U jubilarnoj 300. obljetnici čudesne obrane /pobjede/ Sinja, ulazimo „usridu“ slavlja. Započela je devetnici Gospi a alkarske svečanosti samo što nisu započele, - sutra započinju jubilarna nadmetanja.
Kada su naši alkari, alkarski momci i čelnici alkarskog društva i grada Sinja i Samostana posjetili Zagreb, na sv. Franu, 4. 10. 2014., i prisustvovali sv. misi u zagrebačkoj katedrali, biskup Ivan Šaško održao je govor - propovijed, koja pogađa „usridu“. Zaslužuje sačuvati je i pročitati ne samo jedan put.… posebno u ovoj zgodi.

Braćo i sestre!

I. Vaš dolazak u Zagreb ostao bi nepotpun bez molitve; ostao bi okrnjena smisla i upitnih motiva da u svome djelovanju nemate pogled usmjeren prema barjaku s Gospinim likom.
Sinjska alka može se pokušati svesti samo na igru, na zabavu kakve se danas proizvode iz dana u dan, u sve čudnijim i izazovnijim oblicima. No, Sinjska alka više je od igre kako ju danas poimamo. Ona pripada kulturi, ona je društveni obred koji u sebi uspijeva spojiti puno životnih sastavnica, jer nije okamenjena prošlost, niti je sadašnjost bez memorije, niti je isprazni govor o budućemu, zatvorenost bez nade kakva se danas nadvila nad čovječanstvo.
I baš zato što je više od zabave; baš zato, jer u sebi čuva smisao koji nadilazi jedan naraštaj i prohtjeve pojedinaca, ona ima vrijednost koju narod pohranjuje u svoju riznicu, otvarajući tu škrinju svaki put kada prolazi kroz kušnje svojih zabluda.

To je razlog zašto su Sinjskom alkom željele gospodariti ideologije, pripitomiti ju političke opcije, prilagoditi svjetonazori, preoblikovati kulturalni pomaci, sa svojim interesima uskladiti silnici. To se događa u svakome vremenu, od blažih oblika do grubih dokidanja nutarnjega smisla. A nutarnji smisao je duboko vjernički.

II. O Sinjskoj se alci može govoriti kao o natjecanju, a znamo da je više od natjecanja; može se govoriti kao o folkloru, a znamo da je više od folklora; kao o turističkoj atrakciji, ali je više od turizma…

Sinjska alka može djelovati poput predivne glazbene partiture, poput nota ispisanih na papiru, ali bez instrumenata, bez zvuka, bez glasa, ako joj se oduzme njezino srce, a to je Sinjska Gospa. I najljepše odore, i topot konja, i zvuk udarca koplja u alku, i mačkule i trube, i kopljanici i momci, ostaju u tami, bez titraja radosti, bez daha slobode i ushita sreće, ako nju, Blaženu Djevicu i molitvu Njoj zaboravimo.

Ako je pak ona u središtu, ako pogled s trkališta ne previdi kapelicu iznad Sinja i ako su alkari u srce pohranili Čudotvorni lik Majke, tada se odjednom uzdiže ljepota one nesebičnosti koja je pobijedila strah i nasilje; ono pouzdanje u kojemu je brat nosio brata, otac i majka tješili djecu, jedni drugima trčali u pomoć i znali da Bog svojih ne ostavlja. Tada su pred nama istrošene ruke starica koje su vezle odore izgovarajući molitve; tada se osjeća dah domova koji su u siromaštvu znali od čega preživjeti; tada se vidi vrijednost obitelji; tada se dodiruje hrabrost koja nema izvor u ljudskoj snazi, nego je produžetak one ljubavi kakva je hrvatski narod podizala iz najtežih nevolja.

I danas je u mnogočemu tako. Sinjska alka okuplja ljude; vraća ih na bitno, zbližava i pokazuje snagu zajedništva. Ali ona, Majka nebeska, ne smije biti zaboravljena. Ne smije prevladati ljudska samodopadnost, sebičnost i oholost. To su tri odlike koje su suprotne Marijinu stavu; to su obilježja koja vode u gubitništvo, a ne u pobjedu.

I na kraju, braćo i sestre, jedan od uspjeha alkarske igre jest pogoditi cilj. Tomu pogotku puno toga prethodi. Nije dostatna samo vježba. U trku konjanika sažeto je puno osjećaja i puno života. Pogoditi cilj. To je metafora za naše vjerničke živote. Na grčkome se grijeh koristi pojam hamartia – promašiti metu, promašiti cilj. Grijeh je stranputica, otklon, onaj životni 'uništa' koji je uzrokovalo nešto što nas čini nesretnima. Da bismo bili radosni, da bismo živjeli ljepotu 'pogotka', pozvani smo na zahvalno prepoznavanje Boga u svome životu.

Pred nama je lik ludoga zaljubljenika u Boga – svetoga Franje; nemirnoga tražitelja koji se znao radovati pronađenome, bez obzira kako maleno bilo; koga istočni kršćani nazivaju 'homoioteta' – 'najsličniji Kristu'.

To je i naš poziv, jer kada nam se čini da je životna alka premalena, da je svakidašnji trk prebrz i odveć nemiran, da je buka oko nas prejaka, ne zaboravimo da na naš hod i ruke budno pazi naša Majka, Zaštitnica Sinja, Zagreba i Hrvatske. Ugradite u svoje pripreme molitvu, zvuk i tišinu koji su nosili Alku iz stoljeća u stoljeće, da biste jasnije čuli glas predaka i naraštaja koji dolaze.

Zagreb vam se danas raduje, a vas neka prati radost Gospodina koji nam je po Mariji otvorio slavu pobjede nad grijehom i smrću i darovao nebesku pobjedu. Amen.


Biskup Ivan Šaško na misi za alkare u zagrebačkoj katedrali na sv. Franu, 4. 10. 2014.