“Posveti ih u istini!”

Novosti Propovijedi

Sedma nedjelja Uskrsa (B)
( 1 Iv 4, 11-16; Iv 17,11 b -19)

“Posveti ih u istini!”


Mi želimo biti zdravi i sretni, uspješni i zadovoljni, i to želimo jedni drugima prigodom rođendana. Naše posvećenje jedva da spada u te želje koje nosimo u sebi jedni za druge. To je stoga što živimo u društvu kojemu je svetost strana.

U svojoj viziji poziva,  prorok Izaija ima iskustvo da mu se približio sveti Bog. Njegova reakcija bijaše uzvik: “Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Gospodina nad vojskama!” (Iz 6,5)

Iskustvo proroka bilo je, da je sveti Bog drukčiji nego mi: čisti život. Uvijek iznova taj život bit će doživljen kao vatra, kojoj se mi ljudi ne možemo približiti: jer naš život nije čist. Mi u sebi nosimo nepovjerenje, loše misli, razočaranje i zavist. Mi nismo čista dobrohotnost, otvoreno povjerenje, čista namjera. Naš život treba najprije čišćenje. Puno toga u nama se mora otopiti i izići napolje, da bismo se mogli potvrditi kao ljudi. Pritom bi se iskusila Božja čistoća ujedno kao punina i sjaj. Jedna druga riječ za to je “plemenitost”.

Još drukčije je  iskustvo Božje svetosti o kojoj smo slušali u Ivanovoj poslanici. U najkraćoj rečenici naše predaje o Bogu slušamo: Bog je ljubav. To je čista vatra, koja gori u Bogu: njegova ljubav. Ljubav, koja je on u samome sebi, i ljubav, s kojom on želi sve nas privući k sebi. To je nutarnji Božji dah. I također tu je iskustvo, da mi nismo takvi. Mi ne možemo kazati o sebi: mi smo ljubav. Kod nas ljudi ima puno odvratnosti, mržnje, uskogrudnosti i zatvorenosti, puno života na trošak drugih umjesto na njihovu korist. Samo je Bog ljubav. U svetoj misi molimo: Ti si jedini svet i stoga nas on može uzdrmati i ujedno privući.

Možda nam je sada bliže zašto je Isus molio za nas. Mi trebamo biti posvećeni. Pod tim se misli,  da vatra Božje ljubavi treba preskočiti u naš život. Da budemo obasjani njegovim životom,  da nam po njemu bude toplo i jasno. Bog se želi saopćiti. Ne želi ostati samo kod sebe. Želi prodrijeti u nas ljude. On nije Bog koji stoluje iznad svega u svome nebeskom šatoru, nego Bog, koji napušta sebe, da bude još više s nama: da bude u nama. Tako smo slušali u čitanju neizmjerne riječi, na koje smo vrlo naviknuti:  Bog u nama i mi u Bogu. To je smisao cijelog događaja naše vjere – počevši od utjelovljenja do slanja Duha, kojega ćemo idući tjedan slaviti. Kod Boga se ide za našim posvećenjem, za prodorom Božjeg čistog daha u naš život, za nastanjenošću njegove ljubavi u nama.

Pavao je zvao kršćane svoje zajednice bez iznimke “sveti”. On je znao da nisu bili savršeni, on je njih korio, tužio se na njih jer su griješili, ali usprkos tome oni su njemu sveti, jer se Bog priopćio njima. U poslanici Rimljanima on to kaže u rečenici koja je pozorno slušana da je “Bog ljubav”: “Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan.” (Rim 5,5) Tako je ispunjena Isusova molitva za naše posvećenje. Mi doduše još nismo ljubav, to doživljavamo u našem siromaštvu; ali u nama živi snaga ljubavi koja ne dolazi od nas, nego je dar Božji.
Sastanak na koji smo došli, znači u jeziku naše vjere “općinstvo svetih”. Imamo udjela na približavanju našega svetoga Boga, koji se uvijek nanovo želi priopćiti nama. Mi ispovijedamo u euharistijskoj molitvi: “Uistinu, svet si, Gospodine, izvore svake svetosti.” To otprilike znači: Ti sam si čisti, dobri, lijepi, bogati, svijetli život.  Ti sam si čista, nepresušna ljubav.
Zato molimo da Bog svoga Svetoga Duha pošalje nad naše darove i njih ispuni s ljubavlju svoga Sina do u smrt. Ako smo služeni tom ljubavlju u kruhu i vinu i ako nas međusobno povezuje, bivamo posvećeni. “To pak blago imamo u glinenim posudama” (2 Kor 4,7), ali ga nosimo u sebi, i smijemo i trebamo nositi ga ljudima, da bi oni na ljubavi Božjoj kao i mi bili sveti i posvećeni.

Fra Jozo Župić