola je bio arheolog amater. Preko župnika, kao i kustosi prije njega, dobivao je slučajne nalaze s područja cijele Provincije Presvetog Otkupitelja. Posredstvom fra Pavla Matića pribavlja važne nalaze željeznog alata iz grobova u Kijevu. Zbirku je obogatio kamenim neolitnim predmetima iz Danila, keramike iz Podumaca (Mirlović ili iz Mračaja, Promina) što mu je slao fra Milan Ujević i fra Srećko Vekić. Fra Milan je poslao fra Nikoli i nalaze iz stare Asserije, od kojih je posebno važan kamen s reljefom Atisa s jedne strane i starokršćanskog simbola riba s druge strane kao dobar primjer sinkretizma. Iz Kljaka je fra Nikola preko župnika fra Frane Belamarića popunio djelove starohrvatske crkve (pluteje s pleterima) od domaćeg kamena. Fra Metod Latinac darovao mu je ulomak pletera iz Podosoja (Vrlika). Fra Petar Janković mu je iz Graca poslao starohrvatski ugaoni kapitel. I mogli bismo još dugo nabrajati o vrijednim nalazima što ih je fra Nikola preko župnika dobio za zbirku. Većina starohrvatskih spomenika predana je 1979. godine Muzeju hrvatskih spomenika u Splitu.
Za vrijeme rata, u strahu od bombardiranja, važniji su predmeti pohranjeni u samostanskom podrumu koji je služio kao sklonište. U jesen 1944. godine ušli su u Sinj partizani i oteli glavni dio samostana, veliki dio vrta i lapidarij. Iz lapidarija su iznijeli sve kamene predmete i natpise i složili ih uza zid samostanskog dvorišta. Dok su to premještali mnoge su predmete i natpise oštetili. Poslije rata svi su predmeti iz samostanskog podruma vraćeni na svoje mjesto. Kod tog vraćanja razbilo se nekoliko glinenih i staklenih predmeta. Na predmetima su bili papirići na kojima je pisalo kada je i gdje je predmet nađen. Kako je podrum vlažio mnogi su papirići uništeni, jedan dio papira je otpao i pomiješao se ili izgubio, tako se sada za veliki broj sitnih predmeta ne zna gdje su i kada nađeni.
Godine 1946. Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja, jer su velik dio samostana oteli partizani, u prostorije zbirke smješta prvi razred svoje škole, a zbirku sklanja na drugo mjesto. Godine 1947. vojska je napustila samostan, a zbirka se vratila na svoje mjesto. Godine 1962. fratrima je vraćen oteti dio novog samostana u kojem se nalazila gradska knjižnica i čitaonica, zatim dio strehe u kojoj se nalazila praonica rublja. Vraćene prostore uprava je samostana preuredila za potrebe zbirke, jer su dosadašnji prostori bili pretijesni i za posjetitelje nezgodni. Dana 8. svibnja 1962. zapaženo je da je netko ukrao 200 komada bakrenog novca, srebrenu bizantinsku naušnicu i vrlo lijepi primjerak kremene strijelice dužine 5-6 cm. Krađa je prijavljena policiji, ali lopov nije pronađen.
Dobro je napomenuti da arheološka zbirka posjeduje i pedesetak primjeraka antičkog stakla. Primjerci su većinom cjeloviti i dobro sačuvani. Knjiga inventara nije u cijelosti sačuvana, a niti su na svim predmetima sačuvani inventarski brojevi, pa je toga mnogo ostalo nepoznato i o nalazištima i o sakupljačima. Ipak za 22 primjerka se zna točno gdje su pronađeni: 17 ih potječe iz Čitluka, dva iz Hrvaca, jedan iz Klisa i dva iz Vida kod Metkovića. Za ostale nemamo podataka, ali se pretpostavlja da potječu iz Čitluka.
U sastavu arheološke zbirke nalazi se i numizmatička zbirka. U inventaru iz 1863. godine uvršteno je pod brojem 12 nekoliko srebrenih novaca. U knjizi „Prvo izviešće“ (Prvo izviešće pod naslovom: Sbirka starinarska odiel pienezi, str. 62.) veli se da se numizmatička zbirka „sastoji iz 73 komada klasificiranih bakrenih rimskih novaca, 3 srebrna i jedan zlatnih rimskih zatiem iz 270 bakrenih i 27 srebrnih rimskih novaca neklasificiranih, a napokon 42 komada novaca srednjih i novi doba među kojizim jedan zlatnih bizantijski i jedan srebrni Hervojin našast u Potravlju“. Ante Buljan, ugledni Sinjanin, prema svjedočanstvu fra K. Matasa, bavio se skupljanjem starina. Pri kraju života on je zbirci darovao više predmeta, stanoviti broj novaca i svoje numizmatičke knjige.
Među službenim spisima sačuvao se kratki popis numizmatičke zbirke pod naslovom „Sbirka starinskih novaca“. Datiran je na 30. studenoga 1880. godine, a potpisali su ga fra Šimun Milinović i fra Vice Šalinović. Prema tom popisu bilo je ukupno 548 komada i to: otisaka rimskih medaljona od bakra 12, medaljona rimskih papa 37, starih poredanih novaca 148, novaca starinskih zlatnih 2, novaca starinskih srebrnih 15, žudinskih 1, kinežkih 1, starih bakrenih novaca (loše sačuvanih) 230, srebrnih novaca dubrovačkih, mletačkih, ungarskih 52, bakrenih novaca iz nove dobi raznih država 50.
Za vrijeme Prvoga svjetskoga rata svi su primjerci numizmatičke zbirke skupljeni zajedno i tako su se čuvali petnaestak godina. Školske godine 1930./31. zbirka je povjerena fra Anti Jadrijeviću. On je novce pregledao, razvrstao i ponovno izložio javnosti. Prema izvještaju Franjevačke gimnazije u Sinju školske godine 1938./39. u zbirci se nalazi: 6 starogrčkih, 94 rimska iz doba Republike, 598 rimskih iz doba Carstva. Osim rimskih, koji su sačinjavali glavninu zbirke, nalazio se i manji broj bizantinskih, mletačkih, dubrovačkih, bosanskih i turskih novaca.
Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata numizmatička zbirka je sklonjena. Jedan dio u podrumskom skladištu samostana, a drugi na samostanskom imanju u Čitluku. Dio koji se čuvao u samostanu je potpuno sačuvan, a drugi dio gotovo potpuno stradao. Što se točno dogodilo nitko ne zna.
Poslije Drugoga svjetskoga rata, među vrijednim novcima koje je zbirka namakla su: 14 komada srebrenih denara iz poznatog nalazišta u Sisku, a zastupani su carevi Dioklecijan, Maksimilijan H., Galerije Maksimilijan i Konstancije I. Zatim dio skupnog nalaza splitskih bagatina (13.-14. st.) koji su 1962. godine nađeni na Trilju kod Sinja. U zadnjih dvadesetak godina Zbirka je obogaćena jubilarnim zlatnicima i srebrenjacima iz čitavoga svijeta. Darovatelji su uglavnom bili fratri provincije Presvetog Otkupitelja.
Godine 1966. zbog nedostatka prostora za Franjevačku klasičnu gimnaziju i sjemeništarce gradi se nova zgrada na mjestu nekadašnje strehe. Po nacrtu arh. Antuna Baraća podiže se dvokatna zgrada i u nju smješta Franjevačka gimnazija, a u podrum zgrade arheološka zbirka. Ni taj prostor nije bio prikladan ni dostatan.
Kako vidimo zbirka nikako naći pravi smještaj. Stoga uprava Provincije i samostana odluči sagraditi novu zgradu prema Glavičkoj ulici. Zgrada je sagrađena prema nacrtu arh. Budaka. Arh. Ante Svarčić je u visokom prizemlju prekrio prozore drvenom oblogom, a dosadni pravokutni prostor razbio oštrim kutovima. U njemu je smješten vrjedniji arheološki materijal s dosta tekstova i slika, da bi se posjetitelj, lakše snašao i uputio u prošlost ovoga kraja i ove zbirke. Eksponate su izabrali i stručno postavili arheolozi Ivan Marović, Željko Rapanić, Nenad Cambi i fra Josip Soldo. Prvoga dana održavanja simpozija o fra Filipu Grabovcu 30. rujna 1982. godine otvorena je nova postava „Zbirke franjevačkog samostana u Sinju“ i ona stoji do dana današnjega. Na drugom katu postavljeno je u ormarima rizničko blago samostana i crkve, bogato mletačkim srebrom iz 18. stoljeća, te etnografski dio i to samo s područja srednje Dalmacije – Zagore. U podrumu zgrade smještena je paleontološka zbirka.
Treba napomenuti da prva inventarna knjiga Zbirke potječe iz 1862. godine, a na njoj su radili fra Ante Konstantin Matas, fra Vicko Šalinović i fra Šimun Milinović. Inventarne knjige iz prve polovice 20. stoljeća stradale su za vrijeme II. svjetskog rata. Na temelju sačuvanih popisa predmeta početkom 1980.-tih godina izrađene su nove inventarske kartice. Zalaganjem sadašnjeg kustosa Zbirke, od 2004. godine radi se na inventarizaciji fundusa Zbirke. Sukladno odredbama važećeg Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja muzejske dokumentacije o muzejskoj građi, provodi se u računalnoj bazi podataka M++. Po sadašnjoj inventarskoj knjizi, Zbirka posjeduje preko 1300 inventarnih jedinica (predmeta).
Otvoreno za posjetitelje uz najavu.
Kontakt:
tel: 021.707.010
Ul. Fratarski prolaz 4, 21 230 Sinj
(ažurirano: 19. 11. 2017.)