SLJEPOĆA I PROROŠTVO (Iv 11,45-56)
Koliko se puta zaziva opće dobro da bi se ušutkalo nekoga proroka, premda se uvijek ne upotrebljava fizičko nasilje? Koliko je političkih govora da se izbjegne istina? Što može vrijediti, u odnosu na društvo, narod, Crkvu, život pojedinog čovjeka? Ali politički govor nije nikada govor koji iscrpljuje problem. Politički je govor previše siromašan moralnim vezama, a previše bogat osobnim interesima. Politički govor, u Božjem narodu, danas u Crkvi, znači dati prednost ljudskom znanju, umjesto Božjoj mudrosti, dati prednost ljudskoj opreznosti umjesto snazi Duha i ludosti križa.
Božji se naum ostvaruje u povijesti nas ljudi. Njegovu su naumu potrebna ljudska posredništva, podrška institucije. Narod sabran po čitavoj zemlji oko Njegova zakona. Crkva raširena po svem svijetu koja ispovijeda samo jednoga Gospodina, jednu vjeru, jedno krštenje, jednoga Boga i Oca.
Ali nikada te institucije, u svojem napretku i jedinstvu, ne smiju postati svrhom samima sebi. One ostaju znak stvarnosti koji ih nadilazi, sakrament spasenja za sve ljude. Sve se to zna. Za to nije potrebno visoko obrazovanje. Svatko je u stanju dobro razviti tu temu. Ali, u praksi? Kakvi smo mi osobno u našim reakcijama, u našim sudovima? Koji je naš način moljenja Boga i zazivanja Krista?
Isus je poznavao sudbinu koja je zadržana prorocima. On je osim toga bio savršeno svjestan da u svojoj osobi preuzima tragičnu sudbinu svih onih koji su prije bili poslani i koji su, osim toga, navijestili Njegov dolazak.
Proroci prijašnjih vremena bili su proganjani zbog tvrdoće njihovih poruka, nezgoda i propasti koje su naviještali. Smatrali su ih opasnima za narod kojemu su prokazivali ravnodušnost, lažne sigurnosti, proračunatost, kompromise, saveze s moćnicima, povređujući savez s Bogom.
Isus naviješta dobru vijest kraljevstva koje je s Njim došlo. Nitko nije osporavao Njegova dobra djela, premda su Mu kruti branitelji slova zakona prigovarali okolnosti u kojima ih čine: subotnji dan. Kada je u pitanju Isus, istinska se rasprava smješta na drugu razini, onu Njegove osobe, Njegovog identiteta. On je Onaj koji daje život i zbog toga prima smrt. On je Jedinorođeni koji može darivanjem svojega života dati život svima. Zato je istinito Kaifino proroštvo: „Bolje je da jedan čovjek umre za narod, nego da cijeli narod strada“. On živi svoju nasilnu smrt kao dar vlastitoga života nama. U Njemu nam je ponuđena mogućnost da budemo slobodni od straha od smrti, da živimo u ljubavi poput Njega. To je vječni život, puni život koji nam je Sin došao donijeti. On nije umro za jednu naciju, nego zbog sjedinjenja svih sinova Božjih.
Isus ostaje Isus. Svi se mi ljudi trebamo izjasniti u odnosu prema Njemu. On nas sve prihvaća. Sve nadilazi. Daje znakovitost svima. Sve sudi. Spašava nas ako Mu vjerujemo. Neka nam ne pobjegne. U Njemu stoji, u svakom slučaju, smisao svega rečenoga, učinjenoga, svaka gesta i nakana našega života. (fač)