NOVOST LJUBAVI (Iv 8,1-11)

Zakoni bez moralnosti ne služe ničemu i nikome. Nije to pesimistička tvrdnja. Možda je malo ovijena žalošću. Zakonom se želi spasiti društvo od zla. Postoji san o stvaranju savršenog društva, države, Crkve. Ali za savršeno društvo potrebne su savršene osobe. Takve osobe koje nikada ne krše zakon ili koje za to nemaju nikakve potrebe. Ili takve osobe koji bi bile pod stalnom kontrolom autoriteta da ne mogu načiniti nikakav prijestup, koje bi dakle postale roboti. Nalazimo se u divnoj ili užasnoj utopiji.

Budući da ne postoje savršene osobe, potrebno je načiniti savršene zakone. No, činjenica je da su zakoni pokušaj moraliziranja i treba ih promatrati i poštivati u njihovoj ograničenosti. Zakoni nisu u stanju voditi srce, osobu. Oni mogu voditi samo naše djelovanje. Osobu vodi samo ljubav. „Tko me ljubi opsluživat će moje zapovijedi“, jasan je Isus. Zbog toga i najpravedniji zakon ostaje inferioran iščekivanju. Zakon, propisujući i zahtijevajući određena ponašanja, ne uspijeva dijalogizirati s našim srcem. Nema riječi da nas uvjeri i da nas očara. Možda to zbilja i ne očekujemo. Ali evo nam varke, prijevare. Premda je zakon nesposoban da nas kao ljude potpuno susretne, ipak ima konačnu moć nad nama jer nas može raspoložiti sve do ubijanja. Zakon nas ne može zaljubiti u dobro, ali nam može učiniti sve zlo. To je ono što iščitavamo u događaju bludnice.

Zakon je taj koji definira grijeh: „Ne čini preljuba“. Kada se nađe muškarca u preljubu s udanom ženom, oboje moraju umrijeti. Mislilo se da će se na taj način iskorijeniti zlo. Isus to dobro zna. To isto dobro znaju i optužitelji žene. Čini se da ne postoji nikakva sjena u ovom problemu. Ipak je vode Isusu. Zašto to čine? Sami evanđeoski tekst tumači da to čine jer ga žele staviti na kušnju. Kako Isus na taj način može biti kušan? On nije slab čovjek. Baš suprotno. Njegovo ih je moralno ponašanje već uplašilo. Ali? Dočuli su da bi se On mogao u svakom trenutku staviti na stranu čovjeka. Bio čovjek i kriv, jer ga neizmjerno voli. Dočuli su tu ljubav, i baš im ta ljubav ne da miran san. Da je prekršitelj zakona bilo bi lako. On to nije, samo više ljubi. On je istina, blagost i pravednost. On predstavlja smrtnu opasnost. On gura granicu dobra iznad svakoga zakona. Prihvaća bezuvjetno praštanje. Pokazuje da narod može imati ozdravljenje duše. On je u stanju preporoditi sve i svih s ljubavlju. Tako je zakon nadiđen i svi se trebamo staviti u pitanje. Bog nikada ne osuđuje nas grešnike. On je spasenje za grešnike. Mi osuđujemo grešnika a opravdavamo grijeh. Barem onaj vlastiti. Možemo li podnijeti toliko? Kamenovatelji odlaze. Ostaju zamišljeni.

Bez obraćenja nemoguće je shvatiti i slušati ljubav. Svi se trebamo identificirati sa ženom uhvaćenom u preljubu. Oduvijek smo preljubnici jer ne ljubimo svoga Zaručnika koji nas iz dana u dan obnavlja svojim oproštenjem. U svakome će od nas farizej i pismoznanac koji nas optužuje, svijest zla koje nas želi kamenovati. Samo nas susret s Isusom, koji ostaje sam s nama, opravdava i ispunja nas zahvalnošću po svojoj ljubavi. Na kraju ono što ostaje u svima nama je susret vlastite bijede s Božjim milosrđem. Što je veći ponor grijeha, veća je ljubav koju primamo i postižemo bolje poznavanje Boga i sebe. I veća je mogućnost ljubavi. (fač)