“Ostanite u mojoj ljubavi”

Novosti Propovijedi

Ostanite u mojoj ljubavi
(Dj 10,25-26.34-35.44-48;  1 Iv 4,7-10; Iv 15,9-17)

Od početka je povijest Božjega naroda povijest oslobođenja. Ljudi koji su trpjeli neslobodu, tlačenje, sudbinu stranaca, ljudi bez domovine, doživljavaju vjernost i blizinu svoga Boga. Čitamo kod proroka Izaije: “Ugodnu vijest oglašujte, neka se čuje, objavljujte do nakraj  zemlje: Gospodin izbavi narod svoj, aleluja! (usp. Iz 48,20)

Često se to oslobođenje događa usput, ono je povezano s bolnim rastancima, kretanjima na put i krizama. Tako je to i danas, bilo u osobnom životu ili u životu Crkve. Put je trnovit, ali je jasan cilj: Bog sam, čija blizina daruje domovinu, identitet i mir. Usmjeriti pogled prema njemu, to nas može  ojačati i uspraviti u vremenu koje je uzdrmano krizama  i ratovima. Možda moramo krenuti na put, napustiti uobičajene i dorasle strukture. Možda se sjetimo praznih crkava, da Božja blizina nije povezana s prostorima i planovima. Ona je posvuda tamo gdje ljudi poštenim srcem čeznu za njom.

Isus nam ostavlja svoju oporuku. U jasnoj riječi govori o čemu se radi i u čemu je bit. On počinje ne od sebe nego od Oca. On zna da je od Oca držan i ljubljen. I tu primljenu ljubav daruje i daje dalje. U toj njegovoj darovanoj ljubavi i u njegovom stavu, smijemo susresti nas same i čovjeka. Naše sljedbeništvo ne treba biti prepoznatljivo u riječima, rečenicama i objašnjenjima, nego u ljubavi koju darujemo. To uvježbati i usvojiti počinje već od djetinjstva i mogao bi se cilj religioznog odgoja izraziti jednostavnom rečenicom: “Dijete treba učiti Boga i ljubiti čovjeka, tako kako je živio Isus”.”
S obzirom na svjetske prilike težak nalog, ali jedini koji daruje nadu i budućnost.


U današnjem evanđelju riječ je o ljubavi. To je dio takozvanog oproštajnog Isusova govora što ga je izgovorio na Posljednjoj večeri između pranja nogu i same večere.
Ljubav koju on traži od učenika i učenica nije neka druga ljubav, nego ljubav u kojoj su on i Otac povezani, ljubav koja je Bog sam.

Kako dakle ostati u toj ljubavi koja je Bog sam? Mi ne možemo učiniti i proizvesti ostajanje u Božjoj ljubavi. To je nama darovano. To je Božja ljubav s kojom nas on ljubi. Tako kao što se dogodilo poganskom kapetanu Korneliju u prvom čitanju Djela apostolskih kojemu je darovan dar Duha i tek tada je bio kršten, jer Duh puše gdje hoće i kako hoće. Mi ne možemo njega ukrotiti, mi se smijemo njemu povjeriti i dopustiti da nas daruje.

Ili  se pozvati na riječi iz drugoga čitanja Prve poslanice svetoga Ivana apostola, koji kaže u ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas. S ljubavlju koja je On sam. To nam smije biti dovoljno i to nam treba biti utjeha.

Unatrag par tjedana slušali smo da su prvi kršćani bili jedno srce i jedna duša, da su međusobno sve dijelili i nitko nije oskudijevao. To je lijepa slika, koja nama danas zvuči kao vizija. Kao nešto što bismo rado imali, ali jednostavno nemamo.
Tekst danas zvuči drukčije. Vjerni Židovi ne mogu shvatiti da i na pogane, tako su se zvali svi oni koji nisu bili Židovi, dolazi Duh Sveti. Da i oni trebaju pripadati tu.

Drugo čitanje i evanđelje daju na to odgovor: Bog je ljubav i vi ste moji prijatelji ako se ljubite. Isus vezuje svoje iskustvo s Bogom, kao Sin Božji osjeća se ljubljen i nošen. Tu ljubav daje dalje i također je i mi trebamo darivati dalje.  Također i onima koji tobože ne pripadaju tu. I onima koje ne bih želio ili su neotesani. To je težak nalog na kojemu ćemo se svi mi nasukati. Ali nalog, koji se brine za to, da uvijek pazimo jedni na druge i da se trudimo i brinemo jedni za druge. Nalog koji vodi k tomu, da mi njega prihvatimo ozbiljno, da naš svijet može postati bolje mjesto gdje se živi dobro. Gdje svaki i svaka smije biti. “Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge”.

Još dodaje:  “To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna.”  Isus govori o svojoj radosti i radosti učenika. Ta radost je u evanđeljima uvijek trag Božje prisutnosti. Ona odgovara onome što je u svakom vrtu:  sunce i kiša, raznovrsno mnoštvo boja, rast i blagoslov u plodovima. U knjizi Otkrivenja čitamo: “Evo Šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima. I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer prijašnje uminu.” (Otk 21,3-4)

Za grčkog čitatelja četvrto evanđelje je razumljivo, Isus tu govori o prijateljstvu i ljubavi prema prijateljima. Za filozofa Aristotela prijateljstvo je baza svih socijalnih oblika, i za čitavu antiku je smrt prijatelja za prijatelja najviši dokaz ljubavi prema prijatelju. Stoga Isus u Ivanovu evanđelju 15,13 zahvaća jednu vrlo poznatu temeljnu rečenicu. Također su i Isusovi učenici smjeli tu rečenicu dobro razumjeti.

Izraz “položiti svoj život” znači ne samo riskirati život u mučeništvu, nego također i prije svega: Isus je cijeli svoj život razumio kao službu svojim učenicima, on se njima posvetio i darovao. I on je njih “do kraja ljubio” (Iv 13,1). To znači: on nije želio biti ništa drugo nego dar života za učenike, on osobno. To je on mogao biti kao “posuda” za Božju riječ, punomoć i slavu.

O toj ljubavi prema prijatelju kaže sv. Bernard: “Nitko nema veće ljubavi nego onaj, koji daje svoj život za svoje prijatelje: Ti o Gospodine, imao si još veću: Ti si dao život za svoje neprijatelje! Dok smo još bili neprijatelji, mi smo po tvojoj smrti s tobom i s Ocem izmireni. Jedva bi netko umro za pravednika: Ti si trpio za nepravedne i umro si radi naših grijeha, došao si učiniti grješnike pravednima bez da su to zaslužili, došao si učiniti sluge braćom, zarobljenike subaštinicima, prognanike kraljevima… žrtvovao je svoj život do smrti i grijehe mnogih ponio i za grješnike molio”.

U pogledu na svoju smrt Isus je svoj život obuhvatio kao dar za svoje prijatelje. Tako čini sada među nama koji smo se sabrali u njegovo ime. Veće ljubavi nema nego da on svoj život kao dar pruža nama i poziva nas da živimo od toga. On nas povezuje s tom oporukom da ljubimo jedni druge kako je on nas ljubio do predanosti jednih za druge. Kod većine nas time se misli svakidašnja živuća  vjernost u našim službama pema ljudima koje nam je Bog poslao na naš put, i jedna pažnja za ljude kojima možemo i trebamo dati znak ljubavi našega Boga. Da možemo živjeti kao Isusove prijateljice i prijatelji, prepustimo se njemu, našem prijatelju i darujmo svoj život.

Fra Jozo Župić