NEKA MI BUDE (Lk 1,26-38)
Danas, na blagdan naviještenja Gospodinova, mi kršćani slavimo susret koji je Bog čekao čitavu vječnost. To je trenutak u kojem je okrunjen san Njegove ljubavi. Bog je konačno pronašao ljudsko biće koje će prihvatiti Onoga zbog kojeg je sve stvoreno. Bog se, preko svojega glasnika, obraća djevici Mariji, koja se odrekla svakog neplodnog pokušaja. I njoj se daruje kao Njezin sin. Čime želi pokazati da svaka budućnost i spasenje čovjeka dolazi samo od Boga.
Marijino djevičanstvo postavlja pitanje očinstva. Očinstvo znači počelo i narav. Očinstvo je identitet. Tko je doista Sin koji je darovan Mariji? Očinstvo i riječ idu zajedno. Otac daje ime i izgovara riječ koja čini da sin raste kao slobodna osoba. Isus je Ime koje znači Božju milost i spasenje. Isus je Bog koji je za nas milost i spasenje.
Marijino djevičanstvo najprije označuje da ono što se od nje rađa jest čisti dar. Budućnost, u njoj ponuđena čitavom svijetu, jest milost i dar Boga. Štoviše je sami Bog, kao milost i dar.
Djevičanstvo osim toga označuje i stanje u kojem se Bog može darovati. Takva sposobnost je djevičanstvo, odricanje od djelovanja. U Mariji zbilja nema nikakvog ljudskog djelovanja. Sami Bog djeluje. I nalazi samo poslušnost i prihvaćanje. Djevičanstvo označuje najuzvišenije ponašanje čovjeka: pasivnost i potpuno siromaštvo onoga tko se odriče vlastitoga djelovanja da bi ostavio mjesto Božjem djelovanju. To je vjera. Samo ta apsolutna praznina, jedincata je sposobnost u stanju primiti Apsolutnoga. Vjera probija granice svake naše ljudske nesposobnosti. Ona nas čini sposobnima za Boga.
Marija ostvaruje otajstvo vjere: prihvaća Boga onakav kakav jest. Ona je figura svakoga čovjeka i čitave crkve koje, u vjeri, začinje nepojmljivo: samoga Boga. Marije, djevica majka, fiksni je termin vječnoga savjeta, upravo po svojem djevičanstvu koje je čini sposobnom da rodi Boga. Ovo je za nas i za čitavu ljudsku povijest, cilj puta: to je vjera koja privlači u nas Gospodina. Vjera otklanja ograničenost svake ljudske nesposobnosti da nas učini sposobnima za Boga. Nismo mi ti koji gradimo boravište Bogu, nego je Bog taj koji čini sebi kuću u onima koji Mu daruju kuću.
Naš kršćanski život nosi u svome srcu i ima kao početak i kraj utjelovljenje Riječi. Usredotočimo se na to otajstvo. Neka ono postane neprestano ostvarenje danas onoga Marijinog „da“ koji je privukao Boga u ovaj svijet. Neka Njegova raspoloživost u nama pronađe odgovor. Bog je dolazak. Nužno dolazi nama ljudima, jer je ljubav koja ljubi. Mi smo iščekivanje. Nužno težimo Njemu jer imamo potrebu da budemo ljubljeni. Zato kada Ga mi očekujemo i govorimo „evo nas“, Bog ne može ne doći. Tako se sjedinjujemo s Njim u jedno tijelo. To je danas našega spasenja. (fač)