jure bogdanDraga braćo i sestre,

dragi štovatelji Majke Božje,

Blažene Djevice Marije na nebo uznesene.

„Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!“ „Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je“. (Lk. 11, 27-28).

 

UVOD U MISU

I ove godine pokrenula nas je ljubav i odanost prema Presvetoj Djevici iz raznih krajeva naše Domovine i inozemstva. Gospini domovi – diljem Lijepe naše - stara stoljetna i ona nova marijanska svetišta, ispunjaju se, poglavito danas i sutra, molitvom i pjesmom, pobožnih Marijinih štovatelja. Marija  nas i ove godine poziva i dovodi u ispovjedaonice da u sakramentu pomirenja – „po služenju Crkve“ prođemo vrata milosrđa, osjetimo blagu ruku milosrdnog Oca koji nam prašta naše nedosljednosti i nevjernosti kad nismo slušali riječ Božju, čuvali je, i živjeli po njoj. Ona nas vodi k svome Sinu, kao majka i posrednica svih milosti. Slično kao u Kani Galilejskoj kad se obratila poslužiteljima i sustolnicima na svadbi, i nama danas poručuje: „Što god Vam rekne učinite“. Marija nas uvodi u otajstvo slušanja Božje riječi otvorenog srca, te NAS čiste duše i srca dovodi na dostojno primanje njegovog tijela – svete pričesti. Sve to jača nas milošću, ispunja svetošću, napaja duhovnom snagom za nove životne izazove i zadaće.

Došli smo večeras: djeca, mladići i djevojke, muževi i žene, očevi i majke, djedovi i bake, klerici i laici, Bogu posvećene osobe, svih uzrasta, bez oznaka  društvenog statusa, imovnog stanja, stranačke pripadnosti, obiteljskog podrijetla. Svi smo ovdje jednaki, iste ljudske vrste, okupljeni u istoj vjeri pod okriljem naše nebeske majke, ujedinjeni oko Gospodnjeg oltara. Sa sobom donosimo sve svoje zahvale za dobra što ih primamo od Gospodina, ali isto tako i molbe za sebe, za članove svojih obitelji, svojih prijatelja i poznanika, svih potrebnika... Njoj, Gospi od milosti, kraljici obitelji, koju ovdje častimo s naslovom „Čudotvorna Gospa Sinjska“  povjeravamo sve naše duhovne i tjelesne potrebe, svih naših obitelji.

(Skrušimo se pred Gospodinom kako bi dostojno slavili sveta misna otajstva).


PROPOVIJED

Draga braćo i sestre,

dragi štovatelji Majke Božje,

Blažene Djevice Marije na nebo uznesene.

„Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!“ „Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je“. (Lk. 11, 27-28).

1.Svaki blagdan što ga slavimo upućuje nas na barem jednu od temeljnih istina naše kršćanske vjere. Većina od Boga objavljenih kršćanskih istina zapisana je u Svetome Pismu - Bibliji. A cjeloviti poklad naše vjere sačuvan je u Svetome Pismu i Tradiciji – usmenoj predaji Crkve. Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo nije nigdje zapisana u Bibliji ali je sačuvana u živoj predaji Istočne i Zapadne Crkve, sve tamo od apostolskih vremena do danas. Ne samo da je sačuvana kao predaja, nego su sukladno praksi Crkve, ovoj povijesnoj činjenici - istini, koja ispovijeda da je Blažena Djevica Marija nakon smrti dušom i tijelom uznesena na nebo, časteći i slaveći Majku Božju, kršćani podizali i posvećivali kapelice, crkve, svetišta  i katedrale, izrađivali kipove, slike, mozaike, pjevali pjesme, skladali  nebrojene kompozicije..... I tako je postupno ovaj blagdan - svetkovina postao jedan od najraširenijih blagdana cijele Crkve do naših dana. Još od starine slavi ga se na današnji dan, 15. kolovoza.

2. Papa Pijo XII., nakon što je pažljivo ispitao neprekinutu  tradiciju vjere Istočne i Zapadne Crkve od početaka kršćanstva do danas, proglasio je svečano u Rimu 1. studenoga 1950. godine dogmu o Marijinome uznesenju, dušom i tijelom, na nebo.

A sveti Ivan Damašćanski, koji se ističe kao odlični propovjednik ove istine, uspoređujući tjelesno Uznesenje Majke Božje s ostalim  njezinim odlikama i povlasticama, kliče:

„Trebalo je da ona, koja je u porođaju sačuvala nepovrijeđeno djevičanstvo, svoje tijelo sačuva posve neraspadnuto i poslije smrti. 

Trebalo je da ona, koja je Stvoritelja kao dječaka u krilu nosila, boravi u božanskim šatorima.

Trebalo je da zaručnica, koju je Otac zaručio, boravi u nebeskim ložnicama.

Trebalo je da ona, koja je gledala svoga Sina na križu i u srce primila mač boli od kojega je bila izuzeta u porođaju, gleda Svoga Sina kako sjedi uz Oca.

Trebalo je da Majka Božja ima ono što pripada Sinu, i da je štuje svako stvorenje kao Božju Majku i službenicu“[1].

Drugi Vatikanski Sabor naučava ovako: „Napokon Bezgrješna Djevica, sačuvana čista od svake ljage istočnoga grijeha, ispunivši tijek zemaljskoga života, bila je s dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu, i od Gospodina uzvišena kao kraljica svemira, da bude što sličnija svojemu Sinu, gospodaru i pobjedniku nad grijehom i smrću.“[2].

3. Što ova istina vjere i ova svetkovina tako draga kršćanima, tako bliska hrvatskome biću, sadrži u svojoj poruci za naš svakodnevni život i kršćansku praksu?

Utjelovljenjem Sina Božjega u Marijinome tijelu, pod njezinim srcem, ona je postala Božansko prijestolje, živo svetohranište – tabernakul Boga živoga. Upravo stoga Bog ju je izuzeo ljage istočnoga grijeha da ne bude zasjenjena grijehom. Nikada i nikako, niti na jedan trenutak! U njoj je nastanjen Sveti i Istiniti Bog! Ona jedina ima privilegij reći mu istovremeno majčinski i vjernički Sine moj i Bože moj!

4. Okupljeni večeras u Marijinome svetištu, kao vjernička zajednica kršćana, svjesni smo da se Isusovo Otkupiteljsko djelo započeto u Mariji i po Mariji, u životu i žrtvi njezinoga Sina na križu i slavnome Uskrsnuću, dogodilo nešto što traje i danas, i trajati će sve do konca svijeta. Iza svega ovoga stoji Božanski auktoritet uskrsnuća od mrtvih Isusa Krista. Stoji povijesni događaj - uznesenje na nebo dušom i tijelom Blažene Djevice Marije.

Isus nam jasno kaže: „Ja sam s Vama u sve dane do svršetka svijeta“. On je osnovao Crkvu koja je nastavljač njegova djela. Crkva živa zajednica vjernika, mistično tijelo Kristovo, znak je živoga Krista koji otkupljuje svijet.

Mi koji smo kršteni i večeras ovdje okupljeni promatramo Crkvu na tri razine, ali uvijek jednu te istu Crkvu:

5. Crkva u prostoru u vremenu, zajednica vjernih okupljenih u Kristovo ime, nazivamo je i Crkva hodočasnica.  Kršćanska nas antropologija uči da su nam naši roditelji dali fizičko tijelo. I u trenutku začeća, ona prva osnovna stanica koja je začeta je ljudski život. Zašto? Upravo stoga jer je stvarateljskome činu naših roditelja asistirao besmrtni Bog koji je toj osnovnoj stanici udahnuo besmrtnu dušu! To je početak ljudskoga života, koji je neuništiv i nema svoga kraja. Treba devet mjeseci provesti pod srcem vlastite majke, nakon čega slijedi prijelaz u ovozemaljski život kojega nazivamo rođenje. Nažalost mnogi tek začeti, zbog mnoštva razloga neće nikada biti rođeni. (Koliko li se strašnih manipulacija danas ovdje događa!) Ali oni, tek začeti, pa makar i u laboratoriju, pred Bogom, nisu ništa manje ljudi i osobe nego li smo ti i ja koji večeras slavimo ovu divnu Gospinu svetkovinu. I oni imaju svoj početak, premda nisu rođeni oni nisu i ne mogu biti uništeni, pa makar se to prividno i čini. Svjesni smo, mnoštvo njih, iz vječnosti pred Bogom vapi zbog njihove nevine prolivene krvi! Nažalost to veliko zlo borbe protiv života, protiv malih, tek začetih, laboratorijsko manipuliranje njima, i uopće borba protiv novog života – sprječavanje začeća svim sredstvima, je i naše veliko zlo, koje sije smrt i donosi veliku pustoš, prokletstvo. Kakova se to i kolika kriza duha dogodila da se tako i toliko žilavo opiremo životu? Što li sve čovjek nije učinio i poduzeo da bi spriječio začeće i rođenje novog života? Što se to s nama događa da začetu djecu ne vidimo više kao blagoslov nego kao teret? Kojoj smo se to ideologiji smrti priklonili?

Bog nas preko Objave i Crkve poučava o sebi i čovjeku, da nismo gospodari samoga sebe, vlasnici svoga ili tuđega života, rođena ili nerođena. Mi smo samo upravitelji, administratori, a Bog je gospodar života i smrti! Ovo su razlozi radi kojih nitko i nikada ne smije oduzeti ni sebi ni drugima, život pa bio on rođen ili nerođen. Isto tako ne smije stavljati neprirodne brane i ograničenja životu na koje Bog u braku poziva supružnike. Kršćanin, katolik je toga svjestan i on je stoga otvoren životu, štiti život, promiče život. Bori se protiv kulture smrti i oduzimanja prava na rođenje i na normalan život. A u obiteljskoj i društvenoj zajednici gdje se nalazi zauzima se za boljitak, za bolji standard, za život dostojan čovjeka.

6. Kad je čovjek kršten on je postao članom žive zajednice vjernika – putujuće Crkve koja ide prema vječnosti. Prema svome cilju. Iz zemaljskoga života slijedi prijelaz u vječnost koji je pun neizvjesnosti, nejasnoćâ, bôla kojega nazivamo smrt. Rađamo se sa suzom u oku i krikom na ustima, umiremo sa suzom u oku. Sasvim je razumljivo da smrt nijednome ljudskome biću nije mila i draga. Pa upravo stoga jer je u čovjeka usađen iskonski nagon za životom, živjeti vječno, ne umrijeti nikada! Što li sve čovjek nije učinio i poduzeo da bi produžio ovozemaljski život!? Ali jednom neminovno dođe svemu kraj u ovozemaljskome životu.

7. Čistilišna Crkva. I pred stvarnošću smrti mi kršćani ne stojimo očajni bez nade. Krist Gospodin, druga Božanska osoba uskrsnuo je od mrtvih. Ukazao se svojim učenicima u proslavljenome uskrslome tijelu. Smrću, duša se dijeli od svoga tijela koje počinje propadati, trunuti a duša naša stupa pred lice Božje. „Oni koji umiru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju, kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost“ [3]. „To konačno čišćenje izabranih, koje se posve razlikuje od kazne osuđenih, Crkva naziva Čistilištem“ [4].

Na temelju sv. Pisma i crkvene tradicije mi za njih uzdižemo Bogu molitve, prinosimo žrtve, prikazujemo sv. mise. To su članovi čistilišne Crkve. Ako li su oni „očišćeni“ već prešli u nebesku proslavljenu Crkvu, Pravedni Bog koji je Bog ljubavi i kojemu „nije do smrti grješnikove nego da se obrati od svoga zloga puta i da živi“ i koji hoće „da se svi ljudi spase“, u tome slučaju naše molitve preusmjerava najpotrebnijim dušama u čistilištu.

S Bogom ne možemo biti sjedinjeni ako li se slobodno ne opredijelimo da ga ljubimo poučava nas Katekizam Katoličke Crkve[5]. Boga ne možemo ljubiti ako li teško griješimo protiv njega, svjesno i u velikim stvarima. „Umrijeti u smrtnome grijehu, a da se čovjek  za nj nije pokajao i prihvatio milosrdnu ljubav Božju, znači po svom slobodnom izboru, ostati zauvijek odijeljen od njega. To je stanje konačnog samo-isključenja iz zajedništva s Bogom i s blaženicima, koje označujemo riječju pakao [6].

„Crkva u svome nauku ispovijeda vjeru u opstojnost pakla i njegovu vječnost. Duše onih koji umiru u smrtnome grijehu odmah nakon smrti silaze u pakao, gdje trpe paklene muke, 'vječni oganj'. Glavna se paklena muka sastoji u vječnoj odijeljenosti od Boga, u kojem jedinome može čovjek naći život i sreću, za što je stvoren i za čime teži“ [7]. Mi za nikoga i nikada ne možemo reći da je u paklu. Samo dobri Bog znade, koja je sudbina ljudskih duša nakon ovoga života. Ali isto tako nemamo pravo nijekati opstojnost pakla ili ga krivo interpretirati. Sveto Pismo o njemu govori više puta i na više mjesta[8]. I sami Isus kad govori o opakome bogatašu i siromašnome Lazaru upotrebljava izraze „ognjena peć, gdje će biti plač i škrgut zuba“ (Mt 13, 42), „pakao gdje njihov crv ne umire i 'oganj se ne gasi'“ (Mk 9,43,-48); usp. Mt 5,22) gdje Bog može „i dušu i tijelo uništiti“ (Mt 10,28). U misnome vjerovanju izgovaramo za Isusa riječi „sišao nad pakao“. Svećenik kad služi sv. Misu, u prvome - rimskome kanonu izgovara i riječi molitve za oslobođenje od vječne osude: „Molimo te Gospodine, blagohotno primi ovaj žrtveni prinos nas tvojih slugu i sve obitelji svoje: obdari naše dane svojim mirom, IZBAVI NAS OD VJEČNE OSUDE i ubroji nas među izabrane svoje“[9].

8. Treća dimenzija Crkve je Nebeska proslavljena Crkva. Duše u potpunosti očišćene – svete, bez grijeha ulaze u nebesku radost u zajedništvo sa svima svetima. To je ono što nazivamo, nebo, raj, sretna Vječnost, zajedništvo s Bogom. Marija je nakon smrti dušom i tijelom uznesena na nebo. To danas slavimo. To danas ispovijedamo. I k nebu – sretnoj vječnosti svi hitimo, žudimo. Želimo ga ostvariti, postići. To je svrha i cilj našega života po vjeri. Kao članovi zemaljske putujuće Crkve molimo se Mariji i svima svetima koji nas pred licem Božjim u nebeskoj slavi zagovaraju i mole za nas.

 A kad Gospodin Isus ponovno dođe u svojoj slavi na kraju ljudske povijesti suditi žive i mrtve, na kraju vremena Kraljevstvo Božje dolazi u punini, „nakon općega suda pravednici će biti proslavljeni u tijelu i duši, kraljevati zauvijek s Kristom, i sam će svemir biti obnovljen“ [10].

Braćo i sestre ovo je kršćanski nauk o čovjeku i o stvarnostima poslije smrti. Znademo kome smo povjerovali i što nam je cilj. Isplati se biti kršćanin. Isplati se živjeti svoju crkvenost u svim trima dimenzijama povezanosti i zajedništva s njezinim članovima. Isplati se dobro upoznati Isusa i s njime u Crkvi hodočasnici – Katoličkoj Crkvi svjesno ići prema nebeskoj proslavljenoj Crkvi.

Papa Benedikt XVI. u svojoj enciklici Deus Caritas est potiče vjerni Božji narod na povezanost s nebeskom proslavljenom Crkvom ovim riječima: „Život svetaca ne ograničava se samo na njihov ovozemni životopis, već uključuje  i njihov život i djelovanje u Bogu nakon smrti. Kod svetaca je jedno očito: tko ide ususret Bogu, ne udaljava se od ljudi, već im radije postaje istinski blizak. Ni kod koga to ne vidimo bolje nego kod Marije“. ...

9. Sveti Luka nas izvješćuje u evanđelju kako je neka žena, oduševljena Isusom uskliknula:  „Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!“

U perspektivi vječnosti, nebeskih stvarnosti, života u punini zajedništva s Bogom i njegovim svecima u nebeskoj proslavljenoj Crkvi, gdje se iskustveno doživljava ono „što oko ljudsko nije vidjelo, srce čovječje osjetilo a što je Bog pripravio onima koji ga ljube“, Isusov odgovor ženi nalazi svoju puninu što je za nas kršćane bitan orijentir: „Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je“. (Lk. 11, 27-28).

S papom i mi molitveno zaključujemo: „Sveta Marijo, Majko Božja, ti si dala svijetu istinsko svijetlo, Isusa, svoga Sina – Sina Božjega. Ti si se potpuno prepustila Božjem pozivu i tako postala izvor dobrote koja izvire iz njega. Pokaži nam Isusa. K njemu nas vodi. Nauči nas upoznavati ga i ljubiti, da bismo i mi mogli postati sposobni za istinsku ljubav i biti izvori vode žive usred žednoga svijeta“[11].  AMEN.


[1] Časoslov naroda Božjega, IV., Služba čitanja 15. Kolovoza 2010., str. 999.

[2]Lumen Gentium 59. Usp. Proglašenje dogme Uznesenja BDM od pape Pija XII 1950., DS 3903.

[3] Katekizam Katoličke Crkve, br. 1030.

[4] Katekizam Katoličke Crkve, br. 1031.

[5] Katelizam Katoličke Crkve prema Drugome Vatikanskome Saboru, apostolskom konstitucijom „Fidei Depositum“  odobrio je i potpisao Ivan Pavao II. 11. Listopada 1992. godine.

[6] Katekizam Katoličke Crkve, br. 1033.

[7] Katekizam Katoličke Crkve, br. 1035.

[8]  Usp. Pakao i podzemlje, u Xavier Léon-Dufour (uredio), Rječnik Biblijske teologije, Zagreb,  Kršćanska sadašnjost 21980., 815-819.

[9] Rimski misal, Rimski kanon.

[10] Katekizam Katoličke Crkve, br. 1042.

[11] Deus Caritas est, 42.