Uzašašće Gospodina Našega Isusa Krista

Propovijedi

Uzašašće Gospodina Našega Isusa Krista (B)
Kristovim tragovima ići dalje
(Dj 1,1-11; Ef 4,1 – 13; Mk 16,15-20)



Na današnji blagdan slavimo tajnu Kristova uzašašća. Nisu samo tadašnji učenici željeli da Isus zauvijek bude s njima, da bude  uvijek u gorućim situacijama uz njih i da im do posljednje riječi govori što trebaju vjerovati i naviještati. Ipak učenici sada moraju stati na vlastite noge. Nema više očitovanja  Uskrsloga do kraja svijeta. Oni koji slijede Isusa moraju sada sami u ovome svijetu izići nakraj.

Uzašašće ne znači da se Krist oprostio od ovoga svijeta, kao da bi bio na  drugom mjestu, u jednom dalekom prostoru. On ide u jedan drugi život. On nije više taj koji se konkretno pokazuje ljudima, kao čovjek među ljudima, također nakon svoje smrti u očitovanjima, nego je više taj, koji prati ljude u duhu, na skriven način u njihovom životu, tako kao što to čini Bog otac.

U našem svijetu, u našem razmišljanju mi smo označeni time  da se više broji ono što se može vidjeti, mjeriti, zahvatiti, što je fizički shvatljivo. A ipak prijateljstvo, ljubav, povjerenje, zaštićenost, sreća, prihvaćenost i puno toga drugoga spadaju u našu stvarnost. Što nam Isus znači, isto tako je stvarno. Njegova nas ljubav podsjeća u riječima evanđelja i po gozbi, koja označava njegovu predanost. To je kao kada dobri prijatelj izdaleka misli na nas i nama iz dana u dan piše pisma, u kojima odgovara na naše brige, i tješi nas. Također toga prijatelja u daljini ne možemo vidjeti, a ipak znamo, da on zna za nas, da se brine o nama,  osjećamo njegovu blizinu usprkos udaljenosti, i to nam pomaže u našemu životu.

“Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju!” (Mk 16,15), nalaže nam Isus. Ovaj svijet je povjeren nama. U našoj je ruci, naša je odgovornost što se događa u ovome svijetu ili se ne događa, ili ljudi nalaze jedni druge ili su jedni protiv drugih, ili može doći do mira i pomirenja, ili ostaju mržnja i nasilje. Isusova riječ i primjer pokazuju nam put – put s kojim sami moramo ići. To je zahtijevanje i za to treba hrabrosti. Ali to je jedini put koji biva pravedan za slobodu čovjeka. Stoga je to put, koji je Isus izabrao za svoje učenike. Na to nas želi podsjetiti blagdan Kristova uzašašća.


Međuvrijeme – tako bi se mogla opisati situacija u kojoj se nalazimo mi kao nasljedovateljice i nasljedovatelji učenika. Isus je otišao u nebo i opet će doći. U međuvremenu mi imamo nešto učiniti, i još nismo gotovi s time: biti pomirljivi, ponizni, strpljivi, podnositi u ljubavi, čuvati jedinstvo i naviještati evanđelje – da spomenem samo neke natuknice. Je li nama od svega toga bilo što u posljednje vrijeme uspjelo?

Biti danas svjedokinja i svjedok uskrsnuća, nije lako. Ali to je dražesno, napeto, poticajno, izazovno. I dopustimo još neke atribute oduševljenja koji se mogu naći.

Kao ohrabrenje za to svjedočanstvo jest i tekst iz poslanice Efežanima što smo ga upravo slušali, poticajan i ujedno rasterećujući. I mi smijemo vjerovati da nismo sami. Duh Sveti je darovan nama u krštenju i potvrdi i Krist sjedi s desna Ocu. On ostaje s nama u euharistiji koju mi sada zajedno slavimo.

Ujedno ne mora svaki i svaka od nas činiti sve. Poslanica Efežanima ističe da su u zajednici različiti darovi milosti  koje daje Duh Sveti. Tu su voditelji i učitelji. Proroci – vizionari, koji mogu razviti predodžbu budućeg oblikovanja naših zajednica. Ima i onih koji se jako zalažu za sadašnjost.

Uzmimo npr. slavlje župske fešte. Jedni poslužuju kod stolova. Jedni se brinu za siromašne i bolesne i na taj način daju svjedočanstvo da se Bog brine za sve ljude.

Svi smo mi u Duhu pozvani , dati svjedočanstvo za Krista kao Gospodina svega stvorenja koji sjedi s desne Ocu na nebesima “iznad svakog vrhovništva i vlasti i moći i gospodstva i svakog imena imenovana ne samo na ovom svijetu nego i u budućem”  i zauzima se za nas , osobito za siromašne i bespravne. Svi smo mi zapečaćeni  Svetim Duhom Božjim i pozvani, dati svoj doprinos za autentično svjedočanstvo naše vjere.

Tekstovi današnje nedjelje i konačno euharistijsko slavlje vode nas prema Isusu Kristu – Raspetome i Uskrsnulome. Prema Biti našega kršćanstva. O njemu dajemo svjedočanstvo za spasenje cijeloga svijeta. To je mjerilo na kojemu se mjeri svaki kršćansko-crkveni angažman.

Fra Jozo Župić