BOŽJI TRENUCI (Iv 7,1-2.25-30)

Gospodinov je čas uvijek zanosio, privlačio pažnju vjernika i razmišljanje teologa. Već je veliko Isusovo otajstvo u Njegovu življenu vremena. Podrijetlo Isusa Krista nerazdvojno je vezano s Njegovim poslanjem. On je postojanje Boga za druge.

Postojanje Boga-za-nas, apsolutno je jače nego naše-postojanje-za-nas. Svako naše uređenje života je jednostavno miješanje slame i gline. Na to smo već upozoreni: „Svaki je čovjek kao trava“. Nije ovdje riječ samo o prolaznosti, nego i o unutarnjem utemeljenju.

To shvatiti i prihvatiti možemo samo u shvaćanju i prihvaćanju osobe Isusa Krista. Čas koji Isusa preuzima ulazeći u naše časove smrtnosti nevidljiva je odjeća vječnosti koja se prilagođava činjenicama i istodobno ih nadilazi. Zato je On podložan smrtnima, ali ipak nam je neshvatljiv. Mi smrtni nismo u stanju znati „kako“ i „zašto“ i „kada“ Boga koji živi usred nas. On je u svemu sličan nama. On je sin krovopokrivača, ali ne možemo staviti ruku na Njega. Nismo mi ti koji Mu dajemo čas. To čini Otac. Došao je čas. Čas da prijeđe Ocu s ovoga svijeta. Isus nije poslušan zakonu, braći, vođama naroda, nego Ocu. On ne slijedi njihova iščekivanja, nego volju Onoga koji ga je poslao. Njemu ne treba spektakl, javno odobravanje, nego tajno, ono koje proizlazi iz Njegovog molitvenog odnosa s Ocem. Tko se od nas ljudi može uvući u te trenutke koji pripadaju Božjoj intimi?

Tako se Isus, slobodan i predodređen, kreće posred nas ljudi, izgrađujući iz dana u dan u potpunoj krhkosti naše povijesti svoj događaj koji nas spašava. I tako On prolazi i nadilazi ne samo malene projekte svijeta, nego i svaku njegovu civilizaciju.

Isus koji je došao služiti civilizaciju i društvo s istom ljubavlju, svih je, ali ne pripada nijednoj. Samo Njegovo srce, koje u Duhu kliče pred malenima, i koje plače pred nevjernim Jeruzalemom, Njegova je „satnica“ u svijetu. Civilizacija Mu ne ulijeva strah. Društvo Ga ne guši. On je učitelj koji uči živjeti. Njega pokreću drugi rokovi, ne oni događaja, poslova, podvala, nenadane sreće. Uči nas da ne stavljamo ruku na život kakav jest, nepravedno prisvojen i nepriseban, prazan i ohol, nego da otvorimo svoj život izvoru iz kojega dolazi.

Ovo je korisna opomena nama koji živimo s četiri sata na ruci i hropcem na duši, živeći samo svoje časove. Isus podržava sebe u poznavanju Oca, s kojim se dugo zadržava u molitvi. On nam je i u tome učitelj. Odgovor na Isusovu ponudu ne ostavlja izlaza. Ili Ga se zarobljava da Ga se ukloni ili Ga se prihvaća da bi se živjelo od Njega. Samo tko ima odnos s Isusom, slobodan je. Ima okus nebeskoga, živi ljudski. Podržavan je u trenucima Božjega časa. To je kršćanin.  (fač)