Trebamo naučiti živjeti svaki dan, svaki čas, svaki trenutak, kao novi početak. Bog nam svaki dan daje živjeti. Daje nam mogućnost da se okrenemo od sumnje i ispraznog mozganja. Daje nam šansu da se izliječimo od ranjenog sjećanja i zaokupljanja samima sobom. Svaki je dan jedinstvena mogućnost da učinimo nešto novoga.

Zamislimo da svaki trenutak živimo kao trenutak punine života. Zamislimo da svaki trenutak živimo kao dan pun obećanja. Zamislimo da možemo hoditi tijekom godine slušajući uvijek jedan te isti glas koji nam govori: „Imam dar za tebe, i ne vidim časa da ga ti vidiš“. Zamislimo taj glas svako jutro kad se ustanemo.

Je li moguće da nas zamišljanje može dovesti do istine našega života? Da, moguće je. No, problem je u tome što mi ne ostavljamo našu prošlost. Ona postaje sve duža svake godine. Ona nam govori: „Ti sve znaš. Ti si sve proživio. Budi realan. Budućnost neće biti ništa drugo doli ponavljanje prošlosti. Pokušaj preživjeti što bolje znaš i možeš“. U nama žive mnoge lukave lisice koje nas zaskaču. Mrmljaju nam na uši velike laži: „Nema ništa novoga pod suncem. Ne dopusti da te zavedu“. I ti nas glasovi redovito zavedu. Vrijede nam puno više od naših ili Božjih glasova koje čujemo u sebi.

Ako poslušamo te prepredene glasove, oni se na kraju doista pokazuju istiniti. Naš novi dan, naš novi čas, postaju bez duha, dosadni, bez sjaja i bez ičega novoga. Naš je život zatvoren. Na sebi nosimo natpis: zatvoreno. Tako se, iz dana u dan, ponavljamo kao papagaj, koji, i nakon puštanja iz krletke, krišti: sloboda, sloboda.

Pa što nam je onda činiti?  Kako ponovno ući u otvoreno naručje života? Ponajprije pošaljimo te lukave lisice na mjesto koje im pripada. Pošaljimo ih u njihove jazbine. Zatim otvorimo svoje pameti i svoja srca glasu koji nam dolazi posredstvom brda i dolina našega života govoreći nam: „Dopustite da vam pokažem gdje ja živim sa svojim narodom. Moje je ime Bog-s-vama. Ja ću obrisati suze s vaših očiju. Neće više biti ni smrti, ni tuge, ni plača. Uminuo je prijašnji svijeta. Svaki dan možeš biti tako čist i nov kao sunce koje se rađa“ (usp. Otk 21,2-5). Bog nam dolazi u svakom času našeg dana. Ako Ga ne primjećujemo i ne slušamo Njegov Glas, znači da smo zauzeti sami sobom. Koliko bismo više radosti mogli dati i primiti kada bismo budno, svjesno živjeli prisutni trenutak i prihvatili tolike prilike Božjega pohoda.

Poslušajmo Božji glas. Svaki naš izbor po tom Glasu sve nas više otvara životu. U Njemu možemo otkriti novi život skriven u prisutnom času. Prisutni trenutak je život koji željno očekuje da se rodi. Rodit će se ako u njemu damo ono što najbolje možemo. (fač)