Prikazanje Gospodinovo – Svijećnica
(Mal 3,1-4; Lk 2,22-40)
Blagdan Prikazanja Gospodinova još i danas je poznat pod imenom Svijećnica. I danas u mnogim crkvama sačuvan je običaj, da jaslice i božićno drvce možemo vidjeti sve do Svijećnice, jer se do tada protezalo Božićno vrijeme, koje po novoj liturgijskoj reformi završava na blagdan Isusova krštenja..
Na današnji blagdan promatramo Isusa kojega Marija i Josip donose u Hram da ga prikažu Gospodinu. Tu se događa susret Staroga i Novoga zavjeta. Isus dolazi u stari Hram, on koji je novi Hram Božji.
Starac Šimun označava ga kao “svjetlost na prosvjetljenje narodâ”. Stoga, na početku misnog bogoslužja obavljamo blagoslov svijeća i procesiju sa svijećama.
Svijeće u našemu kršćanskom životu imaju određenu simboliku.
Krsna svijeća koju palimo na uskrsnoj svijeći govori o nadi, da iskra Isusova svjetla preskače na nas. Prvopričesnička svijeća izražava želju, da u crkvi, oko oltara, osjećamo toplinu i zaštićenost. Svijeća vjenčanja, svećenička svijeća i svijeća redovničkih zavjeta potvrda je Isusu, da nam svojom porukom želi dati orijentaciju na našem životnom putu.
Svijeće u sobi umiranja ili na groblju, jačaju nas u pouzdanju, da tama, patnja i smrt nemaju posljednju riječ. Sve upaljene svijeće kod svetih misa, upućuju na onoga koji je rekao: “Ja sam svjetlo svijeta!”
Blagoslovom svijeća na Svijećnicu, želimo posvjedočiti, da je Isus svjetlo našega života.
Za Šimuna i Anu bio je to trenutak u kojem se u tom Djetetu vežu njihova nada i vjera, da je to Dijete sada iskupljeno od njegovih roditelja koji ga prikazuju Gospodinu. Cijeli svoj život Šimun je čekao na dolazak Mesije, vjerovao je i nadao se da će njegovom narodu pasti u dio spasavajuće milosrđe Božje. I sada, kod Gospodinova prikazanja u njegovom Hramu, Šimun prepoznaje u Isusu Krista, obećanog Mesiju. On s puno ljubavi uzima Dijete u svoje ruke, gleda ga, i dopušta da to Dijete gleda njega, slavi Boga za očekivani dar toga trenutka, budući da mu kuca “spasavajući čas” : “Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje narodâ, slavu puka svoga izraelskoga.”
U Šimunovim riječima slušamo DA smrti kao Da istini naše prolaznosti, da ljudi nisu nikakva besmrtna božanstva, nego da smo smrtni ljudi. Besmrtan je samo Bog. Od njega i iz njega imamo život.
U Gospodinovu prikazanju objavljuje se dakle uskrsni Kristov put. U Jeruzalemu sada počinje jedan odsječak Božjega povijesnog spasenja s ljudima, koji nam donosi obećanje vječnoga života. Ta nada u vječni život je nada dara kojega mi ljudi možemo primiti samo praznih ruku, tako kao što je Šimun svojim praznim i otvorenim rukama primio dijete Krista.
I obratno: tko se naočigled smrti preporuča u Božje ruke, kao što je to učinio Šimun u svojoj pohvalnoj pjesmi, taj zna da su Božje ruke dobre ruke. Kod njega smo zaštićeni.
Budući da je danas i Dan posvećenoga života, što ga je uveo u Crkvi papa, sveti Ivan Pavao II., završio bih riječima pokojnoga pape Benedikta XVI. kojima je povjerio redovnike i redovnice Presvetoj Djevici Mariji:
O Marijo, Majko Crkve,
povjeravam ti posvećeni život, da u njemu djeluje punina božanskoga svjetla: da iz slušanja Riječi, u poniznom nasljedovanju tvoga Sina, našega Gospodina, po primanju darova Duha Svetoga, možemo živjeti dnevnu radost tvoga Veliča, i da se na njemu gradi Crkva u svetosti života tvojih sinova i kćeri, u zapovijedi ljubavi. Amen
Fra Jozo Župić
