Štovanje Gospe Sinjske počelo je još početkom 17. stoljeća, kada Franjevci donesoše sliku Majke Božje u obnovljeni samostan sv. Petra u Rami.

Slika Gospe Sinjske naslikana je na platnu. Duga je 58 cm, a široka 44 cm. Ne prikazuje cijeli lik Majke Božje, nego samo poprsje, koje izlazi iz tamne pozadine.

"Gospino lice vrlo je milo i živo, puno neke neodoljive dragosti, blago i kao zeru turobno, a opet ljupko, lijepo, da ti pogled na nj razblažuje srce, dira dušu." ( S. Petrov)

Slika Gospe Sinjske može se ubrojiti među ljepše slike što ih je stvorila kršćanska umjetnost. "Bogomajka je lice neiskazane ljepote prignula lijevom ramenu, a pogled oborila zemlji. (...) Pričinja se da te oči poniknute ničice izravno gledaju i vide čovjekovu vanjštinu i čovjekovu nutrinu. Iznad kestenaste kose teče joj tamnopepeljasta koprena i u bogatim naborima pada po gornjem dijelu prsa i po ramenima. Koprenu, sličnu okruzi ramskih žena, natkriljuje svjetlozeleni veo, podšiven žutom podstavom, koji donjim dijelom pada niz leđa, a gornjim se oslikava na svjetlećem svetokrugu koji ovija glavu, pa je kao i glava povinut ulijevo. Ispod prozirne koprene, zasječeno, nazire se uho, usuglašeno s izrazom poniklog lica, kao da kaže: 'Sve što bude izrečeno, bit će saslušano'." (I. Aralica, Put bez sna str. 214-215).

Kulučenje spahija i aga postade nepodnošljivo, a krajem 17. stoljeća zavlada i glad. Bojeći se turskog harača franjevci, tek obnovljeni samostan, zapališe i s narodom krenuše na "Put bez sna". Dvadeset i jedan fratar i narod Ramske kotline u listopadu 1687. s tri inkunabule i slikom Majke od Milosti spusti se u Cetinsku krajinu.

"Ponesoše Gospinu priliku ostaviše Ramu plemenitu..."

Opustošena, spaljena, uništena, nenastanjena, ali opojna svojom ljepotom Cetinska krajina čekala je svoje doseljenike.

Sinjski mozaik

I reče Bog:
neka bude polje
obilno i ravno
puno vlage rose i zraka,
plodno i rodno
i nadjenu mu ime
- Sinjsko polje.

I reče Bog:
nek brda ovjenčaju polje
ko djeveruše mladu
i štite ga od vjetra i snijega
i zla svakoga
i prozva ih imenom
- Visoka, Nebo, Prolog, Kamešnica...

I reče Bog:
nek niknu dvije uzvisine
na ukrajku polja
da budu ko zjenice
što trajno pokazuju put
šutljivim zvijezdama
i nazva ih - Kamičak i Glavica.

I reče Bog:
Nek u ovom kraju
živi moj narod
što hrvatsko ime
i kršćanski pečat
utisnut nosi od starine
i okrsti ih imenom Sinjana.

I reče Bog:
otvorite širom vrata
svojih potleušica
i primite raširena srca
svoj narod što bježi pred
nekrstom
i podijelite bratski
sol i kruh, stradanja i slavu.

I reče Bog:
moju vam darivam Majku
i ujake hrabre iz Rame
da uljanicu staru
dolijevaju vjerom i junaštvom
vodeći vas stazama
slobode, vjernosti i uznesenja.

I reče Bog:
u ovom Znaku pobjeda je vaša,
jer Ja sam nepobjediv!
Nekrst je pobijeđen Krstom,
a Znamenje vječno
- Čudotvorna Gospa
što ime Sinjana uz svoje uze.
                         (M. Validžić)

Kada su fratri razmjestili narod po opustošenoj Cetini i Zagori, jedni od njih nastaviše vršiti župničku službu među doseljenim stanovnicima, a drugi, jer se približavala zima a nisu imali skloništa, krenuše prema moru, (preko Dugopolja i Klisa do Splita, gdje su se 9. siječnja 1688. privremeno uselili u staru benediktinsku opatiju na Sustjepanu). noseći sa sobom dragu Sliku nebeske Majke.

Čudotvorna Prilika Majke Božje bila je najdragocjenije blago što su ga fratri ponijeli iz Rame. Ona im je bila utjeha i pomoć na putu, zalog sigurnosti u nesigurnosti lutalačke sudbine, podsjećala je fratre i narod na stari kraj i stvarala atmosferu pobožnosti.

Kroz nekoliko godina, što su proživjeli u Splitu, fratri su Sliku Majke od milosti brižno čuvali i krili, bojeći se da im Slika ne bi bila oduzeta.

Franjevci se nisu obikli u Splitu. Srce ih je vuklo narodu s kojim su došli iz Bosne u Cetinsku krajinu. Odmah prionu poslu i sa sjeverne strane tvrđave sagrade mali samostan i crkvu. Čim je zgrada bila dogotovljena vrate se u Sinj. Gospinu Sliku nisu odmah ponijeli, nego u Splitu ostave fra Antu Pletikosića da je donese kada se redovnici smjeste u novom stanu.

U određeno vrijeme pobožni se redovnik izu bos, kradimice uze sv. Sliku pa noću pješice krene prema Sinju. U svanuće stigne do Radošića. Odatle javi redovničkoj braći da je stigao. Fratri skupe obližnji puk te iziđu u ophodu pred sv. Priliku pa je s velikim veseljem, pjevajući duhovne pjesme, dopratiše do crkvice sv. Franje. Stave je na oltar da je vjernici štuju i pred Njom mole.

Tako se sv. Slika godine 1691. nakon višegodišnjeg puta nastani u Sinju iz kojeg više nije odlazila.

Ne prođe dugo vremena a fra Pavao Vučković dobi dozvolu za gradnju nove crkve i samostana ispod Kamička. Gradnja započe 1699. a već 1709. u nedovršenoj crkvi splitski nadbiskup Stjepan Cupilli održa službu Božju i propovijed na hrvatskome jeziku. Crkva je dovršena 1714. Kratko potom Turska navijesti rat Mlečanima, čime započe Mali ili Sinjski rat.

Godine 1715. velika turska vojska došla je da zauzme sinjsku Tvrđavu. Dana 23. srpnja prijeđe preko Prologa i utabori se uz Cetinu. Narod se, u cetinskoj krajini, silno prestrašio. Jedni su bježali prema primorju, drugi u brda. Svoju imovinu donosili su u novu crkvu, nadajući se da će topovi iz Grada obraniti crkvu od Turaka.

U Tvrđavu se zatvorila četa od oko 700 vojnika, žene, djeca i sedam fratara. Fratri su sa sobom ponijeli sliku Majke od milosti i stavili je u tvrđavnu crkvu sv. Mihovila, na oltar sv. Barbare.

"Kad građani - piše Filipović - razumiše da je Gospa u gradu, mnogo se uzradovaše i k njoj se udilj utekoše i s molitvom i zaviti, koji im dade taki slobod i taku jakost da se viteški braniše i obraniše."

Juriš na Sinj počeo je 8. kolovoza i ponavljao se često slijedećih dana. Oko Grada sve je bilo popaljeno i uništeno. Izgorjela je i crkvica sv. Franje, a zatim i samostan i nova crkva pod Kamičkom sa svim što je u njoj bilo. Sam je Grad bio napola razrušen.

Dana 14. kolovoza bio je posljednji, opći juriš, koji je trajao tri sata. Kroz to vrijeme redovnici, žene, djeca i ostala čeljad, koja ne bijaše za borbu, molili su s plačem i suzama pred Marijinom slikom za pomoć.

Branitelji su očekivali novi napad ali je neprijatelj "noću od 14. na 15 kolovoza, kada je svitao dan naše Zaštitnice na nebo uznesene, u najvećoj tišini digao topove i uz pratnju cijeloga tabora vratio se na sigurno u svoje prvobitno stanište u Livnu..." (izvijestio je pisac Dnevnika, opisa opsade Sinja).

Izjutra, na Blagdan Velike Gospe u cetinskoj krajini nije bilo ni jednog neprijateljskog vojnika. Mora smrti pretvorila se u blagdan života. Narod je udahnuo svježi zrak slobode za koji odmah stade zahvaljivati svojoj dragoj nebeskoj Majci, (koju tada imenova čudotvornom Gospom Sinjskom).

Suvremenik događanja, povjesničar fra Petar Filipović piše: "Da je dakle ovo bilo Njezino (Gospino) dobiće, sumnje ne ima; pak i Turci isti posli govorili su da su gledali svaku noć u vrime obsidnuća odit po zidu Grada jednu ženu u velikoj svitlosti". Te su se Gospođe strašili i zato su pobjegli.

Generalni providur u svome izvješću, od 16. kolovoza, priznaje čudesnu činjenicu: "Bog je počeo dokazivati svoju svetu zaštitu ovoj provinciji oslobodivši prošle noći, na dan Uznesenja Djevice veoma važnu Tvrđavu Sinj, izmučenu krvavom opsadom goleme turske vojske".

A Splitski je nadbiskup Cupilli održao 16. kolovoza misu zahvalnicu zbog pobjede i izrekao "vrlo lijep govor u zahvalu bl. Djevici što je jučer, 15. kolovoza, prisilila Turke da napuste opsadu sinjske tvrđave, poslije 16-dnevnog uzaludnog opsjedanja" (o. I. Cetinić).

Fra Andrija Kačić Miošić opjevao je pobjedu prenoseći vjeru naroda:

Obrani ga Marija Divica.
Kojano je sinjska pomoćnica.
Koliko ih pod grad dolažaše,
toliko ih mrtvih ostavljaše.

Bi u Sinju Gospina prilika
koja čini čudesa velika:
trikrat se je u gradu znojila
moleć Sinka koga je rodila

da pogleda na svoje stvorenje
koje nosi njegovo znamenje:
"Zarad, Sinko, tvoje gorke muke
ne daj puku u nevirne ruke!

Tako t' moje velike žalosti,
nu se smiluj ter grišnikom prosti:
plačna gledat ja ne mogu puka
ni slušati njihova jauka."

Poslušajte velikih čudesa
što će sada pasti iz nebesa!
Na Turčina dođe srdobolja,
teška bolest, velika nevolja.

Po trista ih na dan umiraše,
po toliko iz vojske bižaše,
a uoči Gospojine slave
biže Turci iz Cetine ravne.

Osta mrtvih trideset hiljada
turske vojske oko bila grada:
što pogibe, što bolest umori,
Gospa Sinjska posve ih obori.

Zafaljujte od Sinja junaci,
brez pristanka Isusovoj Majci
kojano vas od Turak' obrani!
I da ste mi zdravi, Cetinjani!"

Na dan pobjede prilika nazivana "Gospom od Milosti" postade prilikom Čudotvorne Gospe Sinjske, jer branitelji Sinja i sav narod bijahu uvjereni da im je Gospa bila na pomoći. Ne zahvaljivahu samo molitvama nego je 22. rujna 1716. okruniše zlatnom krunom na koju upisaše: "Zauvijek okrunjena slavi godine 1715."

Danas se od Gospine slike vidi samo lice i maleni rub koprene. Sve je drugo prekriveno zlatom i biserjem. Upravo po nakitima slika Gospe Sinjske dobila je svoje vanjsko obilježje. "Na glavi je krasna kruna od suhoga zlata. Sa strane i sprijeda, sve do dna slike vise zlatni lanci, kolajne, naušnice, križevi, prstenje i drugi nakiti. Nasred prsiju tri su velika srca. Ispod vrata je rastegnuta, između dviju zvijezda, lijepo spletena mrežica od mnogo zrnaca sitna biserja. Sve su te nakite darovali pobožni vjernici Majci Božjoj u zahvalu za primljene milosti."

Pred slikom Gospe Sinjske

Ovo ne blista zlato
na grudima majke
i nije ovaj raskoš iz sna
ni iz bajke!

Ne,
zlata ovaj narod nema -
ni što ga žive vode ispiru i bruse,
ni što čezne sunce iz kamenja nijema.

Otkuda dakle te kolajne bajne
Majci dragoj oko vrata
tako rujne i rumene,
a sjajnije od krijesna zlata?

.....

- To zna mati,
ta tko će drugi znati!

Ona znade
što je vjekovima krijesi
i Lik joj čudotvorni
tako krvocijeno resi...

Ona znade ove pute patne,
Ona znade ovo nebo plavo,
drago nebo -
i krvavo. . .

...

Ovdje pred likom Majke
vidim vas vječne i molim,
ovdje pred likom Majke
svi su mi ljudi braća;
sve ih beskrajno volim.
                 (I.M.Č.)

Ljubav nikla u nevolji postojana je već trista godina. Hodočaste vjernici Gospi Sinjskoj i mole:

"Ti si radost u žalosti
Ti si jakost u slabosti
Ti si zdravlje nemoćnika
Ti s' ufanje svi grišnika..."

Zahvaljujemo:
Tebi - nepresušnom vrelu, čiji tok sve suše i potresi ne prekinuše,
Tebi - stablu jakomu, koga sve bure ne iščupaše, svi požari ne izgoriše, koje zla kob kroz vjekove po tebi prosu,
Tebi - čije žile ne uginuše, čiji sokovi ne presahnuše,
Tebi - njedru i utrobi kome Gospod klicu našega života povjeri,
Tebi - koja nit našega života sačuva od svih kosa, noža i nožica,
Tebi - neka je za sve i na sve vjekove hvala i ljubav naša,
Tebi - iz čijeg krila sunce ugledasmo i Gospoda osjetismo,
               neka je prvo mjesto do trona Njegova,
Tebi - koju Tvorac za pomagačicu odabra u skrbi oko roda našega,
Tebi - koju Gospod, tako čednu, ispod svoga trona postavi, neka je hvala naša.

Uresu Sinjski i Majko čudesa
Kraljice zemlje i sviju nebesa,
primi trud ovi koga dug moj novi
Poklanja Tebi.

Tko će čuda sva skazati tvoja
Kad su tolika da im nema broja?
Svagdan se čuju i svud proglasuju
Milosti nove.

Radost vidim i hvalu Ti dajem,
I kolk' mogu, hvalit ne pristajem;
A Ti mi prosti, ako od Tebe dosti
Rekao nisam.
            (Fra Petar Knežević)

"Tko nije osjetio što je to Nebeska majka,
neka dođe u hram velikih molitava.
k slici Gospe Sinjske
i upozna blagi djevičanski pogled
Majke svih nebesa.
               (f. I. Grabovac)

"Bio sam u gotovo svim našim Gospinim prošteništima. - zapisao jepokojni biskup o. Mijo Škvorc - Svuda je dah srca stvaran i Marija se brzo može sresti. Sinj je - neka nitko ne zamjeri - nešto jedinstveno. Eto, klečim u klupi pred Gospinim likom i motrim ljude, gdje kao živi vijenac, obilaze na koljenima oko svetog Marijinoga žrtvenika. I da je to samo ženski svijet, naučen - znamo - na pokoru i križ. Sve je tu izmiješano. Muževi i mladići, pokraj žena provlače se djeca, i sve je palo na kamen, i sve klizi uokrug, i šapće, i gleda gore, i moli... Koliko puta krunica prođe prstima i dušom? To broje anđeli. A ja vidim kruženje vjere, opažam suze, čujem uzdisaje. Plače muž seljak. U suzama moli kraj njega intelektualac. Pred Marijom su isto - pomilovana djeca."

Svrni svete oči blage
Sa oltara, majko., tvog,
Iz te tvoje slike drage,
koju slavom resi Bog:

Pogledaj nas moćna Djevo,
Usliši nam molbe glas,
Pred Tobom nas smjernih evo,
O pogledaj, Majko, nas!

Kad nas tište jadi, boli,
I kad grijeha prijeti noć,
Tvojemu se Sinu moli,
S njim nam dođi u pomoć!

A nadasve onog dana,
Kada žiću stigne kraj,
Štiti nas iz rajskog stana
K Tebi doći Ti nam daj!".
            (fra Stanko Petrov)

Već trista godina vjerni puk slavi Boga za dar Majke od milosti, Čudotvorne Gospe Sinjske. Slave je nasljednici sinjskih vitezova branitelja Sinja i Cetinske krajine, branitelja hrvatske domovine, sinjski alkari i alkarski momci u povorci svečanoj kojoj je na čelu barjak s Gospinom slikom. Slave je u trkama Sinjske alke. Slave je u slavodobitničkom veselju, u igri i pjesmi puka Cetinske krajine. Slavi je na koljenima obilazeći njezin oltar i utječe joj se i mlado i staro. Slave je hodočasničke noge sa svih strana Cetinske krajine, sa svih strana hrvatske domovine, iz Njezine Bosne i iz Hercegovine. Na blagdan njezina uznesenja čitav Sinj postaje njezinim svetištem. Svi oči upiru u njezinu svetu priliku vapeći: O, Gospe Sinjska budi nam spas!