Prigodom proslave 300. obljetnice dolaska naroda i franjevcima s Gospinom slikom iz Rame u Sinj, Glas Goncila u kolovozu 1987. g., donio je reportažu o proslavi: Bdjenje našega izlaska - 1687.-1987., koju je napiso don Živka Kustića. Donosimo taj tekst.

1687.-1987. Bdjenje našega izlaska

Čitamo iz romana Ivana Aralice, divimo se kiparskome djelu Stipe Sikirice i pjevamo s mnoštvom mladih ljudi ovoga našega konkretnog društva – primijetio je u Sinju velikogospoinski propovjednik. Spomen 300. obljetnice dolaska naroda s franjevcima i Gospinom slikom iz Rame u Sinj označen je najsuvremenijim umjetničkim djelima i velikim sudjelovanjem osobito mladih vjernika iz mnogih krajeva domovine.

GLAVE SAČUVATI, DUŠE NE PRODATI
Slavilo se upravo ono čemu je književnik Ivan Aralica posvetio svoj roman „Put bez sna“. Prije tri stoljeća, nakon kandijskog i morejskog rata, turska se vlast kao nikada do tada počela osvećivati svojim kršćanskim podanicima. Ti su se, naime, podanici bili neskriveno solidarizirali s kršćanskim vojskama koje su nadirale, ali su se i povukle, odnosno zaustavile. U to doba, upravo godine 1687., hrvatski katolici oko Rame u Bosni pobjegoše u Cetinsku krajinu, oko Sinja koji je samo godinu prije bio oslobođen od Turske vlasti i našao se u sustavu zapadnoga kršćanskoga svijeta pod vlašću Venecije. To preseljenje naroda iz Rame u Sinj odredilo je sudbinu Cetinske krajine za iduća stoljeća. Put od stotinu i dvadesetak kilometara postao je znakoviti hrvatski katolički Izlazak poput babilonskog Exodusa.

Poput davnog Mojsija i Arona ovdje su narod vodili franjevci. Taj jedinstveni soj naših katoličkih svećenika nastavio je, ali mnogo sustavnije i stoga moćnije, tradiciju popova glagoljaša koji su uvijek znali „s kih stran vetri pušu“. Redovito školovani u zapadnim zemljama, oni su se vraćali služiti svome narodu u najsurovijim uvjetima. Vrsni poznavaoci onodobne teologije i crkvene diplomacije, u kritičnim trenucima mnogo su više osluškivali bol naroda i jeku predaja. U svakom povijesnom trenutku iznad svega im je bilo do toga da se narodu spasi sve što mu se može spasiti, makar trebalo žrtvovati sve što se mora žrtvovati – osim nacionalnog i vjerskog identiteta. Nije čudo da su, takvi, nadahnuli književnika Ivana Aralicu za roman koji se nipošto ne može nazvati katoličkim, ali u kojem je progovorila ljudska i narodna povijesna istina. U tom romanu vođa preseljenja, fra Pavao Vučković u jednom pismu piše da su od Turaka bježali glavu spasiti, a sad se s Mlečanima moraju za svoju narodnu dušu boriti. Tim hrvatskim katoličkim svećenicima nije bilo samo do toga da ljudi prežive i ostanu katolici, nego su istodobno, nadahnućem iste vjere, čuvali sve osebujne vrijednosti svoga naroda, njegovu vlastitu dušu. Jer Bog – ovaj naš utjelovljeni, učovječeni i unarodnjeni Bog – spasava čovjeka da bude svoj, da se ne porekne, da se ne odrekne svoga lica, imena, jezika, domovine.

VRIJEDNOSTI KOJE MAJKA ČUVA
Zato je bilo važno na onome bijegu nositi sliku Majke Marije. Ta slika – već tri stoljeća poznata kao Čudotvorna Gospa Sinjska – odmah je značila da taj narod želi sačuvati sve vrijednosti što ih Majka čuva, da nije pošao robiti ni paliti ni druge podjarmljivati, nego tražiti mjesto gdje će opet sagraditi dom, zapaliti vatru na ognjištu, zanjihati vlastite kolijevke, svoj narodni vez vesti, svoje pjesme pjevati, svoje rane liječiti i svoje grobove kititi.

Zato se – zapisa Vučković po Aralici – sada s novim prijetvornim prijateljima, „za dušu čupamo“. A taj fra Pavao, Božji pustolov i zaljubljenik u svoj narod, nakon što je ljude s Gospom u Sinj doveo, pade u tursko ropstvo. Vele da ga Mlečani u zgodan čas ostaviše turskom paši da ga zarobi i ubije, ali on turski progovorio, glavu sačuvao, u ropstvu se sjajno snašao, do Bagdada došao, u pravi čas pobjegao i u Europu se vratio. Odmah pođe u Rim, pred samim se Papom ispovjediti. I dobi od Pape počasni naslov „mnogopoštovani“ i snažna jamstva da mu mletački gospodari u Dalmaciji ne mognu sudbu krojiti.

Tako smo se protiv Talijana na Rim oslanjali; tako se katoličkom vjernošću osiguravali protiv presizanja katoličkog Zapada.

SVETA POVIJEST NA BRONČANIM VRATIMA
Velika nova brončana vrata Gospina svetišta zaokupila su ovih tjedana pozornost mnogi Sinjana – i onih što se vjernicima zovu i onih što drugačije kažu. Izradio ih je – po narudžbi i nadahnuću gvardijana fra Luke Livaje i raspjevanog pjesnika Josipa Solde, ali u punoj slobodi umjetničkog stvaranja – kipar Stipe Sikirica. Velike brončane vratnice teške su oko tonu i po, a blago pokretne. S njima je, kako netko reče, umjetnik izvukao iz crkve na trg ne samo oltar nego i svetu povijest sinjsku, baš povijest spasenja u narodu Hrvata. Glede umjetničkog dojma, snažne izražajnosti i razmjera teško je tim crkvenim vratima naći premca širom Europe. Nije to tek crtež u kovini, nego kao da je kipar izravno broncu poput kamena klesao. Rad čist i jasan, prepoznatljiv i čovjeku pučaninu bez umjetničke naobrazbe.

Na desnoj je vratnici dolazak iz Rame g. 1687. Mnoga lica svećenika i harambaša očito su nadahnuta crtama lica ovodobnih istaknutih hrvatskih kulturnih djelatnika. Na lijevoj je vratnici sinjska pobjeda nad Turcima g. 1715. Umjetnik htjede da njegovo djelo govori baš ono što prenosi vjernička predaja. Blistava žena - Gospa Sinjska - izvila se nad Tvrđavom i tjera dušmane. Tako su svjedočili sudionici velike bitke. Nisu to Mlečani, kako netko napisa u nekoj alkarskoj knjižici naših dana, izmislili Gospu samo da pobjedu ne pripišu hrvatskim junacima. Jer, ta je Gospa uvijek bila narodna, nimalo tuđinska. I nije se to neka vojvotkinja po bedemu šetala, kako izmišlja stanoviti filmski scenario, jer u Sinju ne bijaše tuđih vojvoda i vojvotkinja, a žene naših harambaša nisu se u svilu oblačile. Niti se je po sinjskim bedemima onih večeri moglo šetati u svili bez debela oklopa. Uostalom, sinjski vojnici i časnici nakon pobjede ne obdariše nakitima svoje nepostojeće vojvotkinje, nego odmah skupiše oko osamdeset zlatnih cekina za zlatnu krunu Gospinoj slici.

O svemu se tome ponovo pripovijeda na sinjskom trgu, pred Sikiričinim vratima. Stipe je, uostalom, pred koju godinu izradio i glasoviti kip alkara na konju što stoji na alkarskom trkalištu a nedavno i dragocjenu zbirku alkarskih zlatnika i srebrnjaka. Uz nova vrata prođoše i zagledaše se mnogi koji u crkvu ne zalaze a junačku povijest vole.

Netko se sjeti izviknuti pitanje o cijeni tolikoga umjetničkog djela. Eh, kad bi se sve u nas trošilo u takve vrijedne i za budućnost sigurne pothvate s kojima će se potomci dičiti! Novinar „Slobodne Dalmacije“ od 16. kolovoza bilježi da je fratar s propovjedaonice uzviknuo: „Čuju se glasovi da je za vrata crkvenih suviše potrošeno. Budite mirni. Jamčim vam da zbog crkvenih vrata nije poskupio kruh!“.

Iznad spomenutih površina sa sinjskim povijesnim uspomenama, nalaze se četiri manja reljefa: Naviještenje, Rođenje, Raspeće, Uskrsnuće. Snažni čisti brončani crteži – teškim a nježnim dlijetom kiparskim. I ne treba pitati što je umjetnik mislio; djelo govori vlastitim jezikom o tome kako se po toj Gospi u tome narodu trajno začinje, rađa, razapinje i uskrsava Isus Nazarećanin. I kako se sva povijest spasenja događa i u povijesti Crkve u Hrvata.

Nova vrata svečano je blagoslovio kardinal Franjo Kuharić s nadbiskupom Franom Franićem i brojnim koncelebrantima uoči glavne mise na Veliku Gospu. Blagoslovu je pribivao i kipar Sikirica, također više drugih istaknutih djelatnika.

MOLITVA STOLJEĆA U ZLATNOME VEZU
Umjetnost je progovorila i na novim vezenim misnicama što ih baš za ovu zgodu izvezoše časne sestre Kćeri Božje Ljubavi iz Dubrovnika, s. Emilija i s. Zorislava. Sitan zlatni vez kakvim su starim južnohrvatskim junacima drage vezle odijela, zlatari i srebrnari oružje šarali, a iz toga veza raste jednako sitno vezeno lice Gospe Sinjske. Još jedna modna novost u najbolju tradiciju ukorijenjena, kakvim se novostima radionica s. Emilije već više puta predstavila na našim velikim crkvenim slavljima.

Pučka mudrost i umjetnost progovoriše i kroz darove i prigodne riječi raznih hodočasničkih skupina na glavnome slavlju. Najpotresnije je bilo svjedočenje mladih iz Rame, iz Gospine narodne prapostojbine.

Toga jutra vidjesmo te kršne mladiće i djevojke kako preko planine pješače prema Sinju, treći dan hoda a mnogi od njih bosonogi. Pitamo mladića zašto tako pješači, a on kaže: „Na zavjet!“ Na pitanje: „Zašto si se zavjetovao?“, odgovara: „To se ne kazuje!“ Koliko toga taj narod zna i čini, a ne kazuje! Tko pita zacijelo ne razumije, nije naš, pa što bi mu tumačili. I sada pred oltarom slušamo kako ti mladi, zaodjenuvši se prekrasnim narodnim nošnjama što su ih u torbama donijeli, svjedoče i mole:

„Vodili su nas naši franjevci – molimo da nas i danas kroz život vode proroci, a ne slijepci!“

Iz Rame je došlo oko 400 pješaka i do tisuću autobusima. Livnjacima iz cijele livanjske kotline ni broja se ne zna. Dubrovčana s onima iz Ćilipa punih sedam autobusa. Mnoge tisuće nagrnuše iz cijele Cetinske krajine, iz Kaštela, Poljičani dođoše u velikom broju na čelu s dekanom mons. Matom Selakom i slavnim barjakom svetoga Jurja, onim što su ga njihovi pradjedovi prvi istaknuli na oslobođeni Sinj godine 1686. Susretosmo i mnogo pješaka okrvavljenih nogu i zažarena lica iz Prugova, Čvrljeva, Mirlovića, iz cijele Mućke i Drniške krajine. U svetištu stiska neviđena. Više od šezdeset ispovjednika ispovijedaju danima i noćima i jedva odolijevaju pokornicima. Pričest se dijeli tijekom cijeloga dana, a mise iznova započinju svako pola sata. Sve je to jedna velika neprekidna Euharistija u kojoj se grijesi Isusu predaju iz koje se njegovim tijelom hrani, u kojoj se s Majkom razgovara. Tijekom devetnice pričestilo se oko 60.000 vjernika.

„I SAD U BORBI NAROD JE TVOJ“
Šteta što nije bilo moguće od vlasti dobiti dopuštenje da se glavna misa slavi na obližnjem trgu, onome iza svetišta koji se sa svetištem prostorom dodiruje. Slavlje je ipak ne samo crkveno nego i narodno. U tolikim primorskim gradićima i po više puta godišnje izlaze crkvene procesije na ulice i trgove. Zašto Gospa Sinjska nije ni ovaj put smjela prošetati svojim gradom kako je to činila stoljećima, čak i desetljeće nakon prošloga rata? Da, netko je od vlasti bio ponudio da se Gospin lik iznese iz Crkve preko glavnog trga pa odmah iza ugla kroz druga vrata u crkveno dvorište. Ali čemu takva stiska kad u dvorište i tako ne može stati ni trećina svijeta koji je željan toj glavnoj misi pribivati. Osobito kad izričito rekoše da taj „ustupak“ ne bi bio nikakav početak boljih rješenja za iduće godine.

U crkveno je dvorište stalo dvanaestak tisuća, još koja tisuća mogla je vidjeti oltar sa susjednog trga, a silno mnoštvo ostalo se tiskati na glavnom trgu i svim susjednim ulicama.

Sliku su, kao i svake godine, mladi franjevci na ramenima kroz gusto mnoštvo iznijeli na povišeni prostor oltara na dvorištu. Svaki prisutnik želi dodirnuti rukama ili maramicom ili barem pogledom u nju utisnuti svoju molbu. Ni traga magiji – to je pouzdano rukovanje i podsjećanje, osobni dodir sa sažetkom Božje i narodne snage u liku, koji, kako je upozorio propovjednik, nije stvar nego dar u kome se Bog i narod uzajamno daruju.

Pjevanje predvodi zbor Gospe Sinjske zajedno sa zborom župe Dicmo, svega stotinjak pjevača i pjevačica.

Ori se, tko zna po koji put, himna Gospi Sinjskoj što je davno ispjeva fra Ante Jadrijević, ali je narod sasvim prisvojio. Izgleda kao da je svaki pjevač iznova stvara, da se u njoj želi izraziti iz svoje povijesti u svoju svakodnevicu: „Pomogla ti si svojemu puku, kad je pod Sinjem bjesnio boj; pruži nam i sad moćnu ruku, i sad u borbi, narod je tvoj!“

Nije li cijeli taj vjernički narod jedan veliki alkar na konju povijesti, nije li pjesma koplje koje mora pogoditi „u sridu“?

PROZIVKA NEZABORAVNIH
Na početku mise, nakon pozdrava nadbiskupa domaćina Frane Franića i gvardijana domaćina Luke Livaje, prvi biskup Crkve u Hrvata kardinal Franjo Kuharić izvrši jedinstvenu prozivku fratara što su one davne 1687. godine ovamo doveli narod. Spomenu svih dvadeset i jednoga: od gvardijana Stipana Matića i fra Pavla Vučkovića do posljednjeg brata laika. Svi se oni odazvaše pljeskom i suzama prisutnika.

S kardinalom služe nadbiskup metropolit Frane Franić, biskup Moliških Hrvata – onih što u ono doba odbjegoše preko mora u Italiju – Francesco Cosmo Ruppi, domaći provincijal Šimun Šipić, provincijal Bosne Srebrene Luka Markešić, ramski gvardijan Živko Petričević, domaći gvardijan Luka Livaja i domaći župnik Stanko Milanović, zagrebački kanonik Nikola Soldo, poljički dekan mate Selak, vođe svih hodočasnika i još mnogo svećenika.

Kardinal je govorio o blagom i tužnom liku Majke u narodu teške povijesti, o našim odlascima tijekom stoljeća, o žalosti bez koje se domovina ne napušta, o Bogu koji je postao čovjekom da bi čovjek mogao voljeti sve što je ljudsko, obiteljsko i domovinsko, o znaku Žene protiv znaka Zmaja, o majci slobode ljudske, o zamkama osobnih i narodnih grijeha, o poruci spasenja za vrijeme i za vječnost.

U povorci prikazanih darova ona Ramljanka spomenu i zbjegove i pokolje i onaj posljednji veliki pokolj 900 hrvatskih katolika u Gospinoj Rami godine 1942.

Na kraju „Tebe Boga hvalimo!“ i „Lijepa naša“ i duga svirka i pjesma proslavljenog narodnog guslara Mile Krajine.

MAJKA SVIJU – SLABIJIMA POMAŽE
Sinoć, uoči Velike Gospe, na istom je mjestu, jednako s likom Gospinim i prepunim dvorištem hodočasnika slavlje predvodio nadbiskup Frane Franić. Govorio je o Mariji po kojoj Krist prožima svu našu sudbinu, onaj „Kozmički Krist“ koji je nazočan u svemu što ima svoga smisla, jer je on Logos, Smisao. Govorio je o Mariji koja vlada ispod Križa, o davnim bitkama u kojima su se tukli ljudi iste krvi i jezika u službi raznih vlasti i nadahnuti različitim vjerama, o Majci koja je onda pomagala ugroženijima, premda je i onda, kao i danas, jedne i druge majčinski ljubila. Bog želi pravednost među ljudima i narodima. Mi ovdje obnavljamo ljubav prema svom hrvatskom narodu da bismo mogli ispravno voljeti i cijeniti sve druge narode. Dužni smo čuvati i narodnu samobitnost kao evanđeosku vrijednost. A Majka upozorava da je među vjernim cetinskim pukom sve manje djece. Spomen na davno bježanje postaje Majčina poruka da više ne odlazimo, da u domovini radimo i rađamo! Da, to je sad zadatak teži od onoga bijega. Ova je bitka najteža.

Na Veliku Gospu navečer opet se ispunio cijeli dvorišni prostor, opet se slavila zavjetna misa. Zaključak slavlja. Svijet više mlad, mnoštvo Splićana. I opet pjesma zahvalnica Bogu i opet „Lijepa naša“ kao molitva za domovinu i sve ljude koji u njoj žive, i vjerujuće i nevjerujuće, i domoroce i dolaznike, za sve ono što je ljudima u domovini drago.

U nedjelju ujutro popeše se Sinjani na Tvrđavu, poprište davne bitke 1715. da odande još jednom zazovu Gospin blagoslov na dom i na rod. A 8. rujna poći će sa svojom Gospom u njezinu Ramu.

Tako, neizrecivo budni, sanjamo sva svoja stoljeća. (Ž. K.)