- Proslava Velike Gospe - 2010.

   Propovijedi:

- mons. Vlado Košić, sisački biskup, na Gradu – 8. Kolovoza

- mons. Ivan Šaško – 11. kolovoza – šesti dan devetnice

- mons. Ivan Šaško – 12. kolovoza – sedmi dan devetnice

- dr. Špiro Marasović – 14. kolovoza – misa bdijenja

- mons. Marin Barišić – 15. kolovoza – danja misa

- dr. Željko Tanjić – 15. kolovoza – večernja misa

- zahvala fra Bože Vulete, gvardijana

 

 

 

   ******************

Proslava Velike Gospe - 2010.

 

Hodočasnici iz svih krajeva Hrvatske, Bosne i Hercegovine te mnogi koji se nalaze na odmoru u Hrvatskoj došli su Sinj na proslavu Velike Gospe. Već od 3.00 sata više od 40 svećenika bilo je hodočasnicima na raspolaganju za sakrament pomirenja. Slavlje svetih misa započelo je u 4.00 sata.

Slavljenje zvona i sviranje fanfara u 9.30 sati označilo je skidanje Slike Gospe Sinjske i početak proslave svetkovine Uznesenja blažene Djevice Marije na nebo - Velike Gospe u Sinju 15. kolovoza 2010. godine.  Sliku Gospe Sinjske u procesiji su nosili: fratri, alkari, alkarski momci, policajci, sestre franjevke, pripadnici antiterorističke jedinice "Lučko", članovi udruge obitelji poginulih branitelja, članovi udruge HVIDRA, sestre milosrdnice, glazbari, djevojke u narodnim nošnjama (Zbor), zajednica Molitveni vijenac - Sinj, vjeroučitelji, članovi udruge baštine Cetinske krajine, djelatnice CARITASA - Sinj, predstavnici FRAME – Sinj i dobročinitelji Svetišta Gospe Sinjske.

Fra Domagoj Runje priredio je razmišljanja uz molitvu krunice koja se molila za vrijeme procesije. Razmišljanja i krunicu predmolili su fra Tino Labrović, fra Stipe Šušnjara i Helena Balajić. Voditelji procesije bili su fra Borić Čarić, fra Tomislav Dukić i fra Marko Domazet Lošo.

Euharistijsko slavlje predvodio je mons. Marin Barišić, nadbiskup splitsko-makarski i metropolita. Nakon popričesne molitve fra Nikica Ajdučić donio je župske obavijesti za daljnji tijek proslave i kroz slijedeći tjedan, a zatim je riječ zahvale izrekao fra Bože Vuleta, gvardijan i upravitelj svetišta Čudotvorne Gospe Sinjske:

Dragi hodočasnici, dragi vjernici, iz Hrvatske i BiH i sa svakoga kraja Božje zemlje čestitam današnji blagdan na čelu s našim nadbiskupom mons. dr. Marinom Barišićem. Pozivam vas da zajedno sa mnom pozdravite našega o. Nadbiskupa. Oče nadbiskupe, dobro nam došli! O. nadbiskupe, u ime svoje, svoje braće franjevaca i svega ovdje okupljenoga naroda velika Vam hvala za predsjedanje ovoj svečanoj svetoj misi. Neka Otac Nebeski, po zagovoru naše nebeske Majke, Čudotvorne Gospe Sinjske, usliši naše molitve da Vas obdari zdravljem i duhovnom snagom.

Svima u molitve preporučujem i našega mnp. provincijala fra Željka Tolića koji zbog zdravstvenih poteškoća danas nije mogao biti s nama. 

Pozdravljam svu braću svećenike na čelu s dekanom Cetinskoga dekanata don Stipom Ljubasom.

  • Ponajprije veliku zahvalnost upućujem svoj braći svećenicima za ispovijedanje.
  • Hvala svoj braći franjevcima, svećenicima i laicima za sve organizacijske napore na čelu s našim župnikom fra Nikicom Ajdučićem.

Danas naš Grad Sinj slavi svoj Dan. Malo koji grad se može podičiti ovakvom proslavom svoga dana. Čestitam svim Sinjanima na čelu s gradonačelnikom gosp. Ivicom Glavanom.

Drago nam je da su u ovom slavlju sudjelovali i dužnosnici državnih i vojnih vlasti, kao pravi hodočasnici:

  • državni tajnik gosp. Jozo Sarač
  • župna splitsko-dalmatinski gosp. Ante Sanader,
  • dožupan gosp. Luka Brčić,
  • saborski zastupnici,
  • gradonačelnici i načelnici općina u Cetinskoj krajini,
  • predstavnici građanskih ustanova, vojske i policije;
  • članovi udruga invalida i udruga branitelja proizišlih iz Domovinskoga rata,
  • članovi parlamentarnih stranaka.
  • Ovdje su uvijek dobro došli i državni dužnosnici i predstavnici različitih udruga iz Bosne i Hercegovine kao dio ogromne hodočasničke povorke s prostora BiH.

Poseban pozdrav zavrjeđuju naši članovi Viteškoga alkarskoga društva, alkari i alkarski momici, s ovogodišnjim slavodobitnikom gosp. Mariom Šušnjarom.  

Pozdrav s blagoslovom upućujem i tebi vjerni narode Cetinske krajine,

  • vama tijelom umorni a duhom neumorni hodočasnici pješaci,
  • a među vama posebno teškim bolesnicima, djeci i neumornim starcima;
  • vama očevi i majke, vama draga mladeži,
  • i vama raseljeni koji se ovdje uvijek osjećate doma, možda više ovdje nego na bilo kojem drugom mjestu
  • i svima koji posredstvom sinjskoga HIT radija i drugih medija sudjelujete u ovom slavlju upućejm svoj pozdrav.

Hvala svima koji su pridonijeli da ovo slavlje protekne u najboljem redu:

  • hrvatskoj policiji,
  • medicinskom osoblju, vatrogascima i svim gradskim službama,
  • časnim sestrama, bogoslovima, sjemeništarcima, redarima i svim volonterima.
  • Molitvenu zahvalnost upućujem svim medijskim djelatnicima.

Hvala mješovitom zboru Čudotvorne Gospe Sinjske na čelu sa s. Jelenom i maestrom fra Jurom Župićem i Gradskoj glazbi Sinj na čelu s ravnateljem gosp. Grgom Grubišićem.

U ime svih studenata kojima pomažemo iz Fonda Gospe Sinjske najsrdačnije zahvaljujem svima koji su dali i daju svoje doprinose u taj naš Fond.

Osobito hvala svima koji su zahvalni i sretni da su mogli pomoći pri organizaciji ove velike Svetkovine, a nisu spomenuti.

Zahvalnost upućujem svima koji ste molili i molite za nas svećenike. Pozivam vas da ostanemo u međusobnom molitvenom zajedništvu. Tako ćemo se dostojno pripremiti za 300. obljetnicu čudesne obrane Sinja, 2015. godine, kojoj je visoki pokrovitelj Hrvatski sabor.

Neka svima vama Svemogući Bog, po slici naše Čudotvorne Gospe Sinjske i rukom o nadbiskupa udjeli svoj sveti blagoslov. Hvala!

Nakon što je o. Nadbiskup blagoslovio sve prisutne, uslijedilo je pjevanje hrvatske himne "Lijepa naša Domovino". Slavlje je završilo blagoslovom s Gospinom slikom. Dok su fratri vraćali Sliku u crkvu, slavila su zvona sa zvonika Gospe Sinjske. Večernje misno slavlje predvodi dr. Željko Tanjić, profesor na KBF-u u Zagrebu

Vlado Košić, sisački biskup

Propovijed je održana na Gradu 8. kolovoza 2010. godine

Poštovani alkari - na čelu s Vašim alkarskim vojvodom i predsjednikom Alkarskog društva, poštovana braćo franjevci - na čelu s o. gvardijanom fra Božom, braćo i sestre!

Ova je 19. nedjelja kroz crkvenu godinu veoma prikladna da nas svojim biblijskim čitanjima, koja smo upravo čuli, uvede u današnje slavlje Alke i u kršćansko razmišljanje što nam ovo obilježavanje znači, koju ono poruku daje nama danas.

Prvo čitanje, iz Knjige Mudrosti, govori o „noći oslobođenja“. Znamo, bila je to noć izlaska iz Egipta, iz četiri stoljeća dugog ropstva. Bog je dakle Osloboditelj. To je bilo temeljno iskustvo židovskog naroda. „Tvoj je narod očekivao spas pravednika i propast neprijatelja.", kaže Pismo. To je i naše iskustvo, braćo i sestre, iskustvo našega hrvatskog naroda. I nas je Bog vodio iz ropstva u slobodu, u njemu su vjekovno naši stari ali i mi danas, nalazili i nalazimo spasenje od neprijatelja i onih koji su nas neprestano htjeli pokoriti i uništiti. Bog je na strani pravednika. On donosi oslobođenja iz ropstva onima koji se u Nj pouzdaju, koji vape za pravdom i koji se bore protiv nepravde.

Nije li, braćo i sestre, upravo Sinj bio te davne 1715. godine svjedok osloboditeljske Božje intervencije? Naime, prije blagdana Velike Gospe sinjski su junaci obranili grad pred daleko brojnijim turskim osvajačima. Vjerovali su da ih je čudom spasio zagovor Presvete Bogorodice. Slično je i moj Sisak već 1593. pobijedio istog zavojevača, budući da su se malobrojniji branitelji borili u ime Božje - kako napisa ban Toma Bakač Erdedi: ,,U Bogu pobijedih - in Deo vici". Pa i nedavni Domovinski rat jednako je tako svjedočanstvo da se onaj koji je na pravednoj strani - usprkos slabijoj opremljenosti - može obraniti od brojnijeg i naizvan jačeg neprijatelja. Nije riječ o broju vojnika, već o veličini motiva s kojim se netko bori. Neki zaboraviše - kad su započeli nepravedni rat, želeći oteti Hrvatskoj njezinu zemlju i more - tu istinu da ne bije puška boj, već srce junaka. A junačko srce daje slabom čovjeku samo Bog, ako je čovjek na Božjoj strani, na strani pravednosti. Tako se može reći da ne pobjeđuje čovjek, nego zapravo Bog. To je bilo iskustvo i davne 1715. godine, to je iskustvo i naše iz 1995. godine, to treba biti razlog naše zahvalnosti Bogu i zagovoru Presvete Bogorodice.

Drugo čitanje govori o Abrahamu i njegovoj vjeri. On je poslušao Božji glas, premda nije razumio i premda bi, po ljudsku govoreći, trebao drukčije reagirati, on je pošao u nepoznato, primio obećanje - sina Izaka u dobi i od žene Sare, koja nije imala moć da rodi, ali „Bogu ništa nije nemoguće", kako reče anđeo Gabrijel Blaženoj Djevici Mariji. To je upravo pouka ovog čitanja: Bog može sve. I zato je Abraham, koji je Bogu povjerovao „protiv svake nade", uzor vjernika i praotac naše vjere. Vjerovati je lako kad sve ide dobro, ali treba u vjeri ustrajati i kad pođe po zlu. Znati da će Bog svoje spasiti, da neće napustiti onoga koji je sam, koji je prepušten samovolji jačega i kad se čini da će ga taj satrti. Vjerovati da je moguće pobijediti i u neravnopravnoj borbi, ali snagom Božje pomoći. Poput Davida koji je izišao pred Golijata. Stvar je izgledala bezizlaznom jer je David bio mladić, oboružan samo praćkom, a Golijat snažan i iskusan ratnik, oboružan svom ratnom opremom. Pa ipak, Bog je bio na strani Davida i on je pobijedio. Bogu ništa nije nemoguće. No, jesmo li mi Bogu zahvalni, jesmo li što naučili iz tih njegovih djela kojima nas je neprestano spašavao, kojima nam je pokazivao da mu je stalo do nas, kojima i danas stoji uz nas, ali i očekuje naš odgovor.

U Evanđelju Isus poziva na neprestanu budnost. Kaže: „Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene..." Na što misli Isus kad veli: „Budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi."? Kad prije govori o kradljivcu koji dolazi prokopati kuću, kao da navješćuje neku opasnost. Trebamo li neprestano očekivati neko zlo i spremno mu se suprotstaviti ili je Isus mislio na svoj dolazak na kraju vremena? Mogli bismo odgovoriti: i jedno i drugo. Ali i još nešto: Gospodin dolazi i rješava naše probleme, a mi trebamo to moći prepoznati. Naša spremnost treba biti spremnost za borbu s neprijateljima duhovnim, s onima koji nas žele duhovno obeshrabriti. Danas više nije aktualna borba za opstanak, vođena oružjem. Danas je važnija borba duhovna, ona koja nadvladava malodušje, manjak samopouzdanja i beznađe. Za tu se borbu moramo oboružati duhovnim oružjem: strpljivošću, marljivošću, dobrotom, a nadasve - ljubavlju. Jer ljubav sve pobjeđuje. Sve drugo nestaje, a „ljubav nikad ne prestaje". Možemo li sudjelovati u takvoj borbi? Možemo. O tome nam svjedoči naša slavna prošlost. O tome nam svjedoči i naš sadašnji čas, ova slavna Alka, viteška igra koja nas prisjeća da smo mi narod pobjednika kad smo na Božjoj strani, te da i danas možemo biti pobjednici čineći dobro.

Koja je u tome uloga Blažene Djevice Marije? Naši su stari često u velikim nevoljama zazivali Presvetu Bogorodicu i osjetili su njezin moćni zagovor. Ona je bila prisutna i u muci svoga Sina, ona razumije i naše nevolje. Nju su naši pređi nazvali „Odvjetnicom Hrvatske - najvjernijom majkom /Advocata Croatiae, fidelissima mater", „Početkom boljega svijeta - Mundi melioris origo", „Osobitim uresom Hrvatske - Decus singularis Croatiae", „Dušom duše hrvatske, majkom naših stradanja", „Kraljicom Hrvata". Svi ti nazivi pokazuju veliko povjerenje koje je naš narod kroz povijest iskazivao Bogorodici Mariji. Ona nam je rodila Spasitelja, po njoj se i mi svome spasenju možemo lakše približiti i iskusiti ga. Marija je uz križ Isusov bila šutljiva majka, koja je razmatrala u svom srcu što se događalo s njezinim Sinom. Ona je i nama bliza, premda bez riječi i bez posebnih zahtjeva, jednostavno ona je često supatnica u našim bolima, ona koja ima razumijevanje, koja s nama trpi. Ali već to, da baš ona koja je rodila Spasitelja, stoji uz nas, za nas je veliko ohrabrenje jer znači da i nama po trpljenju dolazi oslobođenje, da nakon patnji dolazi uskrs.

Veličina Marije je u njezinoj malenosti. Ona je sva bila u riječi kojom je sebe imenovala: „službenica Gospodnja". Služiti Bogu i poslužiti braći ljudima i naše je poslanje. Danas, kada je to teško, kao i nekad, kad je trebalo odoljeti više puta brojnijem neprijatelju. Naš neprijatelj smo danas mi sami sebi kada ne slijedimo što nam Bog zapovijeda, kada idemo svojim putovima i kad mislimo da možemo sami odlučivati o svemu i upravljati svojim životom. Marija nam poručuje da je naš smisao u Kristu za kojega je jedinoga ona živjela i kojemu je jedinome služila. Kad tako želimo svesti svoj život na samo jednu najvažniju osobu, pitamo se, je li to moguće? Ta imamo toliko važnih osoba u našem životu, toliko važnih poslova i stvari. Kako je moguće da samo jedna osobna bude sve? Moguće je, jer je to sam Sin Božji, Bog koji je upravo po Mariji postao Emanuel - S nama Bog, blizi Bog, Bog koji je postao čovjekom.

Kažu da je čovjek vrijedan po tome što njeguje svoju memoriju, svoje sjećanje. Kad bi se odrekao svog sjećanja, ne bi bio više čovjek. I mi danas želimo Bogu zahvaliti što nas spašava, što je kroz našu tešku povijest bio s nama kao naš Osloboditelj, što je Marija majka Spasiteljeva i uz nas stajala kad smo bili poput njezina Sina na križu, u patnjama, pod nepravdama trpjeli i uzdisali, što nam je pomagala svojim zagovorom kad nam je bilo najteže i što će i dalje biti uz nas jer ona nam donosi našega Spasitelja, koji je jedini vrijedan da mu čitavim svojim bićem služimo, da On bude sav život naš, jer On živi i vlada u vijeke vjekova. Amen.


   ******************

 

Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački

(Šesti dan Devetnice)
Uvod u euharistijsko slavlje

srijede Devetnaestoga tjedna 'kroz godinu'u svetištu Gospe Sinjske
srijeda, 11. kolovoza 2010. u 19.00 sati

Braćo i sestre,
dragi hodočasnici u ovo Marijino svetište!

Pobožnost devetnice uoči svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo svake nas godine okuplja oko Marijina lika budeći i njegujući u nama one niti i osjećaje vjere koji pripadaju osjećanju majčinske blizine i ljubavi.

Vjernički susret s Majkom Gospodinovom katkada djeluje u nama snažnije i dublje nego sve naše osobne odluke i htijenja. Dostatno je stati pred Majčin lik, da bi u nama provrela iskrenost vjere, iskrenost koja u tišini priznaje svaku ljudsku slabost i vjerničku nedosljednost. To je iskrenost i blizina koja u dubokoj sabranosti označava novi početak života vjere.

Nije zato čudno da su marijanska svetišta, ta susretišta s Gospodinom i njegovom Majkom, najveće ispovjedaonice i da su marijanski blagdani velike prilike za sakramentalno pomirenje s Bogom i za obnovu zajedništva s njim.

Bog nas je ovdje okupio, jer u nama pronalazi tračak te istinitosti traženja oproštenja naših grijeha, ljepotu novoga početka. Zato se na početku euharistije, združeni s nebeskom Crkvom, u odgovornosti za vjeru svojih bližnjih, pokajmo i zamolimo dar Božjega Duha koji je oproštenje grijeha.

Homilija u euharistijskome slavlju
srijede Devetnaestoga tjedna 'kroz godinu'
u svetištu Gospe Sinjske (Šesti dan Devetnice)
srijeda, 11. kolovoza 2010. u 19.00 sati

Liturgijska čitanja: Ez 9, 1-7; Mt 18, 15-18

I.

Blizina majčinstva rasvjetljuje u nama grijehom narušen ili rastrgan odnos s Ocem, s Bogom kojemu nas Marija uvijek vraća. Zato i hodočašća, ta istinska iskustva puta i putovanja, pronalaze svoj smisao tek u spoznaji da je Krist put života. Na kršćanskim ikonama čest je motiv Bogorodice koja drži dijete Isusa i rukom ga pokazuje, predstavljajući ga kao Put života.

Krist je put, istina i život. No, on je najprije put, da bi mogao biti istina i život. Njega se spoznaje i njegovu se radost živi samo hodeći za njim. Tek kad nam je put, on nam postaje istina i život.

Sva ova divna osjećanja, koja se u nama obnavljaju kod svakoga hodočasničkoga dolaska pred Marijin lik, mogu u nama razviti naviku »lijepih trenutaka« koje nećemo nipošto izostaviti. No, istinitost vjere nije u ljepoti prigodnih trenutaka, nego u stalnosti zajedništva s Bogom. Svetkovine i hodočašća ne mogu nadomjestiti trajnost vjerničkoga odnosa s Bogom. Vjeru se ne može živjeti »na određeno vrijeme«, u prigodama kojima ćemo nastojati nadoknaditi propušteno i zanemareno.

Uočavamo, naime, da se u nestalnosti života i u nesnalaženju pred raznim ponudama, sve više vjernika prepušta »kršćanstvu na određeno vrijeme«. Mnogi će odlučiti vršiti devetnice, božićne mise zornice, korizmenu pokoru i odricanja ili hodočastiti, ne bi li na taj način intenzivirali odabrane trenutke života i time iskupili životni zaborav vjere. No, Bog se daruje bez pridržaja, u potpunosti, za čitavu vječnost.

Zato odgovor vjere uvijek iziskuje odlučnost u trajnosti, u predanosti koje kroz neprekinutost vremena vodi u neprolaznost vječnosti. Upravo stoga devetnice, svetkovine, hodočašća i dolasci u svetišta mogu biti istinski podsjetnik da smo kao krštenici trajno obilježeni Kristom i njegovim životom.

II.

Prorok Ezekijel govori o znaku tau kojim anđeo Gospodnji obilježava čela onih koji tuguju i plaču zbog grijeha koji se čine u svetome gradu Jeruzalemu. Taj je biljeg znak odabranja i spasenja pred pohodom Božjega suda. No, znak na čelima nije dar pojedincima kao nagrada za njihova dobra djela ili za iznimne trenutke posvećene Bogu. To je dar onima koji iskreno tuguju zbog grijeha i zala koja se događaju u svetome gradu, među onima koji se nazivaju svetima, vjernima. »Pođi gradom Jeruzalemom i znakom 'tau' obilježi čela sviju koji tuguju i plaču zbog gnusoba što se u njemu čine.«

Prorok pokazuje da se iskrenost vjere ne ogleda samo u osobnome odnosu pojedinca prema Bogu, nego, na najizvrsniji način, u odgovornosti pojedinca za vjeru drugih.

Prorokove nas riječi danas propituju: tiče li nas se i ranjava li nas grijeh drugih; osjećamo li odgovornost zbog toga što se oko nas ne živi Kristovo evanđelje; osjećamo li bol zato što u društvu u kojemu živimo biva zanijekano Kristovo ime i što se mnogi ne usuđuju ili stide reći da su kršćani?

To je bol koja pokazuje istinitost našega predanja Bogu, bol koju prorok naziva »znakom« koji obilježava naše živote. Nismo li, međutim – čuvanjem vjere u privatnosti života i življenjem vjere samo u prigodnim trenutcima – i sami odgovorni za stalna prozivanja i potiskivanja kršćanstva u našemu društvu?

Ako je znak vjere vidljivo urezan u naše živote, u naše odnose prema drugima, u našu odgovornost za narod i društvu, u naš rad i svaku našu djelatnost, tada taj znak nitko neće moći izbrisati s lica našega naroda i lica našega društva.

Kršćanstvo je u našemu društvu nestalno, jer je nestalno u našim životima. Kršćanstvo je nestalno, jer ne osjećamo bol zbog zaborava kršćanskih istina i vrjednota u društvu u kojemu živimo.

Ako neživljenost kršćanstva u mojoj obitelji, u okolini i društvu, ne izaziva u meni bol i tugu, onda je to znak da me kršćanstvo ne može ni oduševiti. Trpjeti mogu samo zbog onoga što me oduševljava, zbog onoga što je pohranjeno u moje srce i što istinski ljubim. Ako ne trpim bol zbog zaborava i nijekanja Krista u društvu i u javnome životu, onda je to jasan pokazatelj da ni sâm nisam obilježen Kristovim imenom i njegovim djelom spasenja. Na mom je čelu izblijedio znak kojim sam na krštenju spasenjski obilježen.

III.

Riječ evanđelja danas sa svom jasnoćom daje kršćaninu zadaću: »Pogriješi li brat tvoj, idi i pokraj ga. Ako te posluša, stekao si brata.« Ta Isusova riječ, uzeta iz njegove šire »Besjede o Crkvi« i o zajedništvu vjernika, ide dalje od opomene ili prigovora, ili pak od pozivanja na kritiku naspram drugih. Isus želi u nama probuditi sućutnost i kršćansku odgovorno za bližnje koji se udaljavaju od Boga i njegova spasenja.

Opomena nije govorenje o drugome, nego bratski i sestrinski govor drugomu. Nije odgovor na uvrjede koje su nama nanesene, niti reakcija na ono što nama osobno smeta. Bratska se opomena rađa u skrbi za dobro drugih.

Pred nama je Kristova opomena: »Pogriješi li brat tvoj...« Pogađa li nas grijeh drugih? Možemo li kao braća u vjeri samo šutke okrenuti glavu od grijeha bližnjih, od grijeha društva, i živjeti kao da se ništa ne događa. Nemoć opomene najčešće skriva nutarnju obrana nas samih; plod je želje da se ni nama ne prigovara i da se ni nas ne opominje.

IV.

»Pogriješi li brat tvoj...« Grijeh drugih ne mora biti usmjeren protiv nas, ne mora nas niti egzistencijalno doticati. No, briga za Crkvu u kojoj se dar vjere prima i živi, kazuje nam da nema grijeha koji se nas vjernika ne bi ticao, i zbog kojega ne bismo osjećali bol. Po krštenju smo pritjelovljeni Kristu, postali smo udovi njegova tijela, Crkve. Zato grijeh u životu bilo kojega vjernika, izaziva bol u svim udovima Crkve, u svim Kristovim vjernicima.

Krist ne kaže »Pogriješi li brat tvoj protiv tebe...«, nego jednostavno kaže »Pogriješi li brat tvoj...«. Naša briga za braću u vjeri ne ovisi o našoj mogućoj povrijeđenosti ili životnoj ugroženosti, nego izvire iz pripadnosti Crkvi, istoj zajednici braće u vjeri.

Govor o bratskoj opomeni nastavlja se govorom o oproštenju grijeha: »Što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebesima; i što god odrješite na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.« Bratska opomena motivirana je dakle brigom za dostojnošću oproštenja; opomena privodi grješnika i zalutaloga k putu istine, kako bi već na zemlji bio odriješen od spona grijeha. Zajedništvo vjere rađa u nama »sveti nemir« zbog grijeha i lutanja braće u vjeri.

V.

Kristova riječ budi u nama odgovornost koja nadilazi potrebnu dimenziju solidarnosti u patnji i oskudici. Krist poziva na solidarnost i ljubav u brizi za spasenje. Lako nam je prihvatiti ljubav koja će se očitovati kad je bližnji u patnji, u oskudici ili siromaštvu. No, kršćanstvo se ne može svesti na takvu solidarnost. Za takvu ljubav Krist nije trebao silaziti među ljude, podnijeti muku i umrijeti. Smisao njegove muke i smrti jest u daru spasenja, u daru otkupljenja od propasti i od vječne smrti. Zato istinska kršćanska ljubav ide dalje od socijalne i karitativne brige za druge. Kršćanska je ljubav uvijek spasenjski solidarna, proročki zauzeta za spasenje drugih.

Opomenuti nekoga do koga nam je stalo, ukazati mu u ljubavi pravi put – to iziskuje poniznost i samoodricanje, osobno zadiranje iz ljubavi u tuđi život, preuzimajući odgovornost. Opomena, ako je izrasla iz ljubavi, iziskuje više poniženja kod onoga koji opominje, nego kod onoga tko je opomenut. Nelagoda ili krivo shvaćanje, koje ćemo pri tome možda doživjeti, nisu opravdanje za šutnju koja ubija zajedništvo, lažno ga održavajući. Šutnja može postati najveća laž jer podupire i štiti neistinu.

VI.

Nismo li i sami, kao narod, svjedoci kako šutnja i prešućena istina ostavljaju gorke rane koje uvijek iznova krvare, jer im se ne dopušta da zacijele istinom? Ostavljamo li i danas rane na biću ovoga vjerničkoga naroda i na licu Crkve kada šutimo pred zlom, pred nepravdom, pred sustavnom laži i neistinom, pred promicanjem nemorala i zakona koja omogućuju zlo? Zašto se kao vjernici ne usuđujemo podignuti svoj glas protiv zla i laži?

Možda je nekada teško očekivati uspjehe našega podizanja glasa i nadati se obnovljenoj sliku društva i naroda. No, to tim se strahom ne smijemo dati pokolebati. Mi smo glas istine zato što smo obilježeni znakom Krista i snagom njegove proročke službe u svijetu. Taj nas znak sili da budemo svjedoci istine i svjedoci ljubavi u svako vrijeme i pred svakim čovjekom. A uspjesi i onako nisu u našim rukama i u našoj moći. Mi smo oruđe u Božjim rukama. A oruđe je uvijek ponizno, poslušno ruci i umijeću svoga Gospodara.

VII.

Braćo i sestre, zagledani večeras u blagi lik Majke Gospodinove, koju ovdje častimo kao Gospu od milosti, Čudotvornu Gospu Sinjsku, u njezinu pogledu prepoznajemo majčinsku toplinu i blizinu. Pred majkom i majčinskim pogledom nije moguće skriti ni tugu ni bol, još manje laž. Zato ovaj susret vjere u nama želi probuditi osjećaj boli zbog svakoga grijeha koji se događa među kršćanima, osobito zbog grijeha koji se događaju pred našim očima.

Nećemo uvijek biti u prigodi i mogućnosti govoriti i opominjati, ali bol zbog grijeha ne smije nestati iz našega vjerničkoga srca. To je bol koja u nama veze istinske niti dobrote i ljubavi, bol koja prerasta u istinsku radost zbog svakoga dobra djela i zbog svakoga djela ljubavi među našim bližnjima. Takva bol i takva radost i same postaju opomenom.

Kao što majka znade trpjeti i pustiti suzu zbog svoje djece a ne reći ništa, ili radovati se, a ne reći ništa, tako patnja i radost Crkve mogu biti snaga obnove naroda i društva u kojemu kao vjernici živimo. Opominjimo, braćo i sestre, svojom boli zbog zla koje se događa; opominjimo svojom ustrajnošću u dobru, unatoč zlu koje nas okružuje, opominjimo svojom radošću koja se raduje uspjehu i sreći drugih.

A Majka od milosti, neka nam bude zagovornicom u našoj boli i našoj radosti koja opominje.

Marijo, Majko boli, izmoli nam dar trpljenja zbog boli drugih,
dar svjedočenja onima koji su daleko od istine života,
dar kristovske blizine s onima koji Krista zaboraviše.

Marijo, Majko ljubavi i Uzroče naše radosti,
izmoli nam dar radosti zbog svih koji u Kristu nalaze put života.

Marijo, Djevice ponizna, izmoli nam dar poniznosti
za svaki trenutak kada se uzoholimo u svojoj vjeri
i kada pomislimo kako smo bolji od drugih.

Marijo, Majko dobroga savjeta,
izmoli nam otvoreno uho i poučljivo srce
u svakome trenutku kad nas braća u vjeri s ljubavlju opominju
zbog naših lutanja i zbog naših grijeha. Amen.
Amen.


  ******************

 

Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački
(Sedmi dan Devetnice)

Uvod u euharistijsko slavlje četvrtka Devetnaestoga tjedna 'kroz godinu'
u svetištu Gospe Sinjske  12. kolovoza 2010. u 19.00 sati

Draga braćo franjevci, subraćo u svećeništvu,
predragi hodočasnici, braćo i sestre!

Raduje me što mogu zajedno s vama dijeliti ovo hodočasničko zajedništvo. K Majci se dolazi otvorena srca, u jednostavnosti i poniznosti. Pred njom Gospom od milosti, svjedokinjom prošlosti i znakom budućnosti zahvaljujemo Bogu za svoju vjeru u kojoj prepoznajemo da je u našemu životu prisutna Božja blizina. 

Došli smo noseći sa sobom drage ljude, bolesne članove obitelji, poznanike i prijatelje, zavjete i prošnje… Gledajući nju kako sluša i prihvaća, i sami smo upućeni na slušanje, da ni ne zaboravimo svoje bližnje, njihov glas i potrebe.

Došli smo ovamo moliti nutarnji mir i dar Božjega milosrđa; ovo svetište potiče da pokušamo duboko u svome biću izreći molitvu: Oprosti mi, Gospodine. Ona mijenja cijeli život; daje nam udahnuti ljepotu neba; oslobađa i raskida okove naših sebičnosti.

Nije teško prodrijeti u tajnu svoga života; ne treba ju tražiti na nedostupnim mjestima niti s pomoću nesavladivih tehnika uma i duha. Ona je u izrečenoj istini o sebi pred Bogom koji je sebe izrekao kao bezgraničnu ljubav. Braćo i sestre, povjerimo Majci iskrenost želje za obraćenjem; priznajmo grijehe, oprostimo jedni drugima, da bismo bili radosni sustolnici ovoga zajedništva vječnosti.

Homilija
u euharistijskome slavlju  četvrtka Devetnaestoga tjedna 'kroz godinu'
u svetištu Gospe Sinjske  (Sedmi dan Devetnice)
četvrtak, 12. kolovoza 2010. u 19.00 sati

Liturgijska čitanja: Ez 12, 1-12; Mt 18, 21 – 19,1

I. Ima izrijeka u Svetome pismu i čitanja koja nas ne zahvate, prođu mimo nas i koja ne nosimo u svome pamćenju, jer ne pronalaze odjek u našemu životu, u našim životnim prilikama. Ali, čitanja koja smo upravo čuli nisu takva. Ono što govori prorok Ezekiel obilježilo je našu nedavnu hrvatsku povijest koju se ne može odvojiti od progonstava, noći i dana kada su toliki ljudi živjeli dramu u slici izgnaničkoga zavežljaja.

Bog proroka poziva da učini proročku gestu, da trgne narod iz njegovih zabluda, da ga upozori na pogibeljnost udaljavanja od Boga; svoj narod „koji ima oči, a ne vidi, ima uši, a ne čuje“. Bog u takvome narodu od proroka čini jednostavno, a tako snažno znamenje: dovoljan je zavežljaj progonstva i odlazak koji naviješta tragediju cijeloga naroda i njegova vodstva. „Lice će pokriti rukama, da očima ne vidi zemlje.“

II. Okupljeni smo večeras oko Kristova oltara podno lika naše Gospe. Ona zna što je izgnanstvo. Ona poznaje bol u srcu i poznaje svaki prognanički zavežljaj. Došla je ovamo kao „životni zavežljaj hrvatskoga naroda“ koji je ponesen kao najveća dragocjenost pred opasnošću i nasiljem.

Kada su hrvatski vjernici bili prisiljeni otići sa svojih ognjišta i kada su trebali, potreseni do najdubljih dubina bića, odlučivati što će ponijeti sa sobom, nisu zaboravili likove svetih, a osobito ne Marijin lik.

Prođu nas srsi kada se sjetimo kolike je ljude u njihovim tjelesnim i duhovnim progonstvima pratio ovaj isti lik. Zastane i misao i srce, a pogled se zaustavi na njezinu pogledu. Spušten je, miran, blag i prepun razumijevanja. Može se pitati: što i koga gleda?

Ovih je dana njezin lik često preda mnom. Znam da su ga mnogi opjevali, mnogi pokušali opisati. No, svatko od nas, zagledan u nju, piše i moli svoju molitvu; pita se i gleda onkraj njezina lika.

I sam sam se pridružio stihovima pjesama koje zazivaju: Svrni svete oči blage; Pogledaj nas, moćna Djevo… Jer, njezin je pogled takav kao da će se svakoga časa osvrnuti baš na nas; ne gleda nas izravno, a znamo da nas njene oči vide.

To je pogled koji razmatra Pisma; to je pogled moliteljice; pogled koji donosi blagost i mirnoću djetinjega sna. Gospa ime spušten pogled poput majke koja čita pismo svoga djeteta iz daleka svijeta; glava joj je prignuta poput njegovateljice koja povija rane; pgled je to žene i majke koja je oslonjena na snagu Božjega Duha kojim je osjenjena; poslušna glasu anđelu koji govori: Ne boj se! Pogled donositeljice najvećega Dara svijetu.

Gospin lik odražava ljepotu Onoga komu je upućen pogled. Istodobno i privlači i upućuje na drugoga. Ne želi da naš pogled i život zastane na njezinu liku. Nevidljiva prisutnost Božjega Sina daje smisao njezinu pogledu. Njezino lice odražava najdragocjeniju prisutnost. To je njezino poslanje – uprisutniti Boga u svijetu i u životu svakoga od nas. U susretu s njome Bog postaje našim mirom, dok nosimo sa sobom njezin lik.

III. U svjetlu toga mira do nas dopire današnje Evanđelje. U Isusovo se vrijeme držalo puno do potrebe čuvanja pomirenosti. Osuđivala se osveta, srdžba, netrpeljivost, a zahtijevalo se pomirenje. Tko je pogriješio – poučavali su duhovni učitelji – trebali su priznati svoju pogrješku i tražiti oproštenje, a uvrijeđena osoba bila je obvezna prihvatiti takvu molbu. Ako zamolba ne bi bila prihvaćena, krivac je tražio oproštenje pred dvojicom svjedoka, da bi pokazao da je učinio što je bilo moguće da se uspostavi mir. Ako je onaj komu je uvrjeda nanesena u međuvremenu umro, krivac je trebao doći na grob i stavljajući na njega jedan kamen izjaviti da je učinio zlo protiv njega. Evanđelje me povelo putem misli Dominiquea Lacordairea: „Želiš li biti sretan jedan tren, osveti se; želiš i biti sretan čitav život, oprosti.“

No, izabrani je narod imao ograničenja u pitanju koliko puta se mora oprostiti. Rabini su bili suglasni da je obveza do tri puta; četvrti put treba se pristupiti zakonskim sredstvima.

Apostol Petar, naslućujući da Isus kani prekoračiti to ograničenje, želi točnu uputu: “Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu…?” I spominje brojku sedam: sedam puta? Isus uzvraća brojkom koja je sedamdeset puta veća; zapravo i nije brojka već prilog – uvijek, Petre, uvijek.

IV. Na taj se odgovor nadovezuje prispodoba o milosrdnome kralju koji oprašta slugama njihov dug. Jedan je sluga dugovao deset tisuća talenata. Veličina duga je nevjerojatna: deset tisuća talenata. Talent odgovara količini od trideset i šest kilograma zlata. Umnoženo najvećim brojem u grčkome jeziku odgovara plaći radnika za 200 000 godina. Godišnji prihod Heroda Velikoga – rekli bismo proračun Judeje – iznosio je tek devetsto talenata. Tako je nešto nemoguće vratiti.

Među dvadesetak slika koje Biblija koristi za oslikavanje stvarnosti grijeha, u zadnjim se stoljećima prije Krista u židovstvu koristila slika dugovanja pred Bogom. Običan se puk, kao i danas, uvijek nalazio u poteškoćama s plaćanjima. One su prenesene i u duhovno područje: nikada dovoljno prinosa, žrtava, postova, dobrih djela… da bi se ublažilo kršenje Zakona. Tek su farizeji smatrali da su ispunili mjeru traženja. Slika duga koji se ne može vratiti lebdio je u dušama ljudi.

Sluga moli za strpljenje, za odlaganje plaćanja, a kralj velikodušnošću nadilazi molbu - oprašta mu sav taj dug. Slika je to Boga koji nama oprašta neizmjerno puno. I sveti Pavao govori tim jezikom kada piše: „Milostivo nam je oprostio sve prijestupe, izbrisao zadužnicu koja propisima bijaše protiv nas.“ (Kol 2, 14)

No, taj isti sluga nije se smilovao svomu dužniku koji mu je dugovao sto denara; sto dnevnica, što nije malen novac, ali ipak sitnica u odnosu na njegov dug. I kralj ga preda mučiteljima uz pitanje: Nije li trebalo da se i ti smiluješ?

V. U svakoj molitvi "Oče naš" molimo: "Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo (ili: otpustismo) dužnicima našim." Bog ne govori samo: opraštam ti, nego nam kaže: od tebe se kao kršćanina traži da oprostiš. Opraštanje postaje neprekidni čin preobrazbe svijeta. Ono nije u pokapanju prošlosti, već uskrsnuće. Oproštenje je čin stvaranja, uvod u novu povijest.

I premda Petar spominje brojku božanske punine, uvjeren da je to vrhunac velikodušnosti, Isus ga iznenađuje kada množi božansku puninu s brojem deset i još jedanput tu brojku s brojkom punine. Petar je želio gornju crtu, a Isus mu veli da nema posljednjega puta kada je opraštanje u pitanju. Kaže da ono uvijek ima nastavak, da je prestalo vrijeme brojeva i računa, a nastupilo vrijeme darovanosti.

Ogroman dug nije dug svakidašnjih prijestupa, nego prekidanje odnosa s Bogom. Grijeh u punome smislu nije tek jednostavna pogrješka, nego otklon od Boga, ruganje s istinom, pljuska životu i Životvorcu. Taj lom Bog želi izliječiti, i vratiti nam život. Učiniti ono što sami ne možemo. Obično se u ispovijedima gubimo u sitnicama, a negdje u dubini tutnji nepovjerenje u Boga koje unesrećuje druge ljude; koje drugima oduzima dah i životnu radost. Kao kršćani nismo ljudi s kojima se naivno poigrava, jer mi prelazimo preko svega. Nego baš zato što ne prelazimo preko istine, praštajući drugima otvaramo put do istine, imenujući ju.

VI. Pokušajmo se dublje zagledati u život i čuti što mi naviješta današnja liturgija; pokušajmo shvatiti da je naše opraštanje posljedica, a ne uzrok spasenja; ono je odgovor i očiti znak da nam je oprošteno.

Milosrdno ponašanje nije nam urođeno; urođeno nam je vaganje i istjerivanje pravde. Pravda je ta na koju se pozivaju društvena uređenja, kojom se diče institucije, koja je vrhunac državne uprave, koja je konačno uvjet mira, ali Crkva, naše zajedništvo koje ne želi nikoga isključiti, ide korak dalje svojom spremnošću na opraštanje, no nipošto ne površnošću. Iz ljubavi poziva na istinu. Znamo da opraštanje nije nikada apstraktan čin. Ono ima pred sobom istinu zla, okolnosti, ime, prostor i vrijeme. To nije naivan čin uljepšavanja odnosa, kako to često čini politika.

Da bismo razvijali sposobnost opraštanja, potrebno je gajiti smisao vlastite granice i smisao nezasluženoga dara, onaj spasonosni osjećaj duga koji ne slama čovjeka, nego potiče na zahvalnost i vraća radost.

Potrebno je reći da smo dužnici Božje dobrote; dužnici sunčeva svjetla; dužnici zraka i vjetra; dužnici pogleda i riječi; poezije, glazbe i mirisa; dužnici prošlosti i svjedočanstava mučeništva; dužnici prijateljstva i ljubavi… Radosni dužnici koji svoj dug plaćaju samo jednim sredstvom – ljubavlju prema bližnjima.

Provjerimo nosimo li nju u svome hodočasničkom zavežljaju.

A ti, Gospo neizreciva pogleda, svrni svoje oči na nas, prognanu Evinu djecu, i pokaži nam Isusa, da bismo u svome životu prepoznali Božju prisutnost, da ne trebamo lice pokriti rukama dok hodamo zemljom i da nam životni zavežljaj bude ispunjen Božjim darom.
Amen.

 

  ******************

 

14. kolovoza 2010.

fra Špiro Marasović

 Proslava Velike Gospe u Sinju započela je 14. kolovoza u 18.00 sati skidanjem Gospine slike i procesijom preko samostanskog dvorišta do Trga dr. Franje Tuđmana. Za vrijeme skidanja slike i procesije slavila su zvona crkve Gospe Sinjske i svirale su fanfare. Nakon ulazne pjesme, fra Nikica Ajdučić, župnik, ispjevao je Pohvale Čudotvornoj Gospi Sinjskoj, a zatim je fra Špiro Marasović, OFMConv, započeo euharistijsko slavlje. U koncelebraciji su bili gvardijan fra Bože Vuleta, župnik fra Nikica Ajdučić te još 8 svećenika. Čitači Riječi Božje bili su Toni Mastelić i Mirjana Vitić, dok su molitve vjernike čitali Martin Vrlić i Matea Sučić.

 Na početku propovijedi o svetkovini Marijinoga uznesenja na nebo fra Špiro Marasović progovorio je o krizi i u tom kontekstu pokušao odgovoriti na tri pitanja:

  • 1) kako se kao kršćani postaviti u svijetu koji je uvijek u krizi,
  • 2) kako da mi ne budemo uzrok te krize,
  • 3) kako mi kršćani možemo učiniti prohodnijim put između neba i zemlje.

Naglasio je da se odgovori na pitanja mogu iščitati iz blagdana uznesenja na nebo, da je povezanost s nebom najbolji put izlaska iz krize. Svetište Gospe Sinjske pokazuje nam da u svom kršćanskom poslanju ne možemo uspjeti bez čudesnoga Božjeg zahvata, baš kao ni branitelji Sinja pred turskim napadom.

Propovjednik je posvijestio da sve krize imaju isti nazivnik i citirao francuskoga predsjednika koji je rekao da je glavni uzrok svjetske krize kriza morala koju mi vjernici nazivamo grijeh. Propovjednik fra Špiro rekao je da je "krizno stanje, grubo rečeno, moralno stanje ovoga svijeta od njegova početka".

Pitajući se o načinima izlaska i krizne situacije fra Špiro je rekao da su u povijesti postojala tri koja i danas možemo primijeniti:

  • 1) možemo podleći;
  • 2) možemo dezertirati tako da sebe spasimo a druge ostavimo na cjedilu;
  • 3) možemo se boriti za izlaz, za oslobođenje.

"Ovaj kraj vezan je uz borbu protiv Turaka" rekao je i "poznaje sva tri izlaza". "Jedini, pravi izlazak iz krize, izlazak iz ovog svijeta isključivo je NEBO. Sve što nije nebo jest pakao, o od njega bježimo". Nebo traži ulaznicu. A to je Božje čovještvo.

Najbolje rješenje za svijet jest nebo – kad se spoje nebo i zemlja, Bog i čovjek. Zajedništvo Boga i čovjeka siguran je i jedini prohodan izlaz. Bog je postavši čovjekom u Isusu otvorio mogućnost za spas svijeta. Za to je jedinstvo i Isusu molio prema Ivanovu evanđelju; da svi međusobno i s Bogom budemo zajedno. Isus je otvorio čovjeku izlaz iz svijeta po BDM. BDM je kao nitko prije nje i kao nitko poslije nje uprisutnio Boga u svijetu. Ona je Božji putokaz izlaska iz krize, iz grijeha. Život u skladu s Božjim mjerilima pravi je izlaz. Trebamo se kloniti dezerterstva i podložnosti, a boriti se za prave vrednote u svijetu. Bog će nas pitati što smo učinili da po nama Svijet bude bolji. Marija, koja nam je uzor ispunila je svoje poslanje u tom smjeru. Nije znala kako ali je znala da joj je vršiti Božju volju. To je pokazala navještenju preko Kane Galilejske pa na dalje.

Marija nije svemoguća ali je svemoćna jer po njezinu zagovoru Bog čuda stvara. Važno je samo htjeti surađivati s Bogom i živjeti vjeru. Naglasio je da vjera nije privatna već osobna. Ako je netko vjernik onda je vjera logika njegovoga cjelokupnog života, i privatnog i javnog. Uznesenjem Marije na nebo Bog nam je nju dao kao primjer vjere, primjer služenja Bogu i čovjeku i to sebedarno i do kraja, bez računice. Ona je zalog naše nade ako krenemo njezinim putem i živimo po njezinom obrascu.

"Pozvani smo da na tragu BDM mijenjamo svijet po poslanju Isusa Krista". Ne očajavajmo ako nas je malo. Ne moramo biti većina da bismo mijenjali svijet, da bismo pobijedili krizu. Primjer su nam borci iz vremena turske krize kao i branitelji u vrijeme domovinskog rata. Ako zbog slabosti ipak počnemo očajavati, osjećati se bespomoćno misleći da nitko ništa dobro ne može učiniti za ovaj svijet ne zaustavljajmo se na tome. Posvijestimo sebi da ništa ne možemo učiniti bez Boga. Na što nas upućuje i Blagdan uznesenja BDM na nebo.

Na kraju propovijedi fra Špiro je spomenuo i Pavlovog novoga čovjeka. Ako smo suuskrsli s Kristom trebamo tražiti i činiti u svijetu ono što je Kristovo. Kršćanin je novi čovjek i zalog boljega svijeta, izlaska iz krize. Novi čovjek se treba boriti protiv grijeha, taštine, zla, a za ljubav i nesebičnost, završio je fra Špiro.

Zbor Svetišta pod ravnanjem fra Jure Župića i s. Jelene Mijić svojim pjevanjem uzveličao je ovo misno slavlje.

U zahvalnoj riječi fra Bože Vuleta, gvardijan i upravitelj Svetišta, zahvalio je fra Špiri i svim propovjednicima kroz devetnicu, kao i svim svećenicima koji su bili na raspolaganju za sakrament pomirenja. Zahvalu je uputio i časnim sestrama, bogoslovima, članovima Frame i FSR-a, kao i svim volenterima osobito za ove dane proslave Velike Gospe u Sinju.

Euharistijsko slavlje zavšilo je blagoslovom s Gospoinom slikom i himnom "O Gospe Sinjska", nakon čega je Slika vraćena u crkvu.


  ******************

 

Marin Barišić, splitsko makarski nadbiskup

Sinj, 15. kolovoza 2010.

Uznesenje Blažene Djevice Marije u Nebo, radosna je svetkovina i značajan događaj za sve nas koji smo na putu zemaljskog hodočašća. U Marijinu uznesenju čitamo svoju cjelovitu biografiju, svoj životopis, jer „Marija je vez, što zemlje dno i neba vrh u jedno spaja“. (Vladimir Nazor).

U zajedništvu i radosti današnjega slavlja, srdačno pozdravljam sve hodočasnike, vas braćo i sestre, djeco i mladi, odrasli i stariji, sve vas koji ste nošeni iskrenom ljubavlju, došli u pohode našoj Gospi sinjskoj. S jednakom radošću pozdravljam oce franjevce, naše vjerne čuvare Gospina svetišta, svećenike u koncelebraciji i sve poslužitelje Božjeg milosrđa u sakramentu pomirenja. Pozdravljam sve članove Viteškog Alkarskog Društva koji svake godine, trčeći alku u čast Gospe, ponosno pronose barjak, u znak njezina povijesnog pohoda svome vjernom puku. Taj barjak pobjede je ujedno i simbol konačne ostvarenosti Marijina, i nade našega uznesenja. Isto tako pozdravljam gradonačelnika grada Sinja, (župana splitskog-dalmatinskog), sve predstavnike društvenih vlasti, a osobito hrvatske branitelje, invalide i obitelji branitelja koji su dali živote za našu slobodu.

Braćo i sestre, Marijino uznesenje, najdublje je povezano s Kristovim uskrsnućem. Na to nas podsjeća sveti Pavao: „Krist uskrsnu... prvina usnulih.. Prvina Krist, a zatim koji su Kristovi“(1Kor 15, 23). Nitko nije tako Kristov kao majka Marija. Štoviše, kao čovjek, Krist je sin Marijin. S Kristom i mi dijelimo zajdničku majku.

Naša majka, danas nas pohađa i susreće u našoj zemaljskoj stvarnosti. Svjesni smo koliko nam u svagdanjem životu znače pohodi i pozdravi: Oni unose radost, oslobađaju od osamljenosti, stvaraju zajedništvo, obnavljaju nova obzorja, potiču, ohrabruju, nadahnjuju, jednostavno rečeno: Pohodi život znače. Osjetivši snagu Marijina pozdrava, Elizabeta kliče od radosti a dionik te njezine radosti je i dijete koje ona nosi pod srcem. Ni Marija u pohod ne dolazi sama. U svome krilu nosi utjelovljenog Boga koji budi radost i kod Elizabete i kod njezina djeteta. Elizabetina radost nalazi odjek i u Marijinoj radosti. Doista, istinska radost rađa se samo zbog radosti drugoga. Preporođena Marijinim pohodom, radost zahvaća Elizabetu i njezinu obitelj. Prenosi se i ima odjeka i na prostoru u kojem se živi. Radost zahvaća i Elizabetino srce i ekologiju njezina okoliša. Samo u radosti preobraženog srca dodiruje se nebo i zemlja, susreću se Bog i čovjek, čovjek i bližnji, čovjek i priroda. Prava radost uvijek je otvorena svojoj punini – Nebu. Elizabeta i Marija osjetile su tu otvorenost kličući:“ Blago tebi što povjerova... Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu, Spasitelju mome“. Radost iskrenog pohoda tako je duboka da nam često nedostaju prave riječi. Umjesto riječi, suze radosnice teku. One na svoj način govore: „O Bože, koje li radosti! Tko sretniji od mene!“.

Svojim pohodom, Marija, naša majka i odgojiteljica želi nam danas reći: Ne zaboravite pohode! Oni su izvor života, radosti i nade; radost pohoda preobražava nas i našu zemaljsku stvarnost; otvaraju nas konačnom uznesenju u nebo; ne zaboravite ih ni u vlastitoj obitelji sredini i društvu; ne zaboravite pohode, jer pohodi život znače. Majčinska je to važna poruka osobito u ove naše dane kada nemamo vremena jedni za druge, kad smo nervozni bez susreta i razgovora. Stvarnu potrebu i važnost pohoda u vlastitoj obitelji, dobro je izrazila jedna učenica. Na temu, što je najvažnije doživjela preko praznika, kao najradosniji događaj opisala je upravo slučaj jednog pohoda u svojoj obitelji. Njezina majka, nervozna, bez razloga se izvikala na svoju djecu. Iznenađena djeca plačući povukla su se u sobu. Nakon nekog vremena majka je shvatila što je učinila. Ušla je u sobu i zamolila svoju djecu za oproštenje. Ovaj pohod majke svojoj djeci u obitelji, ostao je dububoko upisan u njihov život. Od toga dana i djeca, kad bi pogriješila uvijek su znala reći: Majko, oprosti!

Ako smo postali neosjetljivi na uvrede i potrebe drugih, ako smo bezdušni i hladna srca, onda smo doista postali osobe s posebnim potrebama. Potrebna nam je terapija pohoda: drugih nama i nas drugima.

Sjetimo se samo naših rodbinskih i susjedskih odnosa. Često zbog svađa i sukoba ne samo da ne prelazimo prag njihova doma, nego više se i ne pozdravljamo. A pohod život znači! Bez pohoda, osobe, bez rađanja novoga života nema radosti, jer stvari to ne mogu dati. Elizabeta je radosna ne samo zbog Marijina pohoda već i zbog pohoda novoga života koji se u njoj rađa. Sve to je čini osobom radosti i nade, jer sada ima za koga živjeti. Svaki novi život, svako novo rođenje djeteta, jest razlog naše radosti i nade. A koliko u našim srcima i obiteljima, u našem narodu i društvu, može biti radosti i nade, ako starost i smrtnost još uvijek nose pobjedu nad pohodom života? Još uvijek je broj umrlih u Hrvatskoj veći od broja rođenih. Kako su značajne i važne za hrvatski narod i društvo, za našu radost i nadu tolike obitelji otvorene pohodu novoga života. Ali isto tako koliko su važni svjedoci pohoda bližnjima u potrebi, koji svojim pohodom unose radost i nadu u beznadna i razočarana srca. Svi ovi svjedoci, obitelji otvorene životu i tihi svjedoci humanijih društvenih odnosa, s naše strane zavrjeđuju veću pažnju i poštovanje, zavrjeđuju da ih se prepozna, uvaži i da im se pridružimo.

Braćo i sestre, ovi svjedoci pohoda uvelike pridonose da naša Hrvatska ne bude i tužna i ružna. Dobro je što nam sve veći broj turista dolazi u pohode.Vjerojatno ste i vi to doživjeli. Svi su oni zadivljeni ljepotom naše Domovine. No, toliki prijatelji su me često zapitali: Koliko vas Hrvata ima? Toliki prostori a nenaseljeni. Zašto su vam polja neobrađena? Imate li dovoljno vode? Rado odgovorim da imamo obilato vode a oni na to: e pa onda, što vam je? Sva ova pitanja traže svoje razloge. Ja bih ovdje spomenuo jedan razlog psihološko-sociološke naravi koji se nikako ne bi smjelo podcijeniti. U dobroj mjeri prazna i često isprazna Hrvatska je posljedica nedostatka pohoda. Pohoda novih života i onih uobičajeno svakodnevnih pohoda.

Prisjetimo se Elizabete. Njezin slučaj mnogo nam govori. S Marijinim pohodom i rođenjem svoga djeteta Elizabetina radost i nada imale su odraz u njenom srcu, na licu i u njenom vanjskom izgledu. Ne samo osoba, već i njezin životni prostor, bio je prožet radošću i zahvaćen nadom: dom je bio uredniji; u dvorištu je bilo više cvijeća; vrt nije više bio zapušten nego obrađen. Elizabeta je imala razlog zašto i za koga živjeti. Je li moguće da se to i nama dogodi? Je li moguće da pohodi rađanja novih života i uobičajeni pohodi humanijih odnosa a osobito bližnjima u potrebi, pohode našu domovinu i donesu nama više radosti i nade? Vjerujem da je to moguće.

O kako je ohrabrujuća vijest za sve nas kad čujemo, da je u nekom gradu ili županiji, povećan broj vjenčanja i da je veći broj rođenih nego umrlih. Vjerujem da u našoj sredini ima takvih svjedoka pohoda radosti i nade. Premda to uvijek ne čine dovoljno, bilo bi poželjno da naše društvo i mediji još više uvaže i podrže svjedoke pohoda, vjesnike kulture života u našoj sredini. Ali, u hrvatskom društvu, put preobrazbe naših odnosa i obrađenosti naših polja, traži još nešto; jednaki odmak od svih ideologija koje su ugrožavale dostojanstvo čovjeka i unosile društvene podjele, te razarale putove pomirenja među ljudima. Ideologije podjela – neprijatelj su života i naroda! Njihovi ideološki simboli i znakovlje koje nose neki ohrabreni manekeni i manekenke dobro pristaju opasnom Zmaju o kojem nam govori knjiga Otkrivenja, te nikako ne mogu biti simboli mira, ljubavi, dobrote i solidarnosti. Njihovi pohodi i njihova prisutnost među nama guše nam radost i nadu. Zbog energije koju nam oni troše i zbog ideoloških svađa, ne samo da će nam odnosi biti poremećeni već i naša polja ostat će zapuštena i neobrađena. Doista je krajnje vrijeme da nas istina pohodi i oslobodi od zabluda prošlosti, kako bismo na temeljima otkopane i oslobođene istine zajedno gradili našu budućnost, kulturu pohoda mira i pomirenja, a šikarom i trnjem zarasla polja zasijali i zasadili kulturom žitarica voća i povrća. A da se ovo ostvari potrebno je ideologije i ideološka obilježja premjestiti sa naših i iz naših glava u muzeje povijesti, te oslobođeni tereta prošlosti zajedno graditi put pohoda istine, mira i blagoslovljene budućnosti. Zato Kristova Crkva ne želi stati ni na jednu od ideoloških strana niti stajati sa strane, već želi biti na putu istine Kristova evanđelja.

Dragi vjernici, radosni pohod majke Marije vodi nas prema Začetniku i Dovršitelju naše vjere, prema pohodu nad pohodima, mladom Suncu koje nas pohodi s visine, Bogu koji iz ljubavi čovjekom posta, da bi čovjek ušao u božansku dimenziju. Isus Krist nas  pohađa u euharistijskom otajstvu. Okupljeni u zajedništvu nedjeljnog slavlja, Njemu radosno kličemo: Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje. Koje li radosti, kojega li pohoda! Od radosti kličemo: Tajna vjere! Tvoj konačni pohod u nadi, Gospodine, čekamo! On nas daruje svojim mirom i hrani kruhom života. Svojom ljubavlju osposobljava nas da budemo mirotvorci u našim pohodima i odnosima. Ulazi u naše svakodnevlje, postaje kruh naš svagdanji, koji kao braća i sestre zajedno blagujemo i dijelimo s bližnjima u potrebi. Osposobljava nas i poziva da iz ovog pohoda i slavlja vjere prepoznamo i pohodimo Njega u našoj stvarnosti. On sam nas na to usmjeruje govoreći: Ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me... zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove najmanje braće , meni učiniste. Iz ovoga pohoda nad pohodima, iz njegova novog saveza ljubavi prema nama, žive svi naši pohodi, savezi i ljubavi: u obitelji i braku, u društvu i na radnom mjestu a poglavito oni bližnjima u potrebi. Na ovom putu života Krist nam prethodi, daje nam radost, snagu i nadu, da u poteškoćama ne klonemo već da i po križevima života Nebu otvoreni budemo.  

Majko Marijo, koja si povjerovala da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina, svojim pohodom usmjeri nas prema Spasitelju, uskrslom Gospodinu, dok svi ne prispijemo do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove. Daj da u radosti i nadi naših svagdanjih pohoda, a osobito u nedjeljnom pohodu euharistijskog slavlja, osjetimo radost koja je sposobna preobraziti i naša srca i naša polja. Gospe Velika, u nebo uznesena, daj da naš život na tlu Lijepe naše bude obogaćen iskrenim pohodima života. Neka nam oni otvaraju nove horizonte, nadahnjuju humanije odnose i bǔde nadu. Majko naša, Gospe sinjska, usmjeri naše ponekad umorne korake i nesigurne poglede onoj konačnoj slavi, Krista uskrsloga, Spasitelja i Gospodina našega. Njemu slava i čast u vjeke vjekova.  AMEN! 


  ******************

 

Željko Tanjić

Sinj, 15. kolovoza 2010. - večernja misa u 18.00 sati 

»Sve propovijedi što sam ih čula o Mariji ostavljaju  me hladnom... Kako bih rado bila svećenik da mogu propovijedati o Majci Božjoj! [...] Ta zna se da je Majka Božja kraljica neba i zemlje; ali ona je više majka nego kraljica. Ne bi trebalo govoriti – kako sam često čula – da ona svojim povlasticama zasjenjuje slavu svih svetaca, kao što izlazeće sunce uklanja zvijezde. Dragi Bože, kako čudno! Majka, koja uklanja slavu svoje djece! Mislim da je istinito upravo suprotno: vjerujem da ona u mnogome nadmašuje sjaj izabranih. Ispravno je govoriti o njezinim povlasticama; ali se ne smije stati kod toga. Mora se govoriti tako da je ljudi uzmognu ljubiti.«

Draga braćo i sestre, poštovani hodočasnici Gospi Sinjskoj sabrani iz svih krajeva lijepe naše i Bosne i Hercegovine, poštovani Sinjani, stoljetni časni i vjerni čuvari Gospina lika, tako je zborila sv. Terezija iz Lisieuxa, poznatija kao sv. Mala Terezija.  Njena je čežnja bila govoriti o Gospi tako zanosno da je ljudi uzmognu ljubiti. Nema dubljeg poriva za govor o Mariji nego čežnja za pravom ljubavlju prema njoj, upravo onako kako je to zamišljala sv. Mala Terezija. Ali za nas propovjednike ni teže ostvarivog jer smo uvijek u procijepu između hladnog, objektivnog govora o Mariji i govora koji je nabijen mnoštvom sladunjavih kičastih riječi, isto tako dalekog od govora koji usmjerava ljubavi, kao i onaj prvi.

No, mislim da je mala Terezija danas ovdje među nama osjetila bi da ovdje i nije potrebno govoriti o Mariji tako da ju se uzmogne ljubiti. Vidjela bi na vašim licima, vidjela bi u vašim srcima, vidjela bi na vašim usnama, vidjela bi u vašoj hodočasničkoj žrtvi i molitvi da vi ljubite Gospu. Vama nitko ne treba puno objašnjavati kako ljubiti Mariju. Vi to znate i osjećate, mnogi su od vas to upili majčinim mlijekom, mnogi su do toga došli kroz tamu noći, lutanja, obraćenja, nakon mnoštva životnih stranputica i pogrješaka. Na različite načine, toliko različite koliko nas ima ovdje sabranih, ali s jedinstvenim osjećajem ljubavi i vjere prema Mariji, Gospi Sinjskoj, koje svetkovinu uznesenja na nebo slavimo danas.

Braćo i sestre, već su crkveni oci na tragu Sv. Pisma govorili da je ljubav prava spoznaja. Samo onaj tko ljubi pravilno spoznaje. I obrnuto, tko pravilno spoznaje taj i ljubi. Siguran sam, braćo i sestre, da Vi znate zašto ljubite Gospu. Svatko od vas u dubini svoga srca zna zašto je večeras ovdje. Svatko od nas ima svoje razloge ljubavi,  ima spoznaju zbog čega je izdaleka ili izbliza došao danas svetkovati ovu svetkovinu, ispuniti zavjet, prinijeti dar i izreći molitvu zahvale, vapaja i prošnje. Svatko je od nas došao sa svojim križem, teškoćama, ali i vjerom i nadom pretočenom u ljubav. Time smo mi braćo i sestre postali dionicima stoljetnog hoda i molitava koje odzvanjaju ovim časnim gradom i Cetinskom krajinom, dionici neprekinutog niza mnoštva onih koji su dolazili i dolaze pred lik Gospe Sinjske tražeći utjehu, vjeru, nadu, zahvaljujući na primljenim milostima. I dragocjenija od svih ukrasa i nakita koji rese prelijepi Gospin lik jest vaša ljubav i vjera koju ste donijeli na dar. Time je natopljen ovaj Gospin lik. Molitvom, prošnjom, krikom, vapajem, nadom i zahvalom. U njemu su ogleda i prepoznaje sav trud i muka, radost i zahvalnost nas i naših pređa. U njemu sve to dobiva lice Majke koja grli svoga Sina i koja ga nama pruža. Lice Majke koja i nas grli i upućuje svome Sinu.

U čemu je braćo i sestre tajna ove ljubavi? Duboko sam uvjeren u posebnosti Marijine osobe u povijesti ljudskog spasenja. Mariju vidimo kao ženu ljubavi, predanja, vjere i nade. Premda jedna od nas, u njoj je i po njoj Duh Sveti oblikovao ženu bez koje se ne može zamisliti ne samo ono što je kršćanstvo, nego i naše spasenje. Marija nije božanstvo, ali je Bogorodica. Marija nije spasiteljica, ali po njoj je Spasitelj ušao u svijet. Marija nije otkupiteljica, ali je cijelim svojim biće sudjelovala i oblikovala djelo otkupljenja. Poznati teolog Karl Rahner jednom je napisao: „Ako je kršćanstvo u svome savršenom izričaju potpuno prihvaćanje spasenja koje se pojavilo u Isusu Kristu, spasenja vječnoga i trojedinoga Boga, tada je Marija savršeni kršćanin, kršćanski čovjek kao takav, jer je ona u vjeri duha i u svojemu blagoslovljenom krilu, dakle tijelom i dušom te svim silama svojega bića začela vječnu Očevu riječ.“ Zato ljubimo Mariju i premda nam mnogi prigovaraju da joj pridajemo veće značenje nego njenom Sinu, mi znamo da to nije tako. Ali isto tako znamo da njena pojava nije slučajnost, nije samo jedan marginalni životni put bez ikakva značenja za nas i našu povijest vjere. Mi u njenoj vjeri i ljubavi prepoznajemo odgovor čovječanstva na Božji poziv na suradnju. Ljubimo je jer u njoj prepoznajemo onu koja je odgovorila na Božju ljubav i koja nas pojedinačno i kao Crkvu poziva da budemo trajni odgovor toj istoj ljubavi.

U Mariji prepoznajemo i vidimo onu koja je ljubila svim srcem. Znam da se riječ ljubav danas tako lako izgovara i da je bacana pod noge sitnih, kalkuliranih, često neiskrenih i varljivih osjećaja, ali i prevelikih zahtjeva postala uprljana i rastrgana poput stare, odbačene krpe. Bojimo se te riječ jer smo često svjesni da nismo osjetili pravu ljubav i jer i sami nismo sposobni za pravu ljubav. Jer znamo koliko smo se puta o nju ogriješili i koliko je puta izdali.

Unatoč svega što nam je namro teret života i nesavršenost vlastitih osjećaja i stavova mi ipak duboko vjerujemo da ima netko od ljudskog roda tko unatoč svih naših nečistoća, svih naših pogaženih ljubavi, sve naše rastrganosti pomaže da ne prestanemo biti bića koja ljube i vjeruju da ljubav ima smisla. To je braćo i sestre naša Gospa. Odatle povezanost između Gospe i nas. Ona nas braćo i sestre uči ljubiti. Ona nam uvijek iznova pokazuje što to znači ljubiti. Ona nam pokazuje da ima smisla ljubiti i danas kada se čini da je sve prožeto logikom korisnosti, zadovoljenja raznih potreba, ali i mnoštvom strahova. Strahova od toga da smo nevoljeni, da ne znamo voljeti do toga da ćemo izgubiti radno mjesto. Strahova koji iznenada postaju dominantnima u našem životu. Koji određuju svaki naš korak i svaki naš odnos.

Kako blagotvorno mora odjeknuti u našim umornim, često i suzama natopljenim srcima, riječ o tome da nas Marija ljubi i da nam pokazujući svoga Sina omogućuje prostor ljubavi, da podržava našu ljubav, da nas uči ljubiti i da je s nama u našim promašenim pokušajima ljubavi. To osjećamo večeras. Gospa nas ljubi, braćo i sestre.

Njen hvalospjev, himan Veliča, kliktaj je njene ljubavi. On svjedoči o njenoj ljubavi koja želi postati našom, koja nam govori kakva bi trebala biti naša ljubav. Govori o tome da ljubav prvotno uključuje zahvalnost i veličanje Boga zbog njegove ljubavi, zbog toga što je svoju milost, svoj pogled svrnuo na nju. Marija nas uči da svaka naša ljubav mora biti ukorijenjena u Bogu, u vječnosti premda se živi u povijesti, u svakodnevici. Bez te se poveznice, bez tog spasenjskog izvora, slama i pretvara u osobni ili društveni egoizam, borbu za premoć i prevlast. Ljubav se pretvara u vlastitu karikaturu i suprotnost. Postaje često najveći egoizam. Teško će mo moći ljubiti u ovom svijetu istinskom kršćanskom ljubavlju ako poput Marije ne otkrijemo da je njen korijen u nebu, a ne u nama. Marija u sebi spaja na poseban način tu vječno-vremensku dimenziju.

Gospa se priznaje neznatnom službenicom. Ona ne traži za sebe nikakve povlastice i prava. Ljubav ne poznaje tako oblikovani egalitarizam. Ona je uvijek naizgled neravnopravna, jer traži samo jedno: da odgovori svim bićem. Temelj ljubavi nije njen ja, nego ego, njeni prohtjevi nego predanje i svijest da je ponizna službenica. Kako to drugačije zvuči nego svi današnji isprazni govori o ljubavi kojima na pune uši razni „celebrity“, ljubavi koje dolaze i odlaze poput košulja koje mijenjamo. Ali Gospa zna i da je blažena, ali opet samo zbog jednoga: jer joj je Svesilni učinio velika djela. Po Božjim djelima kojih je svojim pristankom postala dionicom postala je blaženom. Suradnja s Bogom nas čini blaženima.

Njena ljubav nije samo osobna, ne oblikuje se i ne zaustavlja u jednoj dimenziji ja-ti odnosa. Ona preobražava svijet. Ona iz tog posebnog odnosa s Bogom, iz blizine sa svojim Sinom, premda tiho, premda naizgled neznatno mijenja i svijet. Ovdje i sada. Po toj ljubavi Bog raspršuje oholice, silne baca s prijestolja, uzvisuje neznatne, gladne puni dobrima, a bogate pušta prazne. To je ljubav koja nadilazi okvire intimnih, personalističkih odnosa i koja se pretače u nove dimenzije društvene i ekonomske pravednosti. Marijin Veliča, braćo i sestre, revolucionaran je, gotovo subverzivan tekst, to je pravi Manifest promijene stanja kroz ljubav, a ne mržnju, prevrate, revolucije i klasne borbe. No, on traži i Marijin stav, marijanski oblikovanu osobnost, zauzetost, spremnost na trpljenje i veliku nadu. I kada se braćo i sestre nakon ovog blagdana i svetkovine vratimo u svoje domove, u uzavrelu i teškom ekonomskom i političkom situacijom opterećenu situaciju u našoj domovini, kada i sami osjetimo da nas pogađa teški malj nesigurnosti, kada svi počnemo režati jedni na druge, stalno tražiti krivce, optuživati, kada će sve biti zatrovano bijesom i mržnjom ne zaboravimo ovaj dan. Ne zaboravimo Gospin pogled. Ne zaboravimo da ljubavlju možemo učiniti više nego ičim drugim. Neka to ne zaboravi ni poslodavac, ni radnik, ni političar, ni građanin, ni vjernik i nevjernik. Ljubavlju koja nije sladunjavi poziv na bijeg od svijeta u svoj mali idilični svijet nego upravo poziv na promjenu svijetu, promjenu nadahnutu Marijinim veliča. Da, njen je Veliča i legitimacija za naše djelovanje u društvu. On nam govori zašto kao katolici trebamo biti angažirani u društvu i zašto trebamo djelovati. Da bi smo pokazali kako Bog mijenja naše živote i svijet. U tome nam je Marija kao pravi katolik uzor. Možda to da je ona pravi katolik čudno zvuči no kako je govorio veliki teolog Hans Urs von Balthasar, posebnost se Marije očituje i time što je ona uzor istinskom ostvarenju katolištva. Marijin život pokazuje što znači biti istinski katolik: »Njezino katolištvo jest bezuvjetnost predanosti ecce ancilla, predanosti koja u svojoj beskonačnosti pretpostavlja suglasnost stvorenja s Božjom beskonačnom darujućom ljubavi.“ Na temelju njegovog promišljanja naš je teolog, ovdje prisutni Ivica Raguž, napisao: „Marija je katolkinja, ukoliko se u svojoj partikularnoj slobodi savršeno i potpuno otvorila univerzalnoj Božjoj slobodi. U tom se smislu Katolička crkva, biti katolikom, rađa u Mariji, u nazaretskoj kućici. Marija je tako uzor svakome vjerniku koji pred i s Bogom ne može ne biti katolikom. Biti marijanski katolik znači djelovati onkraj kontemplacije i akcije. Marija je u svojoj osobi kontemplativno-molitveno motrenje Boga i zazivanje Boga, ali istodobno aktivno donošenje Boga u svijet. Biti marijanski katolik pretpostavlja svjedočanstvo vjere onkraj punoljetnosti i nepunoljetnosti. Vjernikom se ne može biti ako prvotno nismo nepunoljetni, tj. ako nismo otvoreni Bogu, ako nismo spremni na primanje. Upravo je takva nepunoljetnost uvjet istinske kršćanske punoljetnosti, vlastitoga odgovornog djelovanja u svijetu. Marijanski živjeti katolištvo nalazi se također onkraj nerazumijevanja i razumijevanja. Vjera nije ni jednoznačno nerazumijevanje ni jednoznačno razumijevanje. Tko se Bogu potpuno predao, mora računati s Božjim neshvatljivim i nepredvidljivim putovima i prihvaćati neuspjeh i križ. Upravo je to, prema Balthasaru, uvjet istinskoga razumijevanja, svake teologije i kršćanske mudrosti: „Kršćanska je istina tako ezoterična ukoliko se spoznaje iznutra, u vjerničkom i djelatnom sudioništvu, a ne izvana sa sjedišta kazališne lože.“

I na kraju, braćo i sestre, danas slavimo Gospino Uznesenje na nebo. Ako mislite da nismo o tome govorili onda bih Vam želio reći da sam sve ovo govorio kako bih Vam upravo pokazao zašto je od samih početaka Crkva vjerovala u njeno uznesenje. U Marijinu uznesenju slavimo ljudsko dostojanstvo, “jer je čovještvo u Mariji primljeno u zajedništvo s Bogom. Slavljem Marijina uznesenja Crkva slavi zapravo svakoga čovjeka. No još je važnija činjenica da se Marijinim uznesenjem progovara o spasenju tijela, tijela koje se, prema Rahneru, danas idolatrijski štuje ili mrzi: „Jadnom tijelu, koje jedni mrze, a drugi mu se klanjaju, Bog sada zauvijek daje dostojanstvo te ga tako zauvijek spašava i potvrđuje.“ U njenom uznesenju slavimo i spasenje svih naših sjećanja, molitava, nada, života, povijesti, pa i promašaja. Sve je to po Mariji uzneseno u Kristovo nebo koje oblikovano njegovom božansko-ljudskom naravi i na koje smo u vjeri, nadi i ljubavi, pozvani. Nebo koje nas ne odvaja od našeg zemaljskog nego ga preobražava. Nebo koje s Marijom želimo nositi u sebi.


Zahvala fra Bože Vulete na Veliku Gospu - 15. Kolovoza 2010.

Nakon popričesne molitve riječi zahvale izrekao fra Bože Vuleta, gvardijan i upravitelj svetišta Čudotvorne Gospe Sinjske:

Dragi hodočasnici, dragi vjernici, iz Hrvatske i BiH i sa svakoga kraja Božje zemlje čestitam današnji blagdan na čelu s našim nadbiskupom mons. dr. Marinom Barišićem. Pozivam vas da zajedno sa mnom pozdravite našega o. Nadbiskupa. Oče nadbiskupe, dobro nam došli! O. nadbiskupe, u ime svoje, svoje braće franjevaca i svega ovdje okupljenoga naroda velika Vam hvala za predsjedanje ovoj svečanoj svetoj misi. Neka Otac Nebeski, po zagovoru naše nebeske Majke, Čudotvorne Gospe Sinjske, usliši naše molitve da Vas obdari zdravljem i duhovnom snagom.

Svima u molitve preporučujem i našega mnp. provincijala fra Željka Tolića koji zbog zdravstvenih poteškoća danas nije mogao biti s nama. 

Pozdravljam svu braću svećenike na čelu s dekanom Cetinskoga dekanata don Stipom Ljubasom.

  • Ponajprije veliku zahvalnost upućujem svoj braći svećenicima za ispovijedanje.
  • Hvala svoj braći franjevcima, svećenicima i laicima za sve organizacijske napore na čelu s našim župnikom fra Nikicom Ajdučićem.

Danas naš Grad Sinj slavi svoj Dan. Malo koji grad se može podičiti ovakvom proslavom svoga dana. Čestitam svim Sinjanima na čelu s gradonačelnikom gosp. Ivicom Glavanom.

Drago nam je da su u ovom slavlju sudjelovali i dužnosnici državnih i vojnih vlasti, kao pravi hodočasnici:

  • državni tajnik gosp. Jozo Sarač
  • župna splitsko-dalmatinski gosp. Ante Sanader,
  • dožupan gosp. Luka Brčić,
  • saborski zastupnici,
  • gradonačelnici i načelnici općina u Cetinskoj krajini,
  • predstavnici građanskih ustanova, vojske i policije;
  • članovi udruga invalida i udruga branitelja proizišlih iz Domovinskoga rata,
  • članovi parlamentarnih stranaka.
  • Ovdje su uvijek dobro došli i državni dužnosnici i predstavnici različitih udruga iz Bosne i Hercegovine kao dio ogromne hodočasničke povorke s prostora BiH.

Poseban pozdrav zavrjeđuju naši članovi Viteškoga alkarskoga društva, alkari i alkarski momici, s ovogodišnjim slavodobitnikom gosp. Mariom Šušnjarom.  

Pozdrav s blagoslovom upućujem i tebi vjerni narode Cetinske krajine,

  • vama tijelom umorni a duhom neumorni hodočasnici pješaci,
  • a među vama posebno teškim bolesnicima, djeci i neumornim starcima;
  • vama očevi i majke, vama draga mladeži,
  • i vama raseljeni koji se ovdje uvijek osjećate doma, možda više ovdje nego na bilo kojem drugom mjestu
  • i svima koji posredstvom sinjskoga HIT radija i drugih medija sudjelujete u ovom slavlju upućejm svoj pozdrav.

Hvala svima koji su pridonijeli da ovo slavlje protekne u najboljem redu:

  • hrvatskoj policiji,
  • medicinskom osoblju, vatrogascima i svim gradskim službama,
  • časnim sestrama, bogoslovima, sjemeništarcima, redarima i svim volonterima.
  • Molitvenu zahvalnost upućujem svim medijskim djelatnicima.

Hvala mješovitom zboru Čudotvorne Gospe Sinjske na čelu sa s. Jelenom i maestrom fra Jurom Župićem i Gradskoj glazbi Sinj na čelu s ravnateljem gosp. Grgom Grubišićem.

U ime svih studenata kojima pomažemo iz Fonda Gospe Sinjske najsrdačnije zahvaljujem svima koji su dali i daju svoje doprinose u taj naš Fond.

Osobito hvala svima koji su zahvalni i sretni da su mogli pomoći pri organizaciji ove velike Svetkovine, a nisu spomenuti.

Zahvalnost upućujem svima koji ste molili i molite za nas svećenike. Pozivam vas da ostanemo u međusobnom molitvenom zajedništvu. Tako ćemo se dostojno pripremiti za 300. obljetnicu čudesne obrane Sinja, 2015. godine, kojoj je visoki pokrovitelj Hrvatski sabor.

Neka svima vama Svemogući Bog, po slici naše Čudotvorne Gospe Sinjske i rukom o nadbiskupa udjeli svoj sveti blagoslov. Hvala!