ŽEDAN LJUBAVI (Iv 18,1- 19,42)
Križ Velikog petka i križevi čovječanstva su činjenica. Crkva, današnjim liturgijskim obredima, posebno slušanjem muke Kristove i ljubljenjem križa, ne želi ublažiti gorčinu i patnju izazvanu tako raznolikim i preteškim životnim križevima.
Često se pitamo: Gdje je Bog? Zašto dopušta toliku patnju? Zašto se ne umiješa i ne ostvari pravdu i omogući dobro? Nisu ta pitanja dobro postavljena.
Naš Bog nije Bog koji samo dopušta da se dogodi zlo, nego je i On sam žrtva zla. On na križu umire za nas. On ne promatra kako mi ljudi patimo, nego pati s nama. Naš Bog ide skupa s nama kroz patnju. On ne želi da mi sami podnosimo muku i bol. On postaje naš supatnik i suputnik. Suputnik i supatnik svih mučenih, prognanih, nepravedno osuđenih, oklevetanih, bolesnih, obespravljenih, nezaposlenih, napuštenih, isključenih,...
Naš Bog nije nekakav bešćutni promatrač zla i patnje. On je Bog su-patnje u ljubavi do smrti, smrti na križu. On ne sjedi u nekom udobnom naslonjaču i mirno promatra što se s nama događa. On nas ne prepušta bezbrižno zlu, nepravdi. On se aktivno uključuje u sve naše patnje. Sam pati zbog naših patnja. Plače nad nama. Oprašta svima. Moli za svoje razapinjatelje koji izvršavaju zapovijed. On se i u situaciji vlastite patnje, zauzima za druge. On se po križu saginje nad svakim čovjekom.
I sam se Isus na križu pita: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ Nije to pitanje koje opravdava patnju. Isus tim pitanjem traži smisao izvan patnje. Sama patnja po sebi nema smisla. Ni Isusova patnja Velikoga petka nema smisla ako ne bi bila skandal Božje ljubavi za nas. Isusova je smrt posljedica Njegovog dosljednog života. Dosljednost Njegovog života dovodi do sukoba koji vodi do muke. Njegova patnja nije bilo kakva svađa koja nažalost smrtno završava. To je objavljivanje sveobuhvatnog ponora nasilja koje uvijek pogađa nedužne i dovodi do velike patnje.
Isus uspijeva nadići nasilje. Ne ide putem protu-nasilja, nego kroz patnju nemoćne svemoguće Božje ljubavi. Njegov križ postaje znakom neuništive ljubavi. Kao da nam govori: „Činite sa mnom što god hoćete, ja ću vas i dalje ljubiti“. To je ljubav koja daruje nadu i nakon smrti.
Time On slama našu mudrost. Njegova je mudrost ludost križa. Taj nas božanski skandal uči da ne tražimo opravdanje patnje prije nego što potražimo smisao izvan patnje. Zato nam je potrebno biti s Isusom. Pouzdati se u Raspetoga, unatoč našem velikom petku križa i patnje. O tom ovisi prekretnica u našem životu. Sposobnost i odlučnost slobodnog prihvaćanja patnje ima snagu promjene i preobrazbe. Ako se uvijek iznova odlučimo pogledati Isusa na križu, zasigurno će se u našem životu puno toga promijeniti. Križ nas podsjeća da se posvuda nalazimo u Božjoj otkupiteljskoj blizini i ljubavi. Nećemo biti prepušteni samima sebi i ljudima koji bi htjeli nad nama vladati. Obuhvatit će nas poruka križa. Tada besmisao križa dobiva smisao. Težak zahtjev, ali bez njega nema uskrsnuća. (fač)